from Admin's blog

Ovaj članak je zaslužio zasebnu temu. Članak je napisao Nenad Grbac, a on je netko tko se razumije!

Dugo je, ali se isplati pročitati! taj čovjek je legenda!!!

A šta je tek sve naučio njegovu pesicu

http://www.psi-za-neznalice.com

Postoje li opasne pasmine

Nakon napada Američkog stafordskog terijera na starca u Solinu, te novih medijskih napada na takozvane opasne pasmine, odlučili smo i o toj temi progovoriti na način drugačiji od onog što ste ga nažalost imali prilike pročitati ili čuti u sveznajućim hrvatskim medijima.

I ponovno se upitati "Jesu li psi doista krivi za sve ?" "Postoje li doista opasne pasmine?", "Odakle novinarima pravo da pišu o temi o kojoj pojma nemaju ?", "Kuda vodi takvo novinarstvo i moraju li idioti uvijek biti najpametniji ?", te "Zašto je tema o opasnim pasminama toliko primamljiva hrvatskim političarima".

Jesu li psi doista krivi za sve ?

Kao što ste sigurno primijetili u posljednjih nekoliko tjedana dogodila su se još dva ekscesa s psima u naslovnoj ulozi.

U prvom pas pasmine pit bull je strogom centru Zagreba rastrgao maltezera i ugrizao njegovu vlasnicu, a u drugom je pas pasmine Američki stafordski terijer u Solinu do smrti izgrizao umirovljenika Stipu Vučića (76).

I jedan i drugi slučaj su dovoljno tragični sami za sebe, pa zapravo ni ne trebaju dodatni komentar, no način na koji su mediji i učesnici tih događaja opisali te uistinu tragične slučajeve natjerao nas je na reakciju.

Te smo se opet po koji put upitali jesu li psi doista krivi za sve ?

Naravno da nisu !

Najveću krivnju za spomenuta događanja, suprotno mišljenju sveznajućih hrvatskih medija ili "pametnih i inteligentnih hrvatskih političara", snose vlasnici tih pasa.

Sve to automatski znači i da za ono što su ta dva psa učinila nikako ne mogu biti krivi ni svi psi, ni svi psi takozvanih opasnih pasmina, ni svi vlasnici pasa već jedino i isključivo vlasnici pasa koji su u tim događajima sudjelovali.

Tvrditi suprotno (a to je baš ono što mediji i političari rade), znači svjesno lagati i obmanjivati javnost.

Svima nama koji imamo i volimo pse razumljivo je da za sve te uistinu tragične događaje ne može biti odgovoran itko drugi do onaj tko je odgajao i formirao te pse, odnosno onaj tko im je omogućio da se ponašaju suprotno svim normama, koje bi dobro odgojeni i socijalizirani psi svakako morali poštivati.

Svima nama jasno je i to da ta dva izdvojena ekscesa nemaju nikakve veze s onim što zapravo ne postoji, a što novinari veterinari i političari nazivaju opasne pasmine.

Također nam je jasno i to da ta dva slučaja i političarima i medijima zapravo služe samo kao skretanja pažnje s važnih, na one manje važne i škakljive teme.

Pametni i sveznajući novinari !

No za početak reći ću da je način na koji sveznajući mediji pišu o takvim temama upravo katastrofalan, te da jasno odaje da su novinari i mediji koji te teme obrađuju na takav način ili totalni amateri ili idioti koji su slučajno zalutali u novinarstvo.

Kao klasičan primjer takvog ponašanja navesti ćemo "Televiziju za idiote", po imenu "RTL", koja se u osvrtu na događaj iz Solina, više puta osvrtala na Zakon o opasnim pasminama.

Pametnim novinarima i još pametnijim urednicima te televizije svakako ćemo poručiti da Zakon o opasnim pasminama, ne postoji i da je ono što oni nazivaju Zakonom u stvari pravilnik, te da između Zakona i pravilnika postoje vrlo velike razlike.

Kako to oni nisu znali pitanje je koje ja zapravo moram postaviti vama.

Ostale dijelove njihovog priloga o opasnim pasminama radije ne bih komentirao, jer je to zapravo dno dna, odnosno novinarstvo na koje nitko ne bi smio biti ponosan.

Kao još jedan dokaz o kvaliteti i znanju hrvatskog novinarstva poslužiti će nam i prilog Pere Livajića koji je u Večernjem listu napisao i slijedeće: Najstariji sin stradaloga poznati je kinološki sudac. Čak u svjetskim okvirima.

Ne znamo koliko se novinar Večernjeg bavi kinologijom i od koga je čuo taj podatak, no svrstavanje čak i u Hrvatskoj malo poznatog Damira Vučića, među ugledne svjetske kinološke suce, nevjerojatan je podatak za bilo koga tko se ozbiljnije bavi kinologijom.

Ne znam zašto no ja sam mislio da bi novinari u svojim tekstovima morali iznositi samo istinite i provjerene vijesti.

Slijedeća iritirajuća činjenica je to što takvi pametni i sveznajući novinari o svemu što se tiče pasa za mišljenje pitaju samo veterinare bez obzira što su oni stručnjaci za liječenje životinja i što o psihologiji pasa uglavnom pojma nemaju.

Da li je to istinito i objektivno obavještavanje javnosti ?

To je pitanje na koje ćete i opet vi morati odgovoriti.

Pravilo prvo: Bez obzira na sve psi nikad ne napadaju bez razloga !

Zahvaljujući takvim novinarima obični ljudi uglavnom ostanu zakinuti za važne informacije, koje bi im mogle objasniti i razloge napada i objašnjenje situacije.

Recimo tako da ni u jednom od medija nije spomenuto da je u slučaju Helge Juretić, vlasnice maltezera Zeke, kojega je prošli tjedan u središtu grada usmrtio pit bull bez nadzora, nesretni Zeke bio taj koji je prvi zarežao u smjeru Pit bulla.

Značenje režanja na drugog psa vrlo je jasno: To je direktan izazov a u ovom slučaju i povod za nesretan događaj.

* Naravno da se Pit bull nije smio šetati centrom grada bez nadzora. Naravno da je riječ o loše odgojenom i socijaliziranom psu čijeg vlasnika bi svakako trebalo kazniti, no do sukoba ne bi došlo da je Helga Juretić svog Zekea odgojila tako da ne reži na druge veće pse.

Danas ta ista Helga Juretić traži zabranu opasnih pasmina, bez obzira što i ona sama snosi dio odgovornosti za pogiblju nesretnog Zekea.

Naravno da ona ne želi priznati svoj dio krivnje i da su što se nje tiće, za sve krive takozvane opasne pasmine.

Da bi spasio sebe napadni drugoga, zvuči li vam to poznato ?

U svakom slučaju za pogiblju nesretnog Zeke najveću krivnju snosi vlasnik Pit billa, koji mu je dozvolio da se bez nadzora, šeće užim središtem grada.

Pas je, sudeći po svemu, bio i loše odgojen i nesocijaliziran i agresivan, što su detalji koje bi također trebalo razmotriti prilikom određivanja visine kazne.

To što je pas bio te pasmine ne igra neku veliku ulogu, jer u gradu Zagrebu postoji i veliki broj pasa te pasmine, koji su i dobro odgojeni i miroljubljivi.

Kazniti sve njih zbog nečeg što je učinio samo jedan pas, klasičan je primjer nametanja kolektivne odgovornosti.

Tko je kriv u slučaj iz Solina ?

Kao što smo rekli psi nikad ne napadaju bez razloga. Razlozi uvijek postoje, bez obzira što ih mi ljudi ne vidimo ili ne želimo vidjeti.

Sve to mogli bismo primijeniti i slučaju iz Solina kad bismo mogli vjerovati novinama i kad bismo znali da nas objektivno izvještavaju.

No sve u svemu između redaka smo pročitali i da je obitelj Vučić vodila ilegalni hotel za pse, da je pas bio na čuvanju, te da mu je vlasnik talijanski državljanin.

Tko i na koji način se bavio tim psom, tko ga je odgajao i socijalizirao i u kakvom je stanju pas bio, to su nam novinari naravno zaboravili reći.

Zanimljivo je i to da su veterinari provjerili da li je pas bio u borbi, no da nisu provjerili da li je pas prije samog događaja bio udaren ili maltretiran.

Također nam nitko nije rekao u kakvom je stanju bio taj pas, da li je bio izložen jakom suncu, iscrpljen, izgladnjen i žedan.

Naravno najlakše je optužiti psa, a najteže objektivno sagledati situaciju i pronaći pravi razlog zbog kojeg je pas napao nesretnog Stipu.

No, kao i u svim drugim slučajevima jasno je da za cijeli taj događaj nikako ne može biti kriv samo pas.

A što je s njegovim vlasnikom, zašto ga je ostavio, zašto ga nije odgojio tako da ne napada ljude, što je s kinološkim sucem Damirom Vučićem, da li je pas bio dio kakve mutne kinološke radnje (ostavljen za parenje, preprodaju, nije ispunio izložbena očekivanja i slično).

I na kraju trebalo bi sagledati i krivnju nesretnog Stipe, koji je bez obzira na poodmaklu dob išao nahraniti psa kojeg nije poznavao i u čije reakcije nije bio siguran.

Kao što rekoh volio bih znati podatak o tome da li je pas bio udaren ili na bilo koji način izmaltretiran.

No sve u svemu jasno je da ni u ovom slučaju pas ne može biti jedini i isključivi krivac, te da pozivanje na opasne pasmine zapravo služi samo kao zavaravanju javnosti.

Kuda vodi takvo novinarstvo i moraju li idioti uvijek biti najpametniji

Privatizacija ili pretvorba nanijela je mnogo zla hrvatskom narodu i stvorila novinare čiji je jedini cilj da se u člancima, koje pišu ne zamjere, ni vlasniku, ni potencijalnim sponzorima, ni političkim moćnicima.

Članci se pišu samo da popunili prostor u novinama ili eventualno pripomogli ostvarivanju kojekakvih interesa i u njima se u pravilu pokazuje sve neznanje onog tko ih je napisao.

Takvim novinarima naravno nije u interesu pronaći ili kontaktirati nekog tko je dovoljno stručan u toj temi i tko bi mogao izvući objektivan zaključak.

To je vidljivo i u činjenici da u takvim novinama o ekonomiji najčešće raspravljaju političari, a najrjeđe ekonomisti, o pravima radnika najčešće poslodavci, a najrjeđe radnici i naravno o psima najčešće veterinari, a najrjeđe njihovi vlasnici i poznavatelji pseće psihologije.

Svrha takvog novinarstva zapravo je zaglupljivanje javnosti.

Da bi ste se u to doista i uvjerili predlažem da jedan dan nekoliko sati provedete uz program RTL televizije. Uvjeravam vas da nakon toga nećete biti nimalo pametniji.

Zašto je tema o opasnim pasminama toliko primamljiva hrvatskim političarima ?

Naravno da su u oba ta slučaja odmah reagirali i političari, i stoga smo vam odlučili objasniti zašto je ta tema toliko primamljiva hrvatskim političarima.

Razlozi su zapravo vrlo jednostavni, riječ je o neutralnoj temi koja političarima služi prije svega za skretanje pažnje s vlastitih nedjela, krađa, zloćina i neodgovornosti.

Zaboga, pa bolje je da ubogi hrvatski narod razmišlja o nekakvim opasnim pasminama, nego o političarima, pljački, nepoštenju i zločinima učinjenim tijekom rata i privatizacije.

Takva neutralna tema može ne samo skrenuti pažnju javnosti s onog važnog na nevažno, nego i učiniti da netko negdje u ovoj opljačkanoj i osiromašenoj zemlji zaista i pomisli da političari rade posao za koji ih je hrvatska dijaspora iz Bosne i Hercegovine izabrala.

O da, ni njegovog brata Roberta ne smijem zaboraviti.

Baš kao i sve mrtve koji jednom u četiri godine ustanu iz grobova u Širokom brijegu, da bi glasovali na izborima u državi u kojoj nikad nisu živjeli.

Koji političari su se javili za riječ ?

Zanimljivo je primijetiti da se se za riječ o opasnim pasminama javio i Andrija Hebrang, koji je i inače na glasu kao predstavnik najekstremnijih i najradikalnijih dijelova desno orijentirane stranke po imenu HDZ.

Ukoliko se ne varamo Hebrang odgovorno tvrdi da u Jasenovcu nikad nije postojao koncentracioni logor, već da se u vrijeme drugog svjetskog rata tamo nalazio dječji vrtić u kojem su se poglavnikova djeca ravnopravno igrala s židovskom djecom.

Sve u svemu riječ je o jednom naročito inteligentnom i pametnom čovjeku, koji tu svoju sposobnost, poštenje i inteligenciju nažalost nikad nije pokazao, bez obzira što je vršio mnoge funkcije u sadašnjoj i bivšim vlastima.

O samoj ličnost Andrije Hebranga najviše govori i to da su hrvatske majke od vremena njegovog uključivanja u politiku svoju djecu prestala plašiti s Baba-rogama i vješticama.

Danas je dovoljno reći: Doči će ti Andrija Hebrang pa da klinci zanijeme od straha

Biste li zamjerili tom psu da je ugrizao svog vlasnika ?

Još gori primjer sposobnog i nadasve poštenog političara, koji se javio za riječ u vezi opasnih pasmina je član HSS, zbog kojeg se i pokojni Stjepan Radić prevrće u grobu - tatin sin po imenu Božidar Pankretić.

Čovjek kojeg i iz ranijeg mandata Ministra poljoprivrede i šumarstva, pamtimo po najgorem, ovaj je put napokon pronašao nešto o čemu smije govoriti, a da ne uvrijedi svoje HDZ-ove koalicijske partnere.

I tako smo iz usta Ministra čuli mnoge optužujuće riječi protiv navodno opasnih pasmina, no nije nam rekao ono najvažnije.

A to je da je i on jednom imao psa.

Udomio ga je iz Zagrebačkog šinteraja, zatvorio u šupu i zatim zaboravio na njega. Kad je pas od gladi, žeđi i iscrpljenosti počeo cviliti, smilovao mu se te ga je poklonio svom šoferu.

Šofer ga je zatim još neko vrijeme držao u svojoj šupi, a zatim su za cijeli slučaj saznale volonterke udruge "Druga prilika", koje su mu psa zbog groznih uvjeta u kojim ga je držao, jednostavno oduzele.

I sad nekoliko mojih pitanja za vas:

Smatrate li da je opravdano da čovjek, koji se nije ni moga ni znao brinuti ni za svog psa, sad nekoliko godina kasnije svima nama drži lekcije o držanju pasa.

Biste li tom psu zamjerili da je kojim slučajem ugrizao svog nevoljenog vlasnika Božidara Pankretića.

* I za kraj moram reći da sam silno žalostan što kod nas nema izbora za najljepšeg političara. Baš me zanima kako bi se naočiti Božidar na takvom izboru plasirao.

Zašto tvrdnje o opasnim pasminama uglavnom zagovaraju samo veterinari?

A za kraj ću reći da se znanost ili nauka o psima zove kinologija, a ne veterina. Veterina je ipak samo znanost o liječenju životinja.

I stoga nas nemalo iznenađuje činjenica da tvrdnje o opasnim pasminama dolaze jedino s strane veterinara, koji koliko ja znam nisu nikakvi stručnjaci u vezi odgoja, socijalizacije ili dresure pasa.

Također, moram spomenuti i činjenicu koja našim pametnim novinarima nije bila poznata, a to je da je jedan od autora poprilično priglupog Pravilnika o opasnim pasminama, po nalogu veterinara i Ministarstva bio i kinološki sudac i vođa uzgoja pasmine Američki stafordski terijer u našoj zemlji Mladen Ercegović, koji se pobrinuo za to da se pasmina Američki stafordski terijer, uopće ni ne ubraja među opasne pasmine.

Odnosno bar ne oni koji imaju rodovnicu i od kojih gospodin Ercegović i društvo iz HKS-a mogu imati bilo kakve koristi.

Bio to sukob interesa ili ne, svakako je i ta činjenica još jedan od dokaza neznanja novinara i političara koji zapravo uvijek govore o nečem o čemu uglavnom nemaju pojma.

Jer opasne pasmine u stvarnosti postoje samo u glavama političara, veterinara, novinara i neodgovornih vlasnika, koji svu svoju krivnju i odgovornost uvijek žele prebaciti na pse.

------------------------------

Prilog

Tvrdnju o opasnim pasminama među psima najlakše je usporediti s rasizmom ili nacionalizmom među ljudima.

Jasno je i to da su rasizam ili nacionalizam među ljudima i psima, raširili upravo oni kojim ta tvrdnja donosi neku korist.

Američki uzgajivači pamuka odnosno najveći plantažeri i robovlasnici dugo su (sve do završetka građanskog rata), tvrdili da ljudi crne boje kože, nisu ljudi, te da ne zaslužuju da se s njima postupa kao s ljudima

Naravno da tim ljudima crnci nisu smetali samo zbog drugačije boje kože.

Njima su oni predstavljali prije svega besplatnu i jeftinu radnu snagu, pa je bilo i logično da im se na svaki mogući način oduzmu sve ljudske slobode.

Ondašnji znanstvenici sve to opravdavali su istraživanjima, koja su na razne načine dokazivala ili da crnci nemaju mozga ili da nisu emocionalno sazrijeli da bi ih nazivali živim bićima.

Ostatke te rasne teorije dana još možemo uočiti u tek nedavno ugaslom Apartheidu u Južnoj Africi, kao i odnosu MMF-a i prema siromašnom stanovništvu Afričkih zemlja.

Kao posebnu zanimljivost spomenuti ćemo i podatak da u Americi još uvijek postoje skupine po imenu QQ Klan, koje se u ime crkve, Boga ili kršćanstva i dalje zalažu za rasizam, te masovna ubojstva crnaca.

U Evropi rasizam nije igrao toliko ulogu kao u Americi.

Zamjenu za rasizam i mržnju prema ljudima druge rase Europljani su pronašli u Nacionalizmu.

Dolaskom nacionalističkog vođe po imenu Adolf Hitler na vlast u Njemačkoj, 1932.godine. započelo je i jedno od najmračnijih razdoblja u povijesti ljudske vrste.

Za početak Hitler se obračunao s Židovima, koji po njemu također nisu bili ljudi i zbog toga nisu zaslužili živjeti.

Osnovni razlog tog postupka ipak je bio drugačiji, jer su se Hitler i njegove stranačke kolege eliminacijom Židova dokopali njihove imovine, te ostvarili veliku materijalnu korist

Takva suluda politika dovela je do osnivanja koncentracionih logora u kojim su tijekom Hitlerove vladavine pogubljeni milijuni ljudi.

Znanstvenici tog doba također su mnogobrojnim primjerima dokazali svrsishodnost i opravdanost vladavine jedne nacije nad drugom.

No najgore od svega je to da danas sve to neki ljudi, političari, novinari, veterinari i znanstvenici ponovno pokušavaju dokazati i provesti i među psima.

Ponovno se izmišljaju činjenice i znanstveni dokazi, koji vode k novim ograničenjima zabranama i ubojstvima

Englezi su već zabranili i poubijali sve primjerke navodno opasnih pasmina, Njemačka država vas nagrađuje s 700 eura nagrade ukoliko dovedete psa opasne pasmine na uspavljivanje, a nažalost ni mi Hrvati nismo daleko.

I stoga dobro razmislite o tome postoje li zaista opasne pasmine i moramo li mi ljudi baš uvijek činiti psima, ono što smo nekad na osnovi rasne ili nacionalne mržnje, činili jedni drugima?

 

http://psi-za-neznalice.com/oxwall/blogs/post/68

 

Preuzeto s adrese:

http://www.forum-opp.com/index.php?topic=9130.0;wap2