PSIHOSOMATSKA MEDICINA

FRIGIDNOST se pojavljuje iz straha ili uvjerenja da nije u redu uživati u svojem tijelu. Također dolazi od osjećaja prezira prema samom sebi i može biti pojačana zbog bezosjećajnog partnera.

PREDMENSTRUACIJSKI SINDROM koji je dosegao razmjere epidemije, sukladan je propagandnim reklamiranjem za njegovo uklanjanje. Te reklame kontinuirano zasipaju naše domove idejom da se žene moraju prskati dezodoransom, stavljati puder, tuširati i čistiti na različite načine da bi svoje tijelo učinile prihvatljivijim za okolinu. U isto vrijeme dok žene postaju ravnopravna bića, napadaju ih negativnim idejama da taj ženski proces nije prihvatljiv za okolinu.

Sve to, kombinirano s današnjim povećanim uzimanjem šećera daje pogodno tlo za stvaranje predmenstruacijskog sindroma. Svi procesi u tijelu žene, uključujući menstruaciju i menopauzu, normalni su i prirodni procesi.

Moramo ih takvima prihvatiti. Naša tijela su prekrasna, divna i čudesna.

SPOLNE BOLESTI uvijek su povezane s osjećajem seksualne krivnje. To obično dolazi od osjećaja, najčešće podsvjesnog, da nije u redu izražavati svoju seksualnost. Nosilac spolnih bolesti može imati puno seksualnih partnera, ali će se zaraziti samo oni slabog mentalnog i imunološkog sustava. Kao dodatak starim standardima posljednjih godina u heteroseksualne populacije učestalije se pojavljuje HERPES. To je bolest koja se neprestano vraća kako bi nas kaznila za naše uvjerenje da smo loši. Herpes bukne kada smo emocionalno uzrujani. To nam već puno govori. Sada primijenimo istu teoriju i na homoseksualce koji, osim što imaju probleme kao i svi ostali, nose i svoje specifične probleme koji proizlaze iz toga što društvo optužujuće pokazuje prstom na njih i govori: “To je loše.” Obično im jednako govore i njihovi vlastiti roditelji. Takvo breme veoma je teško nositi kroz život, a posebno je teško voljeti sebe u takvim okolnostima. Ne iznenađuje uopće da su homoseksualci među prvima iskusili strašnu bolest, AIDS.

U heteroseksualnim društvima većina se žena jako boji starenja zbog toga što smo stvorili sustav vjerovanja u kojem veličamo samo mladost. Za muškarce to nije toliko otežavajuće jer njih sijeda kosa još više ističe. Stariji muškarci često stječu više poštovanja i ljudi im se dive.

Ali to ne vrijedi za homoseksualce jer su oni stvorili kulturu koja polaže ogromnu pažnju mladosti i ljepoti. Veliki značaj pridaje se fizičkom izgledu, dakle unutarnji se osjećaji zanemaruju. Ako niste mladi i lijepi, to je kao da ne postojite. Vaša ličnost nije važna, računa se samo tijelo. Takav način mišljenja sramota je za cijelu kulturu. To je drugi način na koji oni sami priznaju da “biti homoseksualac znači ne biti dovoljno dobar.”

Zbog načina na koji se homoseksualci ponašaju jedni prema drugima, za mnoge od njih starenje je nešto čega se treba jako bojati. Gotovo je bolje umrijeti nego ostarjeti. A AIDS je bolest koja ubija. Vrlo često homoseksualci osjećaju da će kada ostare, biti beskorisni i nepoželjni. Gotovo je bolje da se prije toga unište, pa zato mnogi od njih vode destruktivan način života.

Mnogi su stavovi i ponašanja homoseksualaca monstruozni, kao što je, na primjer, odbijanje prevelikog zbližavanja s nekim, neprestano kritiziranje itd. A i sam je AIDS monstruozan. Takva vrsta razmišljanja i ponašanja samo može stvoriti vrlo dubok osjećaj krivnje.

Grupna izmjena partnera, koja donosi toliko zabave, također može biti i ekstremno destruktivna, kako za onoga koji daje, tako i za onoga koji prima. To je jedan od načina da se izbjegne bliskost i intimnost između ljubavnih partnera. Ni na koji način nije mi namjera stvarati osjećaj krivnje u bilo kome. Prema tome, potražimo stvari koje treba promijeniti kako bi nam bili ispunjeni ljubavlju, radošću i poštovanjem. Prije pedeset godina skoro je svaki homoseksualac bio izoliran, a danas su oni uspjeli stvoriti svoje mjesto u društvu, gdje se mogu donekle slobodno ponašati.

Na nesreću, oni toliko bola zadaju jedan drugome. Vrlo je žalosno na koji način malograđanština tretira homoseksualce, ali je još tragičnije na koji se način homoseksualci međusobno tretiraju. Muškarci, prema tradiciji, uvijek imaju više seksualnih partnera nego žene. U odnosu između dvaju muškaraca naravno da će biti još više seksa i promjena partnera. To je u životi u redu sve dok ne koristimo svoju seksualnost s pogrešnom namjerom.

Neki muškarci vole mijenjati partnere da bi zadovoljili svoju unutarnju potrebu za samodokazivanjem, a ne radi svog zadovoljstva. Nema ništa loše u tome ako imamo više partnera i ako čak povremeno koristimo neke lagane droge ili ako popijemo koju čašicu. Ali, ako se time zasipamo svake noći i ako “moramo” imati nekoliko partnera dnevno da bismo dokazali sebe, moramo se promijeniti.

Trebamo promijeniti svoj način razmišljanja. Ovo je vrijeme za potpuno iscjeljenje, a ne za osuđivanje. Moramo se izdignuti iznad ograničenja koja nam donosi prošlost. Svi smo mi božanski i čudesni izraz života. Priznajmo si to!

DEBELO CRIJEVO predstavlja našu sposobnost oslobađanja od onoga što nam više nije potrebno. Tijelu koje je u skladu sa savršenim ritmom i tijekom života, potrebna je ravnoteža unošenja, asimilacije i izbacivanja. Samo nas naši strahovi sprečavaju da se oslobodimo starog. Čak i ako ljudi koji pate od zatvora nisu škrtice, obično vjeruju da neće biti dosta za njih. Grčevito se drže starih veza koje im zadaju bol. To su ljudi koji se boje baciti odjeću što je godinama drže u ormaru jer bi im jednog dana možda mogla zatrebati. Ostaju raditi poslove koji ih guše ili si ne priušte nikakvo zadovoljstvo jer moraju štedjeti za crne dane. Mi ne pretražujemo otpatke od večere da bismo pripremili današnji ručak, dakle naučite vjerovati životnom procesu, koji će vam uvijek donijeti što trebate.

NOGE nas nose kroz život. Problemi s nogama često pokazuju da postoji strah od kretanja naprijed ili oklijevanje da krenemo u određenom pravcu. Njima trčimo, vučemo ih ili hodamo na prstima. Imamo ikserice ili stopala okrenuta unutra; možda imamo velike debele butine, na koje smo ljutiti, ispunjeni ogorčenjem iz djetinjstva. Kada nešto ne želite raditi, osjetit ćete manje probleme s nogama.

VENE, PROŠIRENE pokazuju posljedicu bavljenja poslom koji ne volimo ili življenja u mjestu koje mrzimo. Tada vene gube svoju sposobnost da budu ispunjene radošću. Idete li vi pravcem kojim želite?

KOLJENA, kao i leđa, predstavljaju našu fleksibilnost. Osim toga ona izražavaju sposobnost prilagođavanja, ponos, ego i tvroglavost. Kada krećemo naprijed, često osjećamo strah od prilagođavanja i istog trena postajemo nefleksibilni. Odmah nam se ukoče zglobovi. Mi se, u stvari, želimo kretati naprijed, ali nismo spremni mijenjati svoj način. Zbog toga se koljena teško liječe jer je uključen naš ego. I gležanj je sličan, ali ako se ozlijedi, može se vrlo brzo izliječiti. Za izlječenje koljena treba puno vremena jer je tu u pitanju naš ponos i pravičnost. Idući put kada budete imali problema s koljenima, zapitajte se gdje ste bili tako nepopustljivi i odbili prilagoditi se. Odbacite tvrdoglavost i opustite se. Život protječe, kreće se; da bi nam bilo dobro, moramo se prilagoditi i kretati zajedno s njim. Vrba se uvijek savija, njiše i struji uz vjetar, i uvijek je dražesna i “zadovoljna” životom.

STOPALA su u svezi s našim razumijevanjem sebe i života oko sebe – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mnogi stariji ljudi teško se kreću. Njihovo se razumijevanje za druge iskrivilo; često imaju osjećaj da nemaju kamo otići. Mala se djeca kreću veselo, kao da plešu, dok se stariji ljudi gegaju, kao da oklijevaju pomaknuti se naprijed.

KOŽA predstavlja našu individualnost.Kada imamo problema s kožom, osjećamo da smo na neki način ugroženi, da drugi vladaju nama. Mi imamo vrlo tanku kožu. Stvari nam ulaze pod kožu, kroz nju osjećamo jer se naši živci nalaze odmah ispod nje. Jedan od najbržih načina da se riješimo problematične kože jest da hranimo sebe izjavom: “Ja prihvaćam sama sebe”, i to nekoliko puta na dan. Uzmite nazad svoju snagu.

ANOREKSIJA-BULIMIJA je poricanje života samome sebi, ekstreman način mržnje prema samom sebi. Hrana je temeljna potreba našeg organizma. Zašto biste je odbijali od sebe? Zašto želite umrijeti? Što je u vašem životu tako strašno da želite potpuno nestati? Mržnja prema sebi samo je mržnja prema mislima koje imate o sebi. A, misli se mogu mijenjati. Sto je tako strašno na vama? Jeste li odrasli u obitelji u kojoj su vas stalno kritizirali? Jeste li imali nastavnike koji su vas isto tako kritizirali? Jesu li vam na vašim ranim religijskim podukama govorili da niste dovoljno dobri? Prečesto pokušavamo pronaći razloge koji bi za nas imali smisla i koji bi nam objasnili zašto nismo voljeni i prihvaćeni onakvi kakvi jesmo.

Zbog današnje modne opsesije vitkošću, mnoge žene koje za sebe misle da ne vrijede dovoljno, koristit će svoje tijelo kao predmet mržnje prema sebi. Čak će si govoriti: “Kada bih barem bila mršavija, možda bi me više voljeli!” Ali to nije tako. Ništa ne dolazi izvana! Kjuč uspjeha jest u samopoštovanju i prihvaćanju sebe.

ARTRITIS je bolest koju stvara neprestano kritiziranje. Na prvom mjestu kritiziranje sebe, a zatim drugih ljudi. Ljudi s artritisom često privlače puno kritike prema sebi jer su i oni sami uvijek spremni kritizirati. Oni pate od osjećaja da trebaju biti savršeni u svakoj situaciji.

Poznajete li ikoga na ovom planetu tko je savršen? Zašto si uopće postavljamo takve standarde, koji traže od nas da budemo “savršena osoba”, s ciljem da bismo bili drugima prihvatljiviji? To je tako snažan izraz našeg unutarnjeg stava da nismo dovoljno dobri i da smo za mnoge vrlo teško breme.

ASTMA je ljubav koja guši. To je osjećaj da nemate prava disati. Djeca oboljela od astme često imaju “prerazvijenu svijest”. Oni preuzimaju osjećaj krivnje za sve što se događa u njihovoj okolini. Osjećaju se bezvrijednima, pa, prema tome, i krivima, te žude za samokažnjavanjem.

Promjena okoline ponekad pomaže u liječenju astme, posebno ako obitelj ne pođe s oboljelim. Obično djeca astmatičari “prerastu” svoju bolest, tj. odrastajući prestanu imati napade. To znači da će završiti školu, oženiti se, otići od kuće i bolest će postupno nestati. Ipak, kasnije u životu često će se događati da će neko iskustvo pritisnuti stari gumb u njima, pa će doživjeti novi napad astme. Oni, zapravo tada ne reagiraju na tadašnju situaciju, već oživljavaju nešto što su doživjeli u djetinjstvu.

RAK je bolest prouzrokovana dubokim ogorčenjem koje se sakriva u nama već duže vrijeme sve dok nam doslovno ne pojede tijelo. Nešto se dogodilo u djetinjstvu što nam je razorilo povjerenje u život. Takvo se iskustvo ne zaboravlja; takva osoba živi s osjećajem samosažaljenja ne uspijevajući razviti i zadržati značajne i dugoročne ljubavne veze. Zbog takvog sustava vjerovanja ona život gleda kao niz razočaranja. Osjećaj beznadnosti, bespomoćnosti i gubitka obuzima razmišljanje takve osobe, i tada je vrlo lako kriviti druge za svoje probleme. Ljudi koji imaju rak uvijek su vrlo samokritični, stoga trebaju naučiti prihvatiti i voljeti sebe da bi ga mogli izlječiti.

PREKOMJERNA TEŽINA predstavlja potrebu za zaštitom. Tražimo zaštitu da ne bismo bili povrijeđeni, omalovažavani, kritizirani, prevareni; zaštitu od seksualnosti i seksualnih ponuda, te, općenito, od straha pred životom. Odaberite što vas muči. Kada se osjećamo nesigurno i nelagodno, dobijemo nekoliko kilograma. Čim se prestanemo osjećati ugroženima, ti suvišni kilogrami spadnu sami od sebe. Borba protiv debljine gubitak je vremena i energije. Dijete nam ne mogu pomoći, jer onog trenutka kada prestanete s dijetom, kilogrami se vraćaju. Voljeti i odobravati sebe, vjerovati u život i osjećati sigurnost najbolja je dijeta koju znam. Držite dijetu protiv negativnih misli i vaša će se težina sama normalizirati.

Mnogi roditelji guraju hranu u dječja usta čim se pojavi nekakav problem. Kada ta djeca odrastu, čim se suoče s nekim problemom, potražit će utjehu u hrani i govoriti sebi: “Ja ne znam što želim.”

BOL bilo koje vrste pokazatelj je osjećaja krivnje. Krivnja uvijek traži kažnjavanje, a ono stvara bol. Kronična bol stvorena je kroničnim osjećajem krivnje, često tako duboko usađene u nama da je više nismo ni svjesni. Krivnja je totalno beskorisna emocija jer ona nikada nikome nije pomogla da se osjeća bolje niti je promijenila situaciju nabolje. Vaša je kazna odrađena i zato oslobodite sebe iz zatvora. Osloboditi znači dignuti ruke i pustiti nešto da ode iz našeg života.

MOŽDANI UDAR prouzrokuju zgrušane krvne grudice: začepljene krvne žile u mozgu zaustavljaju dotok krvi. Mozak je kompjutor našeg tijela. Krv je radost. Vene i arterije kanali su radosti. Sve radi po zakonu i funkciji ljubavi. Ljubav postoji u svakom djeliću inteligencije u svemiru. Nemoguće je postojati i raditi ako nismo iskusili ljubav i radost.

Negativne misli “začepe mozak”, pa nam je teško iskusiti radost i ljubav. Ako se čovjek ne osjeća slobodno i luckasto, neće biti nj smijeha u njegovom životu. Isto je tako i s ljubavlju i radošću. Život nije siv dok ga mi takvim ne napravimo ili dok ne odaberemo da tako gledamo na njega. U najmanjem uzrujavanju možemo vidjeti veliku nesreću, a nešto radosti možemo pronaći i u najvećoj tragediji. Sve ovisi samo o nama. Ponekad sebe natjeramo da odaberemo životni put koji i nije najbolji za nas.

Ponekad sami izazovemo moždani udar da bismo se natjerali da krenemo u potpuno drugom pravcu, da nanovo procijenimo svoj način života.

OTEKLINE na tijelu predstavljaju sputavanje i stagnaciju emocionalnog života. Stvorimo situaciju u kojoj nas povrijede i slijepo se držimo tih uspomena. Otekline često ukazuju na prigušene suze, osjećaj vezanosti i potrebu da okrivljujemo druge za svoja vlastita ograničenja. Oslobodite se prošlosti, pustite je da izblijedi. Povratite svoju snagu. Prestanite razmišljati o tome što ne želite. Koristite svoj um da biste stvorili što želite. Prepustite se rijeci života.

TUMORI su lažne izrasline. Školjka uzima sićušno zrnce pijeska i, da bi se zaštitila, stvara sjajnu ljusku oko njega. Mi to zovemo biser, koji je za nas prekrasan. Jednako tako mi izdvojimo neku staru emocionalnu povredu i njegujemo je tako da je stalno ponovo proživljavamo. S vremenom otkrijemo da imamo tumor. Ja to nazivam gledanjem starog filma. Puno žena ima tumore na maternici zato što izdvajaju neku emocionalnu povredu, kao udarac na svoju ženstvenost, i vrlo je pažljivo njeguju. Tzv. sindrom “Nije bio fer prema meni”. Samo zato što je neka ljubavna veza završila, ne znači da nešto nije u redu s vama, niti da se zbog toga trebate osjećati manje vrijedni.

Ovdje ste mogli pročitati jedan manji dio tegoba i bolesti autorice Louise L. Hay, iz njezine knjige “Kako iscijeliti duh i tijelo” koju svakako sugeriram. U njezinoj se knjizi opisuju i druge bolesti te njihova psihosomatska pozadina – popis bolesti je doista dugačak.

Na psihosomatiku nemojte odmahnuti rukom smatrajući je “babskom pričom”, jer se termin „psihosomatski” počinje koristiti već početkom tridesetih godina, a i znanstveno se sve više potvrđuje mišljenje da postoje bolesti emocionalnog porijekla u obliku somatskim tegobama. Također je i Louise L. Hay potvrdila da je velik broj onih koji su u 90-95% slučajeva potvrdili (njezin) psihosomatski opis bolesti. A 95% nije malo…

Saša Radulović, aromaterapeut