Prekrasno je vrijeme. Prosinac je, vani je 20 stupnjeva Celzija, ljudi hodaju u kratkim rukavima. Gomile pod paketićima i paketima jurcali su posljednjih dana ulicama gradova i sela. Negdje više, negdje manje.

I na tv-u blještavilo, raskoš, vijesti o dobrotama diljem svijeta. tek poneka vijest o nekoj nezgodi tu i tamo.

Prema ustaljenim običajima stanovništvo se razmjenjuje čestitkama, obitelji se okupljaju s raznih strana svijeta, ne bi li se nakratko okupili zajedno.

I djeci se pripremaju iznenađenja, dijele im se pokloni brojni dobiveni od"Djeda Mraza".

Dobar je taj "Djed Mraz", zar ne?

A tamo negdje, na ovom planetu, na "prostranstvima" nevidljivima očima javnosti iscrpljuju se tekuće tvari kojima možemo zahvaliti toplinu domova, prijevoz u vozilima, svjetlo u noćima,

Do kada?

U prostranstvima Afrike, Azije, Amerike, u nekim zemljama Europe, u Arapskim zemljama, na platformama u Sjevernom moru, uz Antartktik, Indijskom oceanu i mnogim drugim znanim i neznam+nim crpilištima vodi se borba do posljednje kapi.  Jedino, nitko ne govori o tome kad će ta posljednja kap biti potrošena.

I što mi zapravo znamo o recesiji, a što o bilo čemu drugome, osim onog što su nam kroz medijske izjave servirali oni koji "upravljaju" informacijama...

Svi smo čuli za "globalnu industrijsku krizu", "recesiju", "stagnaciju gospodarstva", ali isto tako smo imali priliku čuti i za "kravlje ludilo", "ptičju gripu", posljednja u niz8u je i "svinjska gripa".

Također često čujemo kako se "širi demkracija" u svijetu, te kako se recimo svi trude "ući" u "demokratsku uniju Europe", pa čak i ova Lijepa Naša, iako ne znamo što ćemo mi tamo.... oprostite mi, možda netko i zna što će tamo...

Pored toga, ušli smo i mi ovdje u taj "bogomdani" NATO-savez. I Mađari, i Rumunji, i Bugari, i Slovaci, i Česi, i Poljaci. Čeka se da uđe i Ukrajina i Latvija, Litva, i Estonija. Turci i Grci već jesu tamo...

Zanimljivo je da je taj savez "normalan" svima, jer ih "štiti" jače nego oni sami sebe.

A od koga?

Od "velike i premoćmne Rusije" sa čak 170.000.000 stanovnika. I sa 30 % svjetskih energetskih rezervi u svojem vlasništvu.

Plin iz Rusije, nafta iz Rusije, električna energija iz Rusije... zanimljivo, zar ne?

Iako, nisu oni jedini na istoku tako "opasni".

Nešto su brojniji Indijci i Kinezi. Po 1,1 odnosno 1,3 milijarde ljudi tamo živi...Naše "drevne istočne kulture" u kojima su mnogi našli životne uzore i odakle su crpli mnoga "duboka znanja" o životu...

Jedini je problem taj što se nekako ova strana svijeta, obzirom na količinu potrošnje, počela susretati sa izvjesnim problemom... tehnološki je napredak "isključio" primat poljoprivredi, i dao je "mnogo prostora" tehnološkom napretku, industriji svih oblika i vrsta, koja proizvodi sve i svašta, "osnovne životne proizvode" bez kojih "više ne može postojati normalan život u današnje vrijeme: telefone, televizore, računala, kamere, foto-aparate, printere, skenere, motocikle, automobile, perilice rublja, perilice suđa, štednjake električne, plinske, bojlere, tuš-kabine, kafe aparate, mikovalne pećnice, sušilice, obuću, odjeću, namještaj, higijenska sredstva, deterdžente, šampone, regeneratore, lijekove, aditive, namještaj, čamce, brodove, avione, autobuse, kamione, papirnu konfekciju, ambalaže, staklene predmete, slike, umjetnine. Pa tko bi onda još kopao po polju i grbio se cijeli dan na poljoprivredi.Ionako je cijena hrane sa sela skuplja nego one hrane iz uvoza. A još dođe i sortirana i očišćena i lijepo zapakirana, a ne ova naša, sva od zemlje i još "nepravilnog oblika" i "siroti sitni plodovi".

I tako godinama, gradovi imaju "život", imaju "toplinu", imaju "dušu" i sva moguća zbivanja u našim životima odvijaju se u centrima tih gradova. Što veći grad to veće "uzbuđenje" veći "izbor" i više "zanimljivih stvari koje ne treba propustiti". Pa i posla ima "više" nego u nekoj malenoj sredini. Jest živjeti u gradu i nekako malo "skuplje" ali takav "izbor" zaslužuje takvu "cijenu". I sve je na jednom mjestu.

Postoji li neko drugo mjesto na svijetu izuzev tog vašeg/našeg velegrada ili bilo koji trenutak u istom tom velegradu u cijeloj godini kada niste kadri u bilo kojem trenutku bilo kojeg dana u bilo koje vrijeme pronaći mjesto na kojem gotovo svaka vaša osnovna potreba može biti zadovoljena isti tren.reći ćete, i slažem se sa time - NE POSTOJI!

Stvarno je to super. Sve na dohvat ruke.

No, do kada...?

Jeste li svjesni u kakvoj se zapravo zamci nalazite???

Pogledajmo stvari malo iz drugačijeg kuta:

Zamislite si na trenutak da se nalazite baš tu gdje jeste, i da se sve odvija normalno kao i svakog dana do sada. Idete na posao, svaki dan po desetakkilometara do posla i natrag, neki nešto malo više, no obilaznicom je to začas, petnaestak minuta, možd dvadeset, dvadeset i pet - sitnica.

Vraćate se doma, izlazite povremeno u grad u nabavku, u izlaske, popodne se odmarate kod kuće, u stanu, sve je normalno. Toplana redovito grije, tople vode ima cijeli dan svaki dan, hladne isto, svjetla ni ne gledate više, ionako su tu zato da bi vi dobro vidjeli sve pa vas ni ne zanimaju više... Škola blizu kuće, vrtić isto, posao na drugoj strani grada, ali zapravo blizu.

I onda jednog dana, godine 2xyz, rano ujutro... 

... čujete vijest: "nestašica goriva... poteškoće u dopremi,... racionalizacija potrošnje,... istražuju se razni alternativni načini dobivanja pogonskog goriva..."

Pa potom uslijede nestašice robe u trgovinama, prestane opskrba grijanjem iz toplane, nestane tople vode, uslijede redukcije struje, prestanu raditi benzinske pumpe, javni prijevoz, vlakovi, autobusi, kamioni, tramvaji.

Gdje ćete onda ukopčati telefon, kupiti hranu, kako ćete ugrijati se od zime.

Možete li zamisliti paniku i kolaps koji bi tada nastao....?

Ne, naravno. I da možete to su samo maleni dijelovi početka kaosa. Dugoročnije posljedce teško su predvidive. 

A sada nešto  sasvim drugačije...

Za razliku od grada, u melenom seocetu na nekih 60-80-100-120 kilometara od velikog grada, par desetaka kućica domaćeg stanovništva u dvorištima drži kokice, nekoliko svinja je u oboru, krave i bik su u štali, na polju raste kukuruz, u voćnjaku rastu jabuke i kruške, šljive i orasi, ima i trešanja, u vrtu rastu i zelje i krastavci i luk i paprika, ima i dinja i krumpira, bunar ima dovoljno vode zadnjih 100 godina pa neće nedostajati ni narednih. U šumarku malo dalje ima uvijek dovoljno drveta i popadalog granja sa stabala za potpalu peći u kućici. U vinogradu se rađa nova berba grožđa.

Traktori su stali, no obrađivanje polja mogu nastaviti konji i goveda. Ionako su na taj način i njihovi i naši djedovi i bake obrađivali polja. I preživjeli su. Zato i jesmo mi tu danas. Iako malo "preuznapredovali" tehnološki pa smo zaboravili osnovne poslove kakvi su nekada bili. 

Ponešto vrganja nađe se po šumi nakon kišnih proljetnih dana. Ima i sunčanica, i lisičica i drugih jestivih glijiva. Čak i jagode šumske ponekad nađe čovjek ako se potrudi malo bolje pogledati oko sebe.

Nema toplane, javnog prijevoza, šoping centara ni večernjih predstava. Ali zato postoji mir, staloženost, i mirnoća života. I sigurno veća šansa za preživljenjem takve "energetske apokaplipse".

Razmislite o tome, još ima nešto vremena, nije takva panika danas... Biti će, nećemo dugo čekati, no za sada je nema, barem ne za ovih nekoliko narednih dana, tjedana, mjeseci, možda i koja godina još...  Ali, dobro je znati, i o tome razmišljati, makar samo za sebe...i