Moj ritam i način života mi ne dopuštaju kućne ljubimce. Dok su djeca bila u kući uvijek smo ih imali, a otkad su se djeca razišla jedini moji ljubimci su biljke, a i zbog njih počesto imam grizodušje jer uvjeti biljnog života  kod mene nisu baš najbolji...

No, često promatram vlasnike i njihove ljubimce uvijek se na kraju zapitam: Tko je tu čiji ljubimac...?

Na stranu dresure, kućna pravila i slično, ljubimci su zahtjevni, poput razmažene djece i često svojim vlasnicima određuju ritam života, a nerijetko i sam društveni život vlasnika trpi zbog te ljubavi...

Znam da se ljubavi ne propituju, ali najčešće vlasnik radi ono što ljubimac hoće...