Piše: Nenad Jarić Dauenhauer
Foto: www.transhumanist.com
Sredinom prošlog stoljeća tehnološki gurui predviđali su brz razvoj robota i računala koji je u narednih nekoliko desetljeća trebao rezultirati kreacijom inteligentnih strojeva, radnika i kućnih pomagala. Sjetimo se samo kultnog znanstveno fantastičnog filma 'Odiseja u svemiru 2001.' koji je najavio Hala 9000, računalo-robota inteligencije superiorne ljudskoj.
No dok je razvoj interneta i nekih računalnih tehnologija sve iznenadio i nadmašio i najoptimističnija očekivanja, robotika je svojim mišjim hodom poprilično razočarala. Istina je da su robotizirani uređaji našli svoju primjenu u industriji, osobito vojnoj i automobilskoj, međutim, roboti kao autonomna inteligentna stvorenja kakva su svi do kraja stoljeća očekivali vidjeti u kućanstvima, bolnicama, rudnicima i tvrtkama kao čistaće, dadilje, medicinare, kuhare i vrtlare još uvijek se doimaju gotovo kao znanstvena fantastika. Tako studenti i danas mogu doktorirati na nekom sveučilištu ako konstruiraju robota koji će se bez većih problema uspeti stubama.
Ovakav ishod mnoge je stručnjake obeshrabrio, a brojne tvrtke koje su se pionirski bavile robotikom ostale su bez posla. Svi se slažu kako problem nije toliko u mehaničkom tijelu – artikuliranim udovima i drugim pokretnim mehanizmima, koliko u računalnom mozgu koji je još uvijek ispod razine neophodne za konstrukciju humanoidnog robota.
Unatoč tome neki su znanstvenici optimistični i vjeruju da će roboti već do 2010. imati intelektualne sposobnosti guštera, a do 2050. nadmašiti čovjeka. Razlog ovome optimizmu je brz razvoj performansi računala posljednjih godina. Naime, tijekom 1970-ih i 1980-ih komercijalna su računala uspijevala obaviti oko milijun instrukcija u sekundi (MIPS). Svaka od njih predstavljala je neki osnovni zadatak poput zbrajanja dvaju deseteroznamenkastih brojeva ili pohranjivanja rezultata u memoriju. 1990-ih računala su prešla granicu od 10 MIPS-a, a prošle godine prešla su 50.000 MIPS-a.
Ipak računala i danas ozbiljno zaostaju za ljudima u aktivnostima prepoznavanja ili navigacije iako su odavno znatno bolja u računalnim operacijama. Ova činjenica već desetljećima zbunjuje stručnjake. Odgovor treba potražiti u evoluciji mozga. Naime, dok ranim ljudima nisu bile neophodne sposobnosti složenog računanja, umijeće raspoznavanja predmeta, bilja, životinja, prijatelja i neprijatelja bilo je esencijalno.
Tako danas ljudi za neke relativno jednostavne računalne operacije koriste milijarde neurona, iako bi za njihovo obavljanje bilo dovoljno stotinjak stanica kada bi se samo drugačije umrežile. Izazov koji stoga stoji pred robotičarima je kako standardna višenamjenska računala - dobra za računanje, a slaba za oponašanje ljudi - programirati tako da postanu specijalizirana i sličnija ljudskim mozgovima – sposobna za percepcije i razmišljanja nalik ljudskima. Današnja su računala doduše još uvijek prespora i preslaba za takve zadatke, no samo je pitanje vremena kada će postati dovoljno moćna.
Ima međutim, znanstvenika koji vjeruju da će ovaj cilj biti teško ili čak nemoguće ikada ostvariti. Naime ključno je pitanje temelje li se biološka struktura i ponašanje isključivo na fizikalnim zakonima i jesu li fizikalni zakoni podložni računalnoj simulaciji. Tu se mišljenja razilaze.
Znanstvenici koji vjeruju da je odgovor na ovo pitanje potvrdan, jer nema činjenica koje bi dokazivale suprotno, pokušali su u grubo procijeniti računalnu moć cjelokupnog ljudskog živčanog sustava kako bi otkrili kakve bi performanse trebao imati budući 'umjetni mozak'. Kalkulaciju su utemeljili na procjeni težine i moći dijela mozga koji obrađuje informacije što stižu iz retine odnosno mrežnice ljudskog oka. Došli su do zaključka da je za obradu oko 10 milijuna uobičajenih detekcija retine u sekundi potrebno najmanje 1.000 MIPS-a. Budući da je cijeli ljudski mozak oko 75.000 puta teži od živčanog kruga koji obrađuje informacije retine (koji teži samo 0,02 grama), zaključili su da bi računalo trebalo biti sposobno obrađivati oko 100 milijuna MIPS-a da bi oponašalo mozak. Računalni vizionari procjenjuju da bi se (pod uvjetom da se razvoj računala nastavi današnjom brzinom) prvi humanoidni roboti mogli pojaviti do 2020. te da bi do 2050. mogli prestići čovjeka.
No dok je razvoj interneta i nekih računalnih tehnologija sve iznenadio i nadmašio i najoptimističnija očekivanja, robotika je svojim mišjim hodom poprilično razočarala. Istina je da su robotizirani uređaji našli svoju primjenu u industriji, osobito vojnoj i automobilskoj, međutim, roboti kao autonomna inteligentna stvorenja kakva su svi do kraja stoljeća očekivali vidjeti u kućanstvima, bolnicama, rudnicima i tvrtkama kao čistaće, dadilje, medicinare, kuhare i vrtlare još uvijek se doimaju gotovo kao znanstvena fantastika. Tako studenti i danas mogu doktorirati na nekom sveučilištu ako konstruiraju robota koji će se bez većih problema uspeti stubama.
Ovakav ishod mnoge je stručnjake obeshrabrio, a brojne tvrtke koje su se pionirski bavile robotikom ostale su bez posla. Svi se slažu kako problem nije toliko u mehaničkom tijelu – artikuliranim udovima i drugim pokretnim mehanizmima, koliko u računalnom mozgu koji je još uvijek ispod razine neophodne za konstrukciju humanoidnog robota.
Unatoč tome neki su znanstvenici optimistični i vjeruju da će roboti već do 2010. imati intelektualne sposobnosti guštera, a do 2050. nadmašiti čovjeka. Razlog ovome optimizmu je brz razvoj performansi računala posljednjih godina. Naime, tijekom 1970-ih i 1980-ih komercijalna su računala uspijevala obaviti oko milijun instrukcija u sekundi (MIPS). Svaka od njih predstavljala je neki osnovni zadatak poput zbrajanja dvaju deseteroznamenkastih brojeva ili pohranjivanja rezultata u memoriju. 1990-ih računala su prešla granicu od 10 MIPS-a, a prošle godine prešla su 50.000 MIPS-a.
| više iz rubrike ZNANOST |
Tako danas ljudi za neke relativno jednostavne računalne operacije koriste milijarde neurona, iako bi za njihovo obavljanje bilo dovoljno stotinjak stanica kada bi se samo drugačije umrežile. Izazov koji stoga stoji pred robotičarima je kako standardna višenamjenska računala - dobra za računanje, a slaba za oponašanje ljudi - programirati tako da postanu specijalizirana i sličnija ljudskim mozgovima – sposobna za percepcije i razmišljanja nalik ljudskima. Današnja su računala doduše još uvijek prespora i preslaba za takve zadatke, no samo je pitanje vremena kada će postati dovoljno moćna.
Ima međutim, znanstvenika koji vjeruju da će ovaj cilj biti teško ili čak nemoguće ikada ostvariti. Naime ključno je pitanje temelje li se biološka struktura i ponašanje isključivo na fizikalnim zakonima i jesu li fizikalni zakoni podložni računalnoj simulaciji. Tu se mišljenja razilaze.
Znanstvenici koji vjeruju da je odgovor na ovo pitanje potvrdan, jer nema činjenica koje bi dokazivale suprotno, pokušali su u grubo procijeniti računalnu moć cjelokupnog ljudskog živčanog sustava kako bi otkrili kakve bi performanse trebao imati budući 'umjetni mozak'. Kalkulaciju su utemeljili na procjeni težine i moći dijela mozga koji obrađuje informacije što stižu iz retine odnosno mrežnice ljudskog oka. Došli su do zaključka da je za obradu oko 10 milijuna uobičajenih detekcija retine u sekundi potrebno najmanje 1.000 MIPS-a. Budući da je cijeli ljudski mozak oko 75.000 puta teži od živčanog kruga koji obrađuje informacije retine (koji teži samo 0,02 grama), zaključili su da bi računalo trebalo biti sposobno obrađivati oko 100 milijuna MIPS-a da bi oponašalo mozak. Računalni vizionari procjenjuju da bi se (pod uvjetom da se razvoj računala nastavi današnjom brzinom) prvi humanoidni roboti mogli pojaviti do 2020. te da bi do 2050. mogli prestići čovjeka.
bglavac
irida
edin.kecanovic
