Ukrasna južnoamerička puzavica dragoljub iz naših vrtova i tegli za cvijeće izuzetno je ljekovita. Ljekovitošću njezina sjemena odnedavna se bave i naši znanstvenici iz Splita, Rijeke i Zagreba.
San o lijeku za sve bolesti, ili kako bi se to grčki reklo o panaceji, star je valjda koliko i čovjek. Sjećam se neke knjižice s viteškim bajkama u kojoj se sve rješavalo upotrebom dvije vode. Prva je voda bila „mrtvica“: kad bi njome poškropio ranjenog viteza, sve bi mu rane odmah zacijelile. Druga se voda zvala „živica“: ona bi ranjenog viteza, još uvijek u dubokoj komi (a možda već i mrtva), prizvala k svijesti, oživjela. Kad bi samo to bilo! Kineski mudrac Wey Boyang pronašao je eliksir besmrtnosti, a drugi su njegovi sunarodnjaci pisali o napitku od kojeg starcu ponovno rastu zubi i kosa, a tko ga redovno uzima, može živjeti – ovisno (naravno) o dozi – sto, dvjesto, petsto, dapače i tisuću godina. Za tim kineskim čudesima nisu zaostajala ni europska: vjerovalo se naime da kamen mudraca ne samo da pretvara sve metale u zlato, nego i da liječi sve bolesti. Čudno? I nije – jer kamen mudraca ima takvo djelovanje da sve što dotakne pretvara u njegov konačni, zreli, savršeni oblik. Pa kao što savršenstvo metala treba tražiti u zlatu, tako i savršenstvo čovječjeg tijela treba tražiti u zdravlju.
Danas znamo da su to puste sanje, puste želje bolesnog čovjeka koji se ne miri sa svojom nevoljom. Zašto? Zato što nas medicinska znanost uči da svaka bolest ima svoj uzrok ili svog uzročnika, pa se stoga ne može ni zamisliti (a kamo li pronaći!) takvu tvar, takav kemijski spoj, koji bi djelovao na sve uzroke i sve uzročnike. No tom logičnom zaključku utemeljenom na točnim premisama kao da se opire ljekovito bilje. Zašto?
Najjednostavnije rečeno, zato što biljke nisu izašle iz kemijskog laboratorija nego iz prirode. U milijunima godina dugoj borbi za opstanak biljke su razvile osebujne načine obrane od parazita, bakterija i virusa, a ta se obrana na kraju svodi na smjesu organskih spojeva koji u sinergiji djeluju protiv svih neprijatelja s kojima se biljka susretala i još se susreće. Jedna takva biljka je i dragoljub (Tropaeolum majus L.), koju viđamo u vrtovima (može se jesti kao salata), a još više na balkonima jer ta biljka koja nam je došla iz tropskih područja ima jako lijepe cvjetove.
Tom su se običnom, pa ipak neobičnom biljkom pozabavili i naši znanstvenici s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Splitu (Ivana Vrca, Željana Fredotović, Elma Vuko, Valentina Brkan, Loriana Šestić, Valerija Dunkić i Marija Nazlić) u suradnji s riječkim Medicinskim fakultetom (Lea Juretić) te farmaceutskim i biokemijskim fakultetima u Zagrebu (Dario Kremer) i Ljubljani (Sonja Smole Možina, Dina Ramić, Blaž Jug). Naslov njihovog najnovijeg znanstvenog rada na tu temu, objavljenom u časopisu Plants, zvuči umalo kao prvi stih ode u pohvalu biljci dragoljubu: „Significant benefits of environmentally friendly hydrosols from Tropaeolum majus L. seeds with multiple biological activities“.
Što je napravila ova skupina znanstvenika? Oni su, najjednostavnije rečeno, skuhali čaj (hydrosol, HY) od izmrvljenih sjemeniki dragoljuba – no kakav čaj! Prvi čaj su priredili tako da su vodu sa izmrvljenim sjemenkama kuhali pola sata uz upotrebu mikrovalane pećnice i povratnog hladila (microwave-assisted extraction, MAE). Druga se metoda, MHG (microwave hydrodiffusion and gravity, MHG) temelji na grijanju izmrvljenih sjemenki mikrovalnim zračenjem te kondenzacijom iz njih izlučenih para. Čini se da je to mala razlika, barem što se konačnog produkta – „čaja“ – tiče, a nije.
Razlika se vidjela već na prvom i, rekao bih najvažnijem testu, testu citotoksičnosti prema stanicama raka grlića maternice (HeLa), raka debelog crijeva (HCT116) i raka kostiju (U2OS). Ekstrakt dobiven metodom MAE pokazao se dvostruko djelotvornijim od ekstrakta dobivenog metodom MHG. To nije sve! Ekstrakti su se iskazali i u borbi protiv bakterija. I tu se hidrosol MAE pokazao četiri puta učinkovitijom od hidrosola MHG – na testu protiv bakterija Staphylococcus aureus i Escherichia coli.
No najveći je učinak zabilježen prema biljnom virusu TMV (tobacco mosaic virus). Nakon špricanja ekstraktom MHG listova biljke zaraženom tim virusom, već četiri dana nakon špricanja postignuta je potpuna inhibicija infekcije koja se održala sve do 14. dana trajanja eksperimenta. Djelovanje ekstrakta MAE bilo je slabije, no i njime je postignuta inhibicija od 91,65 % nakon četiri dana, koja je međutim opala na još uvijek dobrih 84,15 % četrnaest dana nakon špricanja.
Koji je tome razlog? Autori spomenutog znanstvenog rada nalaze ga u razlici sadržaja dvaju najvažnijih aktivnih komponenti „čaja“ od dragoljuba, naime benzil-cijanida (BCN) i benzil-izotiocijanata (BITC). U prvom ekstraktu (MHG) ima više više benzil-cijanida (65,33 % BCN, 17,89 % BITC) a u drugom (MAE) benzil-izotiocijanata (15,02 % BCN, 62,29 % BITC). Ima još mnogo toga što bi se moglo reći i o dragoljubu i o mehanizmu djelovanja ova dva benzilna derivata, no najvažnije je: riječ je zaista o „ekološkom“ („environmentally friendly“) ljekovitom pripravku koji, istini za volju, ne liječi sve bolesti (poput panaceje), ali mu se ne može poreći da je djelotvorno sredstvo protiv triju najvažnijih vrsta bolesti: karcinoma te bakterijskih i virusnih infekcija.
Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije, povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji; član je društva ProGeo-Hrvatska i Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 15 znanstveno-popularnih knjiga, posljednja je „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.
bglavac
edin.kecanovic
