Autopoiesa

je pojam koji je u biologiju uveo čileanski znanstvenik Humberto Maturana i znači u doslovnom prevodu auto- samo; poiesis- stvaranje; samostvaranje.

Manu propria

znači vlastoručno

Kineziterapija

znači terapija pokretom

Po Maturaninom mišljenju sva živa bića su produkt autopoiese, dinamičke samoorganizacije ćelija, što znači da ona sama sebe ostvaruju i određuju svoje osobnosti i svojsva.Ta postavka se potvrđuje samoorganizirajućim dinamičkim procesima koji, počevši od živućih ćelija, preko molekula u konačnici tvore ljudsko tijelo i istovremeno dokazuje da su zajednički rad i međusobna popustljivost, a ne suparništvo, osnove svih životnih procesa.

U univerzumu našega uma se smjenjuju i sjedinjuju naša misaonost, samopoimanje, samoosjetilnost i samoosjećajnost. To su svojstva na koja možemo svjesno djelovati uranjajući svjesno u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi da bi svjesno spoznali sebe i svijet oko sebe.

Autopoiesa, samostvaranje je osnovni proces iz kojeg izrasta naša samosvijest, samospoznaja, naša osobnost i naš život.

Zahvaljujući procesu autopoiese među ćelijama našeg tijela mi se možemo nesmetano baviti našom svjesnom spoznajom i svjesno sudjelovati u ostvarivanju procesa 4- D samopoimanja. Četvreodimenzionalno samopoimanje je stanje naše svijesti kojim možemo djelovati na ustrojavanje misaonih procesa, možemo usmjeravati emocije, ali nismo u stanju svjesno djelovati na autopoietičku organizaciju fizikalno- kemijskih procesa iz kojih se naše misli i osjećaji razvijaju. Mozak, ta tvornica naših misli, osjećaja i snova, djeluje po čudesnim zakonima vjerojatnosti i nepredvidljivosti, u kojoj se smjenjuju dokazljivi i nedokazljivi zakoni fizikalnog svijeta. No mi još uvijek neznamo na koji način mozak stvara naš um. Univerzum uma nastaje u procesima još neotkrivenih zakona koji vladaju u ćelijama našega mozga. Fizikalno- kemijskim procesima naše tijelo i naš mozak, dinamičkom samoorganizacijom, autopoiesom, djeluju umreženo i stvaraju sami sebi i nama uvjete da te fizikalno- kemijske procese pretvaramo u osjećaj, pokret, život.

Autopoiesa je proces proizašao iz uzajamne odgovornosti među ćelijama našega tijela. To je proces koji bi nam, svojim savršenim radom, trebao postati uzorom za svjesno sudjelovanje u procesima samorazumjevanja i samoodgovornosti.

Razumjevajući zakone autopoiese trebalo bi nam postati jasno da za opstanak u svijetu ne bi trebali slijediti zakone suparništva, koji vladaju u džungli. Dobivši u naslijeđe svijesnu spoznaju i samosvijest, džunglu smo odavno napustili i počeli graditi civilizaciju i postali sudionici biološke i kulturološke evolucije.

Moj konzept o samostvarajućem sredstvu samoizljećenja je izrastao na činjenici da je naše tijelo samostvarajući dinamički sustav. Manu propria kineziterapija je konzept proizašao iz moje želje da u čovjeku probudim samospoznaju, samoosjetilnost, samoosjećajnost i samoodgovornosti za njegovo zdravlje. Uvodeći ga u univerzum njegova uma želim mu pokazati da se autopoiesa i manu propria kineziterapija potvrđuju našim postojanjem u ovome svijetu.

Manu propria kineziterapija i dijalog

Da bih osmislila svoju ideju i novi konzept moram odmah na početku razjasniti važnost međusobnog razumjevanja. Hermeneutika nam objašnjava umijeće razumjevanja pročitanog teksta, ali slijedeći ideju hermeneutike, ja pokušavam u dijalogu s pacijentima ostvariti umijeće razumjevanja dijalogom.

"Korijeni riječi nam često pomažu naznačiti neki dublji smisao. U grčkoj riječi dialogos, logos znači ''riječ'', ili radije ''smisao riječi'', a dia- znači ''kroz'' (a ne znači ''dva''). Dialog može biti između bilo koliko ljudi, čak i jedna osoba može ući u dialog sama sa sobom ako je prisutan dialoški duh. Predočba koja nam se nameće je strujanje smisla koji protječe među nama i kroz nas. A taj zajednički smisao jest ''ljepilo'' ili ''cement'' što drži ljude i zajednice na okupu.
Usporedimo ovo s riječju rasprava (discussion) koja u engleskom jeziku ima isti korijen kao udaraljke (percussion) i udarac, potres (concussion). Rasprava je poput neke igre stolnog tenisa gdje ljudi međusobno napucavaju zamisli, i cilj igre je pobijediti ili zaraditi bodove za sebe.
No u dialogu nitko ne pokušava pobijediti. U dialogu se ne pokušava zaraditi bodove – ako se razotkrije bilo koja pogreška s bilo čije strane, svi su na dobitku. Ako bilo tko pobijedi, svi pobjeđuju. Tu ne igramo jedan protiv drugoga nego jedan s drugim."
(David Bohm, O dialogu)

Ponekada mi pri objašnjavanju ideje, metode i načina njenog izvođenja nedostaju riječi. Pričinja mi se da je naš jezik presiromašan za opisivanje osjetilno- osjećajnog u nama. Upravo zbog toga dolazi do nesporazuma, i tada mi se čini da se nalazim u kuli Babilonskoj i da nam je Bog uistinu izmješao jezike.

"Da smo dakle i ja i ti vješti i mudri prepirači, i da smo ispitali sva područja mišljenja, mogli bismo već od sada nadalje od šale iskušavati naše međusobne snage i - zametnuvši kao sofisti takav boj - jedan drugome govorom pobijati govor. Ali ovako, jer smo neznalice, htjet ćemo ponajprije ogledati naša mišljenja u njihovu međusobnu odnosu: što su zapravo i da li nam se međusobno slažu ili se nikako ne slažu... Kad je to tako, što ćemo drugo negoli mirno, kao ljudi koji imaju mnogo vremena, opet razmotriti - ne ljuteći se nego uistinu nas same istražujući - kakve su te pojave u nama?" kaže Platon u svojim dialozima i ja pokušavam mirno pronalaziti metfore kojima bih u univerzumu pacijentova uma budila misone, ideokinetičke slike.

"Temeljni model sveg sporazumijevanja jest dialog, razgovor. Kako je poznato, razgovor nije moguć ako jedan od partnera vjeruje da je u bezuvjetno nadmoćnoj poziciji nad drugim, recimo na taj način da tvrdi da posjeduje prethodno znanje o predrasudama u koje je drugi zapleten. On se time zatvara u vlastite predrasude. Dialoško sporazumijevanje u načelu je nemoguće ako se bilo koji od partnera u dialogu zbilja ne oslobađa za razgovor. Tako primjerice postoji slučaj kad netko u društvenom ophođenju igra ulogu psihologa ili psihoanalitičara i iskaze drugoga ne uzima ozbiljno u njegovu smislu, nego zahtijeva da ih prozre na psihoanalitički način. Partnerstvo na kojem počiva društveni život u takvu je slučaju razoreno." piše jedan od idejnih otaca Hermeneutike Hans-Georg Gadamer.

http://hermeneutika-dinaja.blogspot.com

Manu propria kineziterapija

Manu propria kineziterapija je moj misaoni konzept kojim želim pacijenta uvesti u univerzum njegova uma i svijet njegove spiralne dinamike. Spoznavši da se je ljudsko tijelo, tijekom evolucije, oblikovalo sljedeći zakon zlatnoga reza, a njegovi pokreti izrasli slijedeći dinamiku zlatne spirale, ja se već na samom početku terapije koristim spiralnom dinamikom pokreta mojih dlanova, da bih kod pacijenta osmislila osnovni prirodni zakon iz kojeg se razvila geometrija naših tijela i pokreta. http://zlatni-rez.blogspot.com/

Balada o rukama

Pokušat ću pišući baladu o pokretima ruku ispričati priču o poslu kojim se bavim, ali to je u isto vrijeme i balada o vašim rukama u pokretu.
Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke.
Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere. Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti i daviti.
Što će učiniti moje ruke odlučuje moj um. Umijeće njihovih pokreta izvire iz mojih misli i ja tek u dijalogu s njima postajem umjetnik ili nespretnjaković, virtuoz ili vječni gubitnik, neuspjeli svirač na strunama života ili sanjar posla koji obavljam. Na njihovim dlanovima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža.
Jutros dok sam još ležala u krevetu, moje ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na moje lice i napravile prvu jutarnju kavu.
I vaše ruke svladavaju sve te pokrete majstorski, nesvjesno vršeći vrlo složene sklopove pokreta.

Nijema igra naših ruku je dio našeg života, tako da uopće nismo svjesni naše ovisnosti o njima. Primjećujemo ih, dok ih peremo, kad režemo nokte ili kada se počnu javljati staračke mrlje na njima.
Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od savršenijih rezultata naše evolucije. Uvjet za jasnu i preciznu pokretljivost prstiju je postojanost dlana. Snaga za pokret prstiju ne smije dolaziti iz njih samih, nego iz središta dlana.
Prisjećam se ugodnog iznenađanja koje sam doživjela kada sam prvi put sjela na zubarsku stolicu mog sadašnjeg stomatologa. Sjedila sam otvorenih usta i bojala se nadolazećih bolova. Sjećanje na nespretne ruke mog školskog zubara u meni još uvijek izaziva neugodu. Poslije svakog posjeta školskoj zubnoj ambulanti me je, pored zuba, bolila i cijela donja čeljust, čeljusne zglobove sam jedva mogla pokretati sjećajući se težine njegovih ruku u mojim ustima.
Zatvorenih očiju sam očekivala istu torturu, a posjet zubaru je bio nužan. Odjednom sam osjetila djelovanje injekcije koja umrtvljuje sve druge osjećaje, a da pri tome nisam osjetila kada je ubod obavljen. Otvorih oči, čovjek u bjelom odjelu je sjedio pored mene, njegovo tijelo nagnuto nad moje lice i ja vidjeh njegov stabilizirani rameni pojas i njegove ruke stabilizirane u ramenim zglobovima. On je smješeći se već borao po mom bolnom zubu, a ja nisam osjećala pritisak njegovih prstiju, niti težinu njegove šake na mojoj doljnjoj čeljusti.
Stabilizirajući svoje tijelo sjedeći pravilno na svojoj stolici, on je bez upotrebe snage borao, stavljao plombu, polirao zub, skidao zubni kamenac. Njegove šake su lebdjele ispred mojih usta ne dotaknuvši ih. Jedino što sam osjećala u ustima su bili neminovni instrumenti kojima se služio.

Kao što to čini moj stomatolog, tako i ja pri radu s pacijentima nesmijem dozvoliti da oni osjete težinu mojih ruku na svom tijelu. Moj posao je uistinu ples mojih ruku po mišićima i zglobovima. Kada postavim šake na pacijentova leđa, moj savitljivi i gipki dlanovi postaju uistinu svod kugle, vršci mojih prstiju pamte ukočenost njegovih mišića, osjećaju opuštanje ili njihovo napinjanje pri tretmanu koji provodim. Moji dlanovi mi govore o nepokretnosti zglobova između glave i prvih vratnih kralježaka, kada glava pacijenta leži na njima. Moje ruke u dijalogu sa pacijentovim tijelom otkrivaju često puno više nego što sam ja, pri razgovoru s njima, u stanju spoznati. Istovremeno one otkrivaju i pacijentu slijepe točke njegove svijesti o tijelu, mjesta koja do tog trena nije svjesno spoznavao.