PSIHOONKOLOŠKA SAVJETOVALIŠTA - OAZE POZITIVNE ENERGIJE
|
|
Piše Patricija SOFTIĆ-MEHMEDOVIĆ
Bolest, strah od smrti, osjećaj da je ona realno moguća ili da je već blizu tjera nas na promišljanje i inventuru našeg života. Obično se kaže da bolest, posebice rak, cijelu obitelj potresa, dovodi u krizu, ali je i okuplja te zbližava. U nekim slučajevima produbljuje nesporazume i teškoće koje otprije postoje, a često i najjednostavnije svakodnevne stvari postaju znatno teže i kompliciranije pod utjecajem spoznaje da netko u našoj obitelji boluje od raka. Nerijetko oboljeli, pogotovo ukoliko se bolest vrati i nakon operacije ili terapija, odlučuju sami skončati svoj život ili odustaju od borbe i prepuštaju se sudbini. Zbog svega navedenog, zbog same bolesti i terapija, koje dosta dugo traju i imaju svoje uzlazne i silazne putanje, bolesniku, ali i njegovoj obitelji potrebna je dodatna stručna pomoć, i to ona psihološka.
Šok i ljutnju zamijeniti utjehom i nadom
Shvatili su to i u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, te su prošle godine pokrenuli nacionalni program pristupa onkološkom bolesniku, koji je osmislio i potaknuo doc. dr. sc. Križo Katinić, voditelj obiteljskog psihoterapeutskog savjetovališta za onkološke bolesnike u zagrebačkom KB-u Sestara Milosrdnica. Programu se među prvima priključila pulska opća bolnica otvaranjem psihoonkološkog savjetovališta na psihijatrijskom odjelu koje vodi psihijatar Tomislav Peharda. Onkološki bolesnici i članovi njihovih obitelji svake srijede od 12 do 15 sati mogu doći u savjetovalište i zatražiti savjete u vezi s borbom s tom okrutnom bolesti, ali i, kako se kaže, na čašicu razgovora.
- Ovakva bi se savjetovališta trebala otvoriti u svakoj bolnici i klinici u Hrvatskoj, a trebala bi biti na usluzi ne samo bolesnicima i njihovim obiteljima, već na neki način i liječnicima obiteljske medicine. Činjenica je da su upravo oni najviše i najduže u kontaktu sa svojim pacijentima, dugo ih poznaju, a dosad su im nerijetko služili upravo kao psihoterapeuti. Osim savjetovališta, u sklopu nacionalnog programa potrebno je i dodatnoj educirati kompletno medicinsko osoblje koje dolazi u kontakt s onkološkim bolesnicima, istaknuo je dr. Katinić.
Psihijatri su se dosad bavili raznim problemima ljudske prirode i ovisnostima pa nas je zanimalo kako to da se dr. Katinić odlučio upravo za ovu tematiku. Kako kaže, u svom je radu spojio antropologiju, psihijatriju, pa i filozofiju, jer je promišljanje o smislu života svojstveno čovjeku, a najčešće ga na to natjeraju teške životne situacije kao što su onkološke bolesti. U takvim stresnim situacijama ljudima treba pomoći da što prije prevladaju šok, iznenađenje, ljutnju i sve druge negativne emocije koje sa sobom donosi dijagnoza. Njih bi trebalo zamijeniti utjehom i nadom, ali i spoznajom o pravoj prirodi bolesti, njenom tijeku i načinima liječenja.
- Iako se često misli da su oboljeli od raka depresivni, kod njih se najčešće javljaju tjeskoba, stres i strah čak i od nekih vrsta terapija. Uz razmišljanje o svakodnevnim stvarima, počinju preispitivati svoje ponašanje i odnose te često žele razriješiti neke situacije ako do tada nisu. U svemu tome oni trebaju nečiju potporu i savjet koji bismo im mi psihijatri trebali dati, kaže dr. Katinić.
Pacijente treba strpljivo slušati
No, s istim se teškoćama suočava i okolina oboljelog, odnosno njegovi bližnji, koji često prvi nose teret bolesti ako za nju saznaju prije samog oboljelog. Tu se javlja prva velika dilema: kako, kada i što reći oboljelom, ali i drugima. Tada i oni počinju preispitivati dotadašnji način života, ali i razmišljati o njegovu nastavku, jer nije lako na pravi način nositi patnju bližnjeg. A ponekad bolesniku treba upravo samo to, da ga netko sasluša, razumije i s njim ponese teret bolesti.
Iako je danas kvaliteta života i životni vijek onkoloških bolesnika daleko duži nego nekad, strah od smrti koja u tim trenucima postaje stvarnija uvijek je isti. Ponekad je taj strah toliki da potpuno blokira osobu i njezin život, dok u drugom krajnjem slučaju osoba želi živjeti punim plućima ne mareći više za svoje zdravlje. Ni jedna ni druga situacija nisu dobre, upozorava dr. Katinić, jer u svemu treba imati mjeru.
Iako je danas kvaliteta života i životni vijek onkoloških bolesnika daleko duži nego nekad, strah od smrti koja u tim trenucima postaje stvarnija uvijek je isti. Ponekad je taj strah toliki da potpuno blokira osobu i njezin život, dok u drugom krajnjem slučaju osoba želi živjeti punim plućima ne mareći više za svoje zdravlje. Ni jedna ni druga situacija nisu dobre, upozorava dr. Katinić, jer u svemu treba imati mjeru.
- I sama okolina, pogotovo članovi obitelji, znaju pretjerati u brizi za oboljelog, pa se zna dogoditi da odjednom normalan svakodnevni život ukućana stane. Svi su tihi, hodaju na prstima, odbijaju se posjetitelji bez obzira na to u kakvom je bolesnik stanju, pa drugi umjesto njega donose odluke o ama baš svemu. To nikako nije dobro činiti jer prevelika pažnja i napominjanje da se radi o bolesniku kod njega izazivaju osjećaj otuđenosti i osamljenosti. Čak i kada je već izvjesno da će osoba umrijeti, treba pustiti da stvari idu svojim tokom, a ne ranije ga pokopati, napominje dr. Katinić.
Oboljele osobe, upozoravaju stručnjaci, ne trebaju sažaljenje i držanje pod staklenim zvonom, nego razumijevanje i strpljenje, posebno zato što često još ni same ne znaju što osjećaju prema vlastitom stanju. Osim toga, u tim trenucima se kod bolesnika budi šesto čulo pa oni čuju i vide čak i ono što ne bi trebali vidjeti ili čega uopće nema, primjerice neke naše geste koje krivo interpretiraju. Upravo zato trebamo se truditi biti što prirodniji. Članovi obitelji, kaže dr. Katinić, češće traže savjet i pomoć u savjetovalištima nego sami oboljeli, a zanima ih sve, od odnosa prema oboljelom do nekih svakodnevnih stvari. Sami liječnici su često toliko zauzeti svojim poslom da nemaju vremena porazgovarati s pacijentom i njegovom obitelji o terapijama, tijeku bolesti, nekim vrstama samopomoći, pa se ljudi i o tome informiraju u savjetovalištima.
- Nema jedinstvenog recepta koji bi se mogao primijeniti na apsolutno svaki slučaj jer smo svi različiti, pa i pristupi psihijatara trebaju biti individualni. No, sve spomenuto trebale bi biti glavne smjernice svima koji s onkološkim bolesnicima stupaju u kontakt. Svojim studentima na medicini uvijek kažem da samo trebaju dovoljno dugo razgovarati s pacijentima, dakle, biti strpljivi i slušati ih koliko god im se ono što čuju činilo banalnim, da bi na kraju ipak saznali što pacijentu točno treba. To vrijedi za sve, pa i za samu obitelj, koja ne treba forsirati oboljelog da priča o bolesti, nego ga pustiti da se počne sam ispovijedati onda kada to osjeća potrebnim, poručio je dr. Katinić.
bglavac
irida
edin.kecanovic
