Dakle, evo kažu da će danas biti +34⁰C.

Pa ljeto je… neka bude ljeto.

Sinoć je bila sparina i, dok sam nešto pregledavala na magicusu, čitala, pročitavala pa malo na FB-u pa malo otišla na moj blog, Šuška je ležala, kao uvijek kad sam na PC-u, do mene na podu i hladila se.

I, odjednom, čujem neko lajanje, čini mi se poznato, ali nije ono lanja od pasa čiji lavež već poznam i to svakog psa po imenu tako da točno znam koji pas se javlja.

I lajanje se nastavilo, Šuška se uznemirila, digla se i pojurila na balkon, gurnula glavu ispod ograde i odjednom uzvratila lajanjem.

Nisam mogla vjerovati, ali prepoznala sam taj lavež i otišla sam provjeriti na balkon, je li to istina!!!

Dakle, ne bih vjerovala da ovo nisam vidjela, ali Eša je zvala Šušku. Stajali su i Eša je lajala i gledala gore u naš balkon.

Gospon Ljubo je bio u svojoj redovnoj šetnji sa Ešom, a kako je Šuška uvijek osjeti, ona se Eši prva javi.

No, ovaj puta je bilo drugačije: Eša je zazvala Šušku, nevjerojatno, ali istinito.

Nastavio se uobičajeni ritual njihovog „razgovora“, Eša je krenula malo dalje i, prije nego će skrenuti iza druge strane, kao uvijek (to nikad nije propustila), još se jednom okrenula i pogledala prema Šuški.

Ja i gospon Ljubo smo uzvratili mahanjem i oni su otišli.

Davoru ništa nije bilo jasno pa kad sam mu to ispričala u 2 rečenice, ostao je iznenađen i nasmijali smo se do suza ovom nesvakidašnjem događaju.