Zastrašujuća priča o pohlepi velikih korporacija,lošoj znanosti, makinacijama u donošenju propisa i kako nas sve skupa obmanjuju, autorice ELAINE HOLLINGSWORTH, objavljena je u australskom magazinu „Nexus“.

Na temelju onoga što možete vidjeti, pročitati i čuti u većini masovnih i „alternativnih“ medija pomislili biste da su sveprisutna soja i njezini derivati najcjelovitija, najprirodnija, za srce i opće zdravlje, vitku liniju i razvoj organizma najpogodnija i općenito najdivnija namirnica koja je ikad rasla na našoj dobroj Zemlji. Jednostavna grahorica koju je lako uzgojiti, koja spada u sastavni dio prehrane od osvita civilizacije, obećavajući zdravlje i vitalnost onima koji ne podnose laktozu, novorođenčadi, starijima, ženama u menopauzi, ljudima slabijeg zdravlja, sportašima, onima koji vode brigu o svom zdravlju, zapravo, svima.

Soja se uzgaja na stotinama milijuna jutara zemlje diljem svijeta, osiguravajući sigurnu zaradu milijunima poljoprivrednika koji veselo plaćaju namete onima koji su kreirali njezine genetski izmijenjene sorte i pomogli nekima od naših najvećih multinacionalnih korporacija u širenju mita koji glasi „Soja je dobra za vas“.

Žalosno je što već desetljećima ti isti kreatori i korporacije znaju i pritom namjerno skrivaju dokaze o tome da dugotrajno konzumiranje soje izaziva rak i bezbrojne druge po život opasne bolesti, uništava kosti, uništava hormonski sustav kako ljudi tako i životinja te potiskuje seksualni nagon. Čak i da ju se preko noći ukloni iz naše prehrane, soja je tako duboko usađena u prehrambeni lanac i tijela svakoga tko ju je ikad pojeo da će njeni negativni učinci zdravstvenim problemima mučiti i one koji još nisu ni rođeni.

Istina koja stoji iza napadne komercijalne integracije užasne grahorice u zapadnjačku prehranu potresna je priča o prijevari, neodgovornosti velikih korporacija, pohlepi, lošoj znanosti, manipulaciji medijima i javnošću, korupciji, zastrašivanju, političkom oportunizmu, zataškavanju, pravnim makinacijama, nedjelotvornosti kontrolnih mehanizama i nestručnosti vladajućih tijela, tako da se u odnosu na njih kompanije za proizvodnju duhana čine poput pravih dobričina.

Ne možete vjerovati? Možda će i vas, nakon što se upoznate s nekim od dokaza za ove tvrdnje, uhvatiti bijes. Ne samo zbog činjenice što je uopće dozvoljen uzgoj, prerada i prodaja još jednog u nizu prehrambenih proizvoda za koje je dokazano da su opasni po zdravlje, nego i stoga što su u ovom slučaju njegovi proizvođači i propagatori od njega stvorili tako uspješan mit da su državni propisi i ljudi zaduženi za nadzor javnog zdravlja očigledno pokleknuli pred njim, ostavivši proizvođačima doslovce potpuno slobodne ruke da nastave dezinformirati, zbunjivati i trovati ne samo one koje su navukli na konzumiranje njihovih pogubnih proizvoda već i svakoga tko je bez znanja o tome prisiljen sudjelovati u konzumiranju ove toksične bombe koja se nalazi u svim mogućim vrstama osnovnih prehrambenih sirovina, te u hrani za stoku i perad predviđene za ljudsku prehranu. Pasivno pušenje je jedan problem, prisilna konzumacija određenog proizvoda nešto je posve drugo.

Kako je moje zauzimanje za sigurne i prirodne alternative brojnim industrijski dobivenim prehrambenim proizvodima i zdravstvenim postupcima u Australiji postalo naširoko poznato, sada mi svakodnevno pristižu očajničke molbe za pomoć ili priče o užasnim osobnim tragedijama koje su izravno povezane s upotrebom soje.

Psihološko pustošenje

I da, ima nekoliko ljudi koji mi govore da sam sve krivo shvatila i koji mi šalju kopije članaka iz časopisa s citatima «pouzdanih znanstvenih dokaza» koji «potvrđuju» kako je soja prekrasna i sigurna za svačiju upotrebu ili me uvjeravaju da je „Sanitarium ne bi prodavao kad ne bi bila dobra“. Čini mi se da im nije palo na pamet, ili ih za to možda nije briga, da gotovo sve ove «dokaze» i „istraživanja“ na kojima se temelje navedeni članci objavljuju, a često puta i financiraju, iste one korporacije koje proizvode i prodaju sojine proizvode ili da stalno proizvode mitove tipa „svi znaju“ koji se tako dobro uklapaju u privlačna novinarska razmišljanja nesputano razbacana po stranicama masovnih medija, a koje, na žalost, ponavljaju i mnogi na zdravlje usmjereni alternativni časopisi koji bi trebali biti bolje informirani!

Zato se, ubrajate li se među one koji se osjećaju dužnima održati mi dugački govor o tome kako je „dobro poznata činjenica“ da Azijci stoljećima žive na soji, još malo strpite i pripremite da čujete kako je tek netočna ova priča. To je jedna od najšire prihvaćenih „znanstvenih činjenica“ koju propagiraju zagovornici soje, i jedan od najboljih primjera koliko su uspješni u ispiranju mozga javnosti.

Puno potresnije su u „pouzdanim znanstvenim dokazima“ proizvođača nikad spomenute priče koje gotovo svakodnevno čujem od roditelja čije su male djevojčice dobile menstruaciju, stidne dlačice, neugodan miris ispod pazuha, ili su im narasle grudi u dobi od svega četiri ili pet godina. Ili priče roditelja čiji se sinovi u pubertetskoj dobi toliko srame da se ne žele tuširati u prisutnosti svojih vršnjaka jer su im narasla prsa veličine ženskih, ili im se nisu razvili spolni organi.

Na primjer, nakon što sam u kolovozu 2002. gostovala u jutarnjoj televizijskoj emisiji Dobro jutro na australskom Kanalu 7, naš su ured preplavili telefonski pozivi i e-mailovi koji podupiru moja upozorenja o opasnostima od soje. Najpotresnije su priče majki čija djeca pate od uobičajenih simptoma koje im je prouzročila soja, a daleko najgore je svjedočanstvo šokirane majke koja je opisala tragično djetinjstvo svog sina. Ona je tijekom trudnoće pila velike količine sojinog mlijeka, ne znajući da pritom truje svog sina ženskim hormonima. Kasnije, obzirom na to da joj je estrogen oštetio reproduktivni sustav, nije mogla dojiti dječaka pa je on iz pripravka sojinog mlijeka za dojenčad koji joj je preporučila njezina liječnica dobio dodatni estrogen (svaki dan u količini koja je identična pet tableta za kontracepciju). Spolni organi njezina sina nisu se razvili ali njegove dojke jesu, pa je odbijao ići u školu dok mu nije učinjena obostrana mastektomija. Ne znajući što je uzrok zdravstvenih problema, ova je obitelj nastavila piti sojino mlijeko; sada, u dobi od 21 godine, njezin sin mora otići na još jednu obostranu mastektomiju ali nemaju dovoljno novaca za taj zahvat.

Propagatori soje, koji točno znaju kako njihovi proizvodi djeluju na ljude, uništili su mu život kao i živote milijuna drugih nesretnika, ali kladim se da bez obzira na to i dalje mirno spavaju! Istina, ovakve katastrofalne posljedice ne pogađaju svako dijete koje jede soju. Ali to isto tako nisu rijetki, jedinstveni ili izmišljeni slučajevi. To su dokumentirane, raširene, učestale i u mnogim slučajevima predvidljive posljedice hormonske neravnoteže izazvane asimilacijom velikih količina estrogena. A odakle taj estrogen? Iz hrane za male bebe i sojinih napitaka kojima svoju djecu hrane njihovi brižni roditelji često puta na preporuku stručnog liječničkog savjeta. Vjerojatno je riječ o istoj vrsti „stručnog“ savjetovanja koje očito ne vidi nikakve kontradikcije u preporuci da se potpuno istim sastojkom koji se prepisuje ženama u menopauzi, kako bi se utjecalo na razinu njihovih hormona, može pouzdano hraniti novorođenčad!

Jednostavno rečeno, premda za neke medicinske stručnjake očito ne dovoljno jednostavno: hranjenje malih beba hranom na bazi soje jednako je kao da im dajete pet kontracepcijskih tableta dnevno ili, riječima Švicarske zdravstvene službe: „količina estrogena u 100g sojinih bjelančevina odgovara količini estrogena sadržanoj u jednoj kontracepcijskoj tableti“. Ovu nepobitnu činjenicu potvrđuje i veliki broj drugih istraživanja, objavljivanih još početkom šezdesetih godina pa nadalje. Mnogi dobro obaviješteni znanstvenici i medicinski stručnjaci tvrde da kontinuirana upotreba soje u pripremanju dječje hrane predstavlja oblik genocida budući su ovi učinci poznati jer se o njima unutar znanstvenih krugova piše već desetljećima.

U poglavlju Drugim riječima, na kraju ove knjige, pronaći ćete detaljno razrađen članak prof. dr. sci. Thea Colborna pod naslovom Mir koji iznosi razloge zašto ni jedna majka nikad ne bi smjela staviti na kocku zdravlje svog nerođenog djeteta jedući kemijske supstance poput onih koje se nalaze u soji. Čvrsto vam preporučam da ga pročitate.

„Nisam znala“

Pijenje sojinog mlijeka za vrijeme trudnoće, kao i u prethodno opisanom slučaju, često blokira stvaranje majčina mlijeka što zatim dovodi do hranjenja novorođenčeta dječjom hranom napravljenom od soje. Tragično je da se tako velik broj najgorih slučajeva oštećenja prouzročenih sojom za koje sam osobno čula odnosi na žene kojima se dogodilo upravo to. Dok govore o užasnim zdravstvenim problemima od kojih pate njihova djeca, ove žene često ne uspijevaju zadržati suze. Uvijek mi ponavljaju isto: „Nisam znala, jednostavno nisam znala. Liječnik mi je rekao da pijem sojino mlijeko za kosti i da njime hranim svoju bebu.“

Ukratko, jedan od glavnih krivaca zašto je soja toliko opasna krije se u činjenici što njezino zrno sadrži velike količine aluminija kojeg je upilo iz tla na kojem raste. Godine 1997. ni manje ni više nego Odbor za prehranu Američke akademije za pedijatriju izvijestio je da „u majčinom mlijeku ima od 4 do 65 ng/ml aluminija dok dječja hrana napravljena od soje sadrži između 600 i 1.300 ng/ml“.

Slično tome, nedavno istraživanje provedeno na sveučilištu Californija-Irvine pod vodstvom prof. dr. sci. Francis Crinelle, profesorice pedijatrije, ukazalo je na povećani rizik od izraženih problema u ponašanju poput ADHD-a, a koje je potaknula visoka koncentracija mangana u dječjoj hrani od soje. Prema Crinelli, „proizvodi sojinog mlijeka sadrže oko 80 puta više mangana nego što ga ima u majčinu mlijeku, što novorođenčad izlaže riziku da će u prvim tjednima života primiti previše mangana.“

Osim narušavanja njihova osjetljivog hormonalnog sustava, sad je već naširoko raširena i pojava da male bebe koje piju sojino mlijeko pate od ozbiljnih gastrointestinalnih poremećaja. Međunarodna korporacija Nestle, vlasnica proizvođačke marke Carnation, glavni je zagovornik soje. Možda ih se sjećate kao kompanije koja je donijela dječju hranu pripremljenu od soje u zemlje Trećeg svijeta, potirući hranjenje majčinim mlijekom i ubijajući, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije – 1,5 milijuna djece svake godine. Oni to i dalje rade, besramno forsirajući sojino mlijeko za novorođenčad poput Alsoya unatoč svim dokazima da je smrtonosno. Doista nas ne treba čuditi uzme li se u obzir veličina tržišta koje prekriva ovaj proizvod. Istra-žiteljski časopis u okviru The Washington Timesa, Insight on the News (od 26. lipnja 2001.), citirao je procjenu jednog nezavisnog stručnjaka da od ukupnog godišnjeg prihoda od 3 milijarde dolara, koliko donosi sva hrana za bebe zajedno, proizvodi od soje donose 750 milijuna dolara.

Rizici poput gore spomenutih svakako bi trebali biti dovoljan razlog da se zakonski zabrani upotreba ove ubojite grahorice, barem kad je u pitanju dječja hrana. No, čak i ako oni koji donose propise nisu spremni na djelovanje, unatoč svim dobro poznatim i lako dostupnim, neoborivim dokazima, kako je moguće da liječnici još uvijek prepisuju dječju hranu napravljenu od soje; i pitate li se zašto se moja web-stranica zove doctorsaredangerous.com! Za sad su samo vlasti u Velikoj Britaniji počele ozbiljno shvaćati upozorenja nezavisnih znanstvenika i razmišljati o zabrani prodaje dječje hrane na bazi soje.

Na žalost, ovi nečuveni zločini protiv male djece koje je moguće spriječiti pred-stavljaju samo vrh ledenog brijega. Loše sjeme u ubojitoj grahorici ne zanima ni dob ni spol njegovih žrtava. Ja nisam znanstvenica, niti ću vam iznositi dugačka formalna izlaganja, ali temeljno razumijevanje fiziologije soje i njezina kasnija industrijska prerada pomažu u shvaćanju zašto je ova grahorica daleko od toga da bude čudotvorna namirnica, u što nas žele uvjeriti njezini proizvođači i zagovornici.

Aluminij je jedan od najraširenijih minerala u tlu, no na većini usjeva ne ostavlja tragove. Biljka soje je, međutim, prijemčiva za aluminij kojeg izvlači iz tla, taložeći ga u grahoricama. Ova kontaminacija još se dodatno poveća kad se sojine grahorice potope u tankove koji sadrže aluminij i kad ih se tijekom prerade ispire kiselinom. Kad jedemo soju male količine aluminija iz oba ova izvora neizbježno ulaze u tijelo.

Jeste li u posljednje vrijeme vidjeli koju sojinu kravu?

Sojino mlijeko sadrži 100 puta više aluminija od netretiranog kravljeg mlijeka. A kad smo kod takozvanog sojinog mlijeka, jeste li ikada vidjeli sojinu kravu? Sojine grahorice ne možete pomusti. Da biste dobili ovu bijelu tekućinu nevinog izgleda koja se primamljivo slijeva niz slike atraktivnih reklama potrebno je provesti cijeli niz postupaka. Grahorice se melje na visokoj temperaturi, a zatim se opasnim otapalima, od kojih neka ostaju u dobivenom sojinom brašnu, otklanjaju preostale masnoće. Potom se brašno u procesu separacije namijenjenom uklanjanju fibroznih vlakana miješa s lužnatom otopinom i šećerima. Propisi koje su donijele vlasti kažu da je ta količina toliko neznatna da nije važna. Pitam se tko im je to rekao. I zašto ne uzmu u obzir mišljenja znanstvenika koji govore da je ta količina važna zbog nakupljanja tvari u tijelu tijekom dugog vremena potrebnog da bi se soja probavila? Zadovoljava li vas doista uvjeravanje proizvođača kako nema opasnosti od svakodnevnog uzimanja male količine otrova, vjerojatno nekoliko puta na dan, sve dok vas ne sustignu ozbiljni zdravstveni problemi?

Baveći se istraživanjima za potrebe ove knjige naišla sam na dvanaest kemikalija koje se nakon navedenog postupka obrade dodaju soji. Njihove nazive, u najvećem broju slučajeva, jedva da mogu izgovoriti. Većina tih kemikalija poznata je kao opasna, pa čak i smrtonosna. Neću vas gnjaviti nazivima ali, vjerujte mi, ove kemikalije sigurno ne želite u svojoj blizini, a najmanje u svom tijelu.

Nije na odmet spomenuti i to da se kao nusproizvod prilikom prerade soje dobiva lecitin (sojin lecitin). Za razliku od raznovrsnih masnoća koje se u velikom rasponu prirodno javljaju u jajima, oraščićima, sjemenkama i avokadu, ovaj nusproizvod uvijek je užegao, a ekstrahira se iz taloga koji ostaje nakon što se iz grahorica otkloni ulje. Sadrži veliku količinu otapala i pesticida i pogodite što se događa. Umjesto da ga bace u deponij za odlaganje toksičnog otpada kamo i pripada, proizvođači su za njega otvorili još jedno visoko profitabilno tržište nazivajući ga «zdravim» dodatkom hrani. Među njegove neodoljive osobine ubraja se sposobnost izazivanja oštrih bolova u zglobovima (koje se često puta pogrešno dijagnosticira kao artritis) i teškog oblika gihta. (Tijekom mnogih godina mog rada kao zagovornika prirodnog liječenja savjetovala sam bezbroj ljudi koji su mislili da imaju neizlječivi artritis. Njihovi su im liječnici prepisali jake lijekove, bez da su uopće razgovarali o mogućnostima poboljšanja stanja pomoću prehrane. Svi bi me izvijestili da su im se simptomi povukli nakon što su prestali jesti soju i/ili lecitin; međutim, to zahtijeva vrijeme i ispijanje velikih količina vode.

No, vratimo se soji. Dodavanje otrova samo po sebi dovoljno je grozno, ali ubojita grahorica jedva da ih i treba za igranje svoje smrtonosne uloge. Ona je već krcata potencijalnim kancerogenim tvarima i velikom količinom drugih biljnih kemikalija koje jamče stvaranje pustoši u ljudskom organizmu. Ipak, unatoč uvjerljivim dokazima o katastrofalnim posljedicama koje dugoročna upotreba soje izaziva kod ljudi i životinja, zagovornici soje i dalje tvrde upravo suprotno – da sve ove tvari ne samo što nisu štetne već su zapravo dobre za vas!

Stvar je u tome što zrno soje sadrži brojne fitoestrogene, opisno ime za kemikalije koje se nalaze u biljkama, a imaju estrogensko djelovanje. U prirodi oni se javljaju kako bi pomogli regulaciju ciklusa parenja kod životinja, a u sintetskom se obliku u istu svrhu koriste u stočarstvu. Posvuda raširene tablete za kontrolu začeća njihova su, razumije se, sintetska verzija namijenjena ljudima. U velikim dozama ili ukoliko ih se koristi tijekom dugih vremenskih razdoblja fitoestrogeni počinju davati pro-tuestrogenski učinak. Znatno veće doze koriste se u kemoterapiji za ubijanje stanica raka.

Vrsta kemijskih spojeva pod nazivom fitoestrogeni sadrži na desetine podvrsta kao što su coumestani, izoflavoni, lignani i steroli, od kojih svaka sadrži daljnje podvrste. Soja sadrži puno izoflavona, uključujući i podvrste genistein, coumestrol i daidzein. Znanstvenici već dugi niz godina znaju da izoflavoni u sojinim proizvodima mogu smanjiti funkciju štitne žlijezde, dovodeći do autoimune bolesti, pa čak i raka štitnjače. Već se pedesetih godina fitoestrogene povezivalo s povećanim brojem slučajeva raka, neplodnošću, leukemijom i poremećajima u radu endokrinog sustava.

Charlotte Gerson, s američke Klinike za zloćudne bolesti Gerson, objavila je rezultate detaljno provedenog istraživanja (Gerson Clinic: Cancer Research, 1. lipnja, 2001. – 61 (11): 4325-8) koje dokazuje da je fitoestrogen genistein kancerogeniji od DES-a (diethylstilbestrola), sintetskog estrogenskog lijeka koji je davan milijunima trudnih žena, najvećim dijelom u razdoblju od 1938.-1971. Malo je onih koji nisu čuli za smrtne slučajeve i užasne patnje koje je ovaj lijek prouzročio bezbrojnim ženama i njihovim kćerima.

Zabranjena hrana

Gospođa Gerson je u glasniku Gerson Healing Newsletter zapisala i sljedeće: «Zrna soje sadrže hemaglutinin, tvar koja potiče stvaranje ugrušaka, čineći da crvene krvne stanice počnu prianjati jedna uz drugu. Ovako spojene krvne stanice ne mogu dobro apsorbirati kisik kojeg bi trebale dovoditi do tjelesnih tkiva zbog čega može doći do oštećenja srca. U svojoj knjizi naslovljenoj Liječenje raka – rezultati 50 slučajeva, koja je već postala klasik, Charlottin pokojni otac dr. med. Max Gerson pacijentima na Gersonovoj terapiji soju i njezine proizvode stavlja na popis zabranjenih proizvoda.

Čak je ni manje ni više nego laboratorij za procjenu zdravstvenih rizika američkog Ministarstva energetike objavio istraživanje koje pokazuje da izoflavoni u soji djeluju na isti način kao i zabranjeni insekticid DDT izazivajući multipliciranje stanica raka dojke. Godine 1988. tim sa Tajvanskog sveučilišta pod vodstvom dr. Theodora Kaya iznio je primjedbu da je već više od pola stoljeća poznato da soja izaziva povećanje štitnjače, osobito kod žena i djece.

Dr. Mike Fitzpatrick, ugledni toksikolog koji se nalazi na čelu novozelandske kampanje protiv soje, napisao je 1998. znanstveni rad u kojem je citirao većinu objavljenih radova o opasnostima od sojinih izoflavona koji je, zatim, podnio američkoj Upravi za kontrolu hrane i lijekova. Ovaj rad najprije je objavljen u časopisu Price-Pottenger Nutritioti Foundation Jonrnal pod naslovom „Izoflavoni: panaceja ili otrov?“, a zatim u časopisu The New Zealand Medkal Journal (od veljače 2000.) pod naslovom „Proizvodi od soje i njihov učinak na štitnjaču“. Ovo je dugačak, vrlo detaljan i zastrašujući članak.

Evo tek nekoliko napomena koje se u njemu iznose: „Toksično djelovanje izoflavona na životinje prvi je put skrenulo pozornost znanstvene zajednice na činjenicu da sojini izoflavoni dovode do poremećaja endokrinog sustava…. Kod svih do danas testiranih životinjskih vrsta došlo je do značajnih negativnih učinaka na endokrini sustav.“

Pojednostavljeno rečeno, to znači da soja može oštetiti vaš žljezdani sustav, a ne budu li vaše žlijezde funkcionirale kako treba, to će vam drastično narušiti zdravlje. Osim toga: „Sojini izoflavoni povećavaju rizik od obolijevanja od raka dojke… Sojini izoflavoni dovode do poremećaja menstrualnog ciklusa tijekom i još do tri mjeseca nakon što su uneseni u organizam… Koncentracija genisteina koja se nalazi u proizvodima od soje dovoljna je da potakne stanice dojke na početak procesa stanične diobe… Postoji zabrinutost da žene koje jedu izolate sojinih bjelančevina učestalije obolijevaju od epitelijalne hiperplazije.“

Niti sigurna za upotrebu niti prirodna

Kako, pri punoj svijesti, uz ova i broja druga vjerodostojna istraživanja koja upozoravaju žene na negativne posljedice dugotrajnog konzumiranja soje, australske proizvođačke marke poput Herrona, Novogena te samo prozvani stupovi dobrog zdravlja kao što su Blackmores i Sanitarium i dalje mogu propagirati upotrebu soje i iz nje dobivenog izofiavona kao „tonike“ za žene srednjih godina koje ulaze u klimakterij? Ili, kako zdravstveni stručnjaci mogu prihvaćati tvrdnje da soja predstavlja sigurnu i prirodnu alternativu za nadomjesnu terapiju hormonima? To što zagovaraju nije ni sigurno za upotrebu, ni prirodno, i zbog ovakvih bi se izjava trebali stidjeti.

Fitična kiselina još je jedan slatki, mali sastavni dio ove užasne grahorice, te i ona u potpunosti ruši ugled proizvođača koji tvrde da proizvodi od soje predstavljaju dobar izvor kalcija i pomažu u sprječavanju osteoporoze. Zato što sadrži više fitične kiseline od bilo koje druge žitarice ili mahunarke, i zato što fitična kiselina sprječava apsorpciju svih minerala, a posebno kalcija, soja u stvari tijelo lišava kalcija.

Inhibitori enzima iz soje blokiraju tripsin i ostale enzime nužne za održanje dobrog zdravlja. Ovo može izazvati ozbiljne probavne poremećaje, smanjiti probavu bjelančevina i izazvati kronični manjak esencijalnih aminokiselina.

Sve prethodno navedene tvrdnje, kao i mnoge druge, dobro su dokumentirane i dostupne već cijeli niz godina, a novi dokazi izlaze na vidjelo gotovo svakodnevno. Podrobnije reference svih radova i izvadaka na temelju kojih sam sastavila ovo poglavlje previše su brojne da bi ih ovdje uključila, ali mnoge od njih možete pronaći u posebnom dijelu moje web-stranice, www.doctorsaredangerous.com/Abstracts.html. Služba odnosa s javnošću koja veliča sojine vrline globalna je i nemilosrdna, i melje sve pred sobom. Takva i mora biti, naime samo u Americi sojom je zasađeno najmanje 100 milijuna jutara zemlje, a većina nje je genetski izmijenjena. Za Australiju se procjenjuje da se soja uzgaja na oko 50.000 jutara obradivih površina.

Pokazujući ingenioznu dvoličnost na kojoj bi joj čak i sam Machiavelli zasigurno čestitao, a svjesna s kakvom nelagodom javnost gleda na genetski izmijenjenu hranu, te njezinog okretanja k organski uzgojenim poljoprivrednim proizvodima, korporacija Monsanto u Americi uzgaja genetski modificiranu soju na 45 milijuna jutara zemlje. Američki zakon dozvoljava miješanje ovih usjeva s malim količinama organske soje, a mješavina koja iz toga nastaje smije se koji sadrži oko 16 A4 stranica referenci (gotovo veličine ovog poglavlja) znanstvenih istraživanja provedenih u posljednjih pedeset godina koja su ispitivala opasnosti od soje.

Iz razloga koje ću ukratko pojasniti, većina ovih „podrivačkih“ materijala nije se uspjela probiti u širu distribuciju jer se radi o radovima nezavisnih znanstvenika s nezavisnim stavom prema korporacijama, koje ne plaćaju multinacionalne kompanije i koji predstavljaju usamljene glasove. Njihove radove često puta objavljuju jedino ezoterični stručni časopisi ili „alternativna“ izdanja poput časopisa Nexus čija izdanja se mogu nabaviti i na Novom Zelandu, u Velikoj Britaniji i Americi, a koji su dovoljno odvažni da bi slijedili „objavi i budi osuđen“ uređivačku politiku, omogućujući objavljivanje argumenata koji pobijaju laži velikih korporacija.

Unatoč svemu, nastojanjima i predanošću brojnih naprednih, kvalificiranih, odvažnih, nezavisnih i izuzetno cijenjenih znanstvenika, istraživača i liječnika stvara se mogućnost da se iznese na svjetlo dana ogromni broj vjerodostojnih istraživanja i dokaza koji jasno ukazuju na protuzakonite postupke kompanija, na čelu s Monsantom, čije su genetski modificirane poljoprivredne sorte glavni izvor svih ovih nedaća.

Pokušaj iznošenja prikrivenih postupaka industrije soje u javnost poduhvat je koji bez pretjerivanja odgovara borbi između Davida i Golijata.

Aktivnosti na radiju i televiziji

Iako je iznošenje poruka protiv soje u javnost izuzetno teško, nekoliko sam puta dobila priliku gostovati na australskom radiju i televiziji kako bih skrenula pozornost javnosti na ovaj specifični vid korporativne prijevare , konkretno, sudjelovala sam u Alan Jonesovom jutarnjem programu sydneyske radiopostaje 2GB, večernjem programu voditeljice Yvonne Adele na Melbournškoj radiopostaji 3AK i na Kanalu sedam u emisiji Dobro jutro jutarnjeg programa nacionalne televizije.

U svim navedenim slučajevima odgovor publike bio je fenomenalan, bez izuzetka podržala je moje tvrdnje. U emisijama su izneseni i brojni drugi slučajevi zdravstvenih problema Izravno povezanih s ovom užasnom grahoricom. Osjetila sam i izvjesno zadovoljstvo vidjevši da se jedan od vodećih australskih zagovornika soje toliko zabrinuo da će njegovi kupci možda posumnjati u istinitost njegovih tvrdnji, da je bio prisiljen u nacionalnim novinama objaviti skupe reklamne oglase preko čitave stranice da bi «uvjerio» javnost kako su njegovi proizvodi besprijekorni. Označiti kao organski! Još uvijek vjerujete da državne vlasti ne bi dozvolile da vam korporacije lažu?

S ovakvom razinom proizvodnje u igri nužno je pronaći tržište, povećati ga i održati. Iz ovih razloga američki uzgajivači soje sudjeluju s oko 80 milijuna američkih dolara godišnje u financiranju jedne od najdjelotvornijih propagandnih kampanja ikad poznatih u Zapadnom svijetu. Odatle proizašao izuzetno snažan udar na javnost diljem svijeta širi „najnovije“ priče o korisnim učincima soje, dodatno ih potkrepljujući reklamnim kampanjama vrijednim milijune dolara.

Zlatna jaja

Prelistajte bilo koji popularni ženski časopis, pročitajte novine, pogledajte reklame na televiziji i prebrojite, na primjer, samo one koji se odnose na napitke od soje. Uzgajivači soje, prerađivači i proizvođači sojinih proizvoda troše milijarde dolara na reklamiranje „pozitivnih učinaka“ njihovih proizvoda. Ekonomska računica masovnih medija omogućuje da ovakvo trošenje jamči redovno objavljivanje novosti i vizualnih sadržaja koji uzdižu navodne pozitivne učinke soje. Ista ta računica jamči i to da su izgledi za bilo kakvo opsežnije javno iznošenje izvješća o tragičnim slučajevima poput prethodno spomenutih i zastrašujućih upozorenja stotina od korporacija nezavisnih znanstvenika i akademskih istraživača minimalni. Koji će se medijski mogul usuditi riskirati da osudi gusku koja leže ovako velika zlatna jaja, dovodeći u pitanje kvalitetu proizvoda ili istinitost reklame?

Dakako, povremeno neko izvješće o znanstvenim otkrićima ili medicinskim dokazima koji govore suprotno može predstavljati previše zanimljivu vijest da bi ju se ignoriralo, pa će ona pronaći načina da dospije na unutrašnje stranice novina. Niti to nije problem. U interesu nepristranog informiranja proizvođač ima pravo na odgovor, a na raspolaganju mu stoji cijela vojska stručnjaka koji ili rade u samoj kompaniji ili ostaju «nezavisni», i koji spremno opovrgavaju svaku optužbu. Čak i kad opovrgavanje nije održivo, ili se temelji na ograničenim ili pogrešno provedenim istraživanjima, ono će biti objavljeno, a od nas se očekuje da popijemo svoje sojino mlijeko i vratimo se spavanju.

Vjerujte mi, ova se industrija služi uslugama nekih od najboljih znanstvenih prostitutki koje novac može kupiti. U slučaju da to ne djeluje, uobičajeni „plan B“ jednostavni je pokušaj diskreditiranja onih koji ukazuju na lažne tvrdnje proizvođača. No, nisu samo mediji odgovorni za pomaganje industriji soje u provođenju ove masovne manipulacije i ispiranja mozga. Većina naših zdravstvenih djelatnika doima se toliko zaposleno, ili toliko nezainteresirano, da čak i ako bi bili spremni dovesti u pitanje ono što vam poručuju blještavi leci koje im proizvođači donose da vam ih uruče ukoliko ih upitate za kakvu informaciju, oni to vjerojatno ne bi smatrali vrijednim truda. To su ljudi koji ne vjeruju ni u što drugo osim u laži o soji koje su same sebi svrha, a za koje im kompanija Monsanto Chemical kaže da ih progutaju, što oni bespogovorno i čine.

Razmislite o riječima dr. Ravmonda Peata, znamenitog endokrinofiziologa sa Sveučilišta Oregon koji je među prvima zazvonio na uzbunu po pitanju opasnosti od nadomjesne terapije hormonima, mnogo godina prije negoli je dospjela na naslovne stranice novina:

„Među ljudima koji se «bave znanošću» postoji jedna izražena karakteristika krda da lako povjeruju u sve što se čini imalo prihvatljivo, samo ako je mnogo drugih ljudi reklo da je to točno. Ponekad moćni ekonomski interesi pomažu ljudima da promjene svoja uvjerenja. Na primjer, dvije najveće industrije na svijetu, industrija estrogena i industrija soje, troše ogromne količine novca na to da pomognu ljudima da povjeruju u određene stvari koje zvuče prihvatljivo, a što pomaže u prodaji njihovih proizvoda.“

Ovomu bismo mogli dodati sklonost ljudi da vjeruju u ono u što žele. Naročito kad to djeluje umirujuće i uvjerljivo, te kad dolazi od „nekoga tko zna“.

To me dovodi do mojih prethodno spomenutih kritičara dobrih namjera, ali vrlo velikih zabluda, ljudi koji su silno uvrijeđeni što se uopće usuđujem dovoditi u pitanje cijeli niz“nezavisnih znanstvenih istraživanja“ koja uzdižu pozitivne osobine njihove omiljene zdrave hrane ili što se usuđujem odbaciti „dobro poznatu činjenicu“ da ljudi u Japanu praktički žive na soji i pritom ne pate ni od jednog problema o kojem ja govorim.