Ja pjevam holografsko tijelo (Vizionar br. 6)

Izvadak iz knjige «Holografski svemir» 

Šezdesetjednogodišnjaku kojeg ćemo zvati Frank dijagnosticiran je u velikoj većini slučajeva smrtonosan oblik raka grla, te mu je rečeno da ima manje od pet posto izgleda za preživljavanje. Njegova težina pala je sa šezdeset na četrdeset i pet kilograma. Bio je krajnje slab, jedva je uspijevao progutati vlastitu slinu i imao je poteškoća s disanjem. Štoviše, njegovi liječnici raspravljali su treba li ga uopće podvrći radijacijskoj terapiji, jer bilo je posve izvjesno da bi radijacija samo pogoršala njegovo ionako teško stanje, bez da mu bitno poveća izglede za preživljavanje. Ipak su odlučili krenuti s terapijom.

Tada je, na Frankovu veliku sreću, za sudjelovanje u procesu njegova liječenja zamoljen dr. O. Carl Simonton, radioonkolog i direktor Savjetodavno-istraživačkog centra za rak (Cancer Counseling and Research Center) u Dallasu, Texas. Simonton je sugerirao da bi sâm Frank mogao utjecati na tijek svoje bolesti i poučio ga brojnim tehnikama opuštanja i imaginacije (op. p. – eng. imagery techniques, u upotrebi je i izraz «tehnike vizualizacije») koje je razvio sa svojim kolegama. Otada je Frank tri puta dnevno radijaciju koju je primao vizualizirao kao milijune male tanadi energije koja bombardira njegove stanice. Osim toga, vizualizirao je da su njegove stanice raka slabije i zbunjenije od njegovih običnih stanica, i stoga nesposobne popraviti štetu koju su pretrpjele. Potom je vizualizirao bijele krvne stanice svoga tijela, vojnike imunološkog sustava, kako ulaze i gomilaju se nad mrtvim i umirućim stanicama raka, odnoseći ih do njegovih jetra i bubrega kako bi ih se izbacilo iz tijela.

Rezultati su bili dramatični i daleko su nadmašili ono što se uobičajeno događa u takvim slučajevima, kada se pacijenti liječe isključivo zračenjem. Radijacijski tretmani bili su djelotvorni kao da je neka čarolija u pitanju. Frank nije imao gotovo nikakvih nuspojava – oštećenja kože i sluznica – koje u pravilu prate radijacijsko liječenje. Vratio je izgubljenu težinu i snagu, a svi znakovi raka povukli su se u svega dva mjeseca. Simonton smatra da je za Frankov izvanredan oporavak uvelike zaslužan njegov dnevni režim vizualizacijskih vježbi.

MOĆ VIZUALIZACIJE

U istraživanju koje je uslijedilo Simonton i njegovi kolege poučili su tehnikama imaginacije sto pedeset i devet pacijenata oboljelih od raka za koje se držalo da su medicinski neizlječivi. Očekivana duljina života takvog bolesnika dvanaest je mjeseci. Četiri godine kasnije, šezdeset i tri pacijenta i dalje su bila živa, pri čemu kod njih četrnaest nisu bili uočljivi nikakvi znakovi bolesti. Kod dvanaestoro pacijenata rak je bio u povlačenju, a kod sedamnaestero stabilan. Prosječno vrijeme preživljavanja cijele skupine bilo je 24,4 mjeseca, preko dva puta više od državnog prosjeka.

Simonton je od tada proveo brojna sličnih istraživanja, od kojih su sva dala pozitivne rezultate. Usprkos takvim obećavajućim nalazima, njegov se rad još uvijek smatra kontroverznim. Na primjer, kritičari predbacuju da pojedinci koji sudjeluju u Simontonovim istraživanjima nisu «prosječni» pacijenti. Neki od njih tražili su Simontona da im objasni svrhu učenja tih tehnika, što je odavalo da neće bez borbe prihvatiti neuobičajene Simontonove zaključke. Pa ipak, mnogi znanstvenici Simontonove rezultate drže dovoljno uvjerljivima da podupru njegov rad, a sâm je Simonton osnovao Centar za rak Simonton (Simonton Cancer Center), uspješnu ustanovu za istraživanje i liječenje raka u kalifornijskom Pacific Palisadesu, posvećenu poučavanju pacijenata koji se bore s različitim bolestima tehnikama vizualizacije. Terapeutska primjena imaginacije (op. prev. – stvaranja slika, odnosno mišljenja u predodžbama, predočavanja) počela je plijeniti i pozornost javnosti: nedavno provedena anketa otkrila je da je imaginacija četvrti najčešće korišten oblik alternativnog liječenja raka.

ZAVARATI MOZAK
    
Kako objasniti da slika stvorena u umu može imati učinak na nešto tako strašno i neizlječivo kao što je rak? Ne treba nas čuditi da holografska teorija mozga može objasniti i ovaj fenomen. Psihologinja Jeanne Achterberg, voditeljica istraživanja i rehabilitacijske znanosti u Centru za zdravstvenu znanost (Health Science Center) Sveučilišta Texas u Dallasu, i znanstvenica koja je pomogla u razvijanju tehnika imaginacije koje koristi Simonton, smatra da je ključ u holografskoj sposobnosti mozga da stvara slike.

Kao što smo vidjeli, sva su iskustva u konačnici samo neurofiziološki procesi koji se odvijaju u mozgu. Prema holografskom modelu, razlog zbog čega neke stvari - na primjer, osjećaje - doživljavamo kao unutarnje stvarnosti, a druge - na primjer, pjev ptica ili lavež pasa - kao vanjske stvarnosti, leži u tome što ih mozak, kada stvara unutarnji hologram koji doživljavamo kao stvarnost, smješta onamo. Međutim, kao što smo također vidjeli, mozak ne može uvijek razlikovati između onoga što je «vanjsko» i onoga za što misli da je «vanjsko», i stoga ljudi s amputiranim udovima ponekad u njima imaju osjete. Drugim riječima, u mozgu koji funkcionira holografski, upamćena slika određene stvari može imati praktički jednako snažan utjecaj na osjete kao i sama stvar.

Može, osim toga, imati snažan učinak na fiziologiju tijela, što je iskustvo koje je iz prve ruke doživio svatko tko je ikad osjetio kako mu je srce jače zakucalo kad bi pomislio na voljenu osobu. Ili svatko tko je ikad osjetio kako mu se dlanovi znoje nakon što se prisjetio nekog neobično zastrašujućeg iskustva. Činjenica da tijelo ne može uvijek razlučiti između zamišljenog i stvarnog doživljaja možda na prvi pogled izgleda neobičnom, međutim kada uzmemo u obzir holografski model – model prema kojem se sva iskustva, bilo stvarna ili zamišljena, svode na isti zajednički jezik holografski uređenih valnih obrazaca – situacija postaje mnogo jasnija. Ili, riječima Achterbergove: «Kada se slike promatraju na holografski način njihov svemogući utjecaj na fizičke funkcije nije ništa drugo nego logična posljedica. Slika, ponašanje i popratne fiziološke pojave ujedinjeni su aspekti jednog te istog fenomena.».

Fizičar David Bohm pri opisivanju svemira kao holograma upotrijebio je ideju implicitnog reda, dublje i nelokalne razine postojanja: «Svaka akcija rađa se iz namjere u implicitnom redu. Već sama imaginacija predstavlja stvaranje oblika; ona već posjeduje namjeru i zametke svih koraka potrebnih da ga se stvori. Također, utječe na tijelo i drugo, tako da, kada se stvaranje odvija na taj način, od suptilnijih razina implicitnog reda, slika prolazi kroz njih sve dok se ne manifestira u eksplicitnom.» Drugim riječima, u implicitnom redu, kao i u samom mozgu, imaginacija i stvarnost u biti su nerazlučivi, pa nas stoga ne treba iznenaditi činjenica da se slike u umu u konačnici mogu manifestirati kao stvarnosti u fizičkom tijelu.

SNAGA VJEROVANJA

Achterberg je otkrila da fiziološki učinci dobiveni uz pomoć imaginacije ne samo da su snažni, nego mogu biti i krajnje specifični. Na primjer, termin bijela krvna stanica, u stvari, obuhvaća mnogo različitih vrsta stanica. Achterberg je u jednom istraživanju odlučila otkriti mogu li uvježbani pojedinci povećati broj samo jedne posebne vrste bijelih krvnih stanica u svojem tijelu. U tu je svrhu poučila skupinu studenata kako da zamisle stanicu poznatu pod imenom neutrofil, jednog od sastavnih dijelova bijelih krvnih stanica. Drugu je skupinu poučila kako da zamisle (op. prev. – ili imaginiraju) T-stanice, specijaliziranu vrstu bijelih krvnih stanica. Na kraju istraživanja skupina koja je naučila predočavanje neutrofila imala je značajan porast broja neutrofila, ali ne i promjenu broja T-stanica. Skupina naučena da predočava T-stanice imala je značajan porast broja te vrste stanica, međutim broj neutrofila u njihovim tijelima ostao je jednak.

Achterberg objašnjava da je i vjerovanje također od presudne važnosti za zdravlje osobe. Ističe da praktički svatko tko je imao kontakt s medicinom zna za barem jedan slučaj pacijenta koji je poslan kući da umre, ali je, zato što je «vjerovao» u drukčiji ishod događaja, zapanjio svoje liječnike potpunim oporavkom. U svojoj fascinantnoj knjizi Imagery in Healing (Imaginacija i liječenje) opisuje nekoliko vlastitih susreta s takvim slučajevima. U jednom slučaju žena je u bolnicu primljena komatozna, paralizirana, te joj je dijagnosticiran veliki tumor na mozgu. Operirana je kako bi se njezin tumor uklonio, na koliko god je to moguće siguran način, no budući da su smatrali da joj se smrt približava, puštena je kući bez da je primila bilo radijaciju bilo kemoterapiju.

Umjesto da odmah umre, žena se svakim danom sve više oporavljala. Budući da je Achterberg bila njezin biofeedback-terapeut bila je u prilici pratiti njezin napredak. Nakon šesnaest mjeseci pacijentica više nije pokazivala nikakve znakove raka. Zašto? Premda inteligentna u svjetovnom smislu, njezina izobrazba bila je skromna te nije poznavala značenje riječi tumor – kao ni smrtnu presudu koju ova bolest nosi sa sobom. Zato nije vjerovala da će umrijeti, te je svoj rak pobijedila istom sigurnošću i odlučnošću kojima je običavala pobijediti svako drugo oboljenje u svom životu, kaže Achtenberg. Kada ju je Achtenberg posljednji put vidjela, žena više nije pokazivala nikakve znakove paralize, odbacila je svoje potpornje za noge i štap, pa je čak nekoliko puta bila i na plesu.

Achterberg svoju teoriju potkrjepljuje činjenicom da mnogi mentalno retardirani i emocionalno poremećeni pojedinci, koji nisu u stanju shvatiti smrtnu presudu koju društvo veže za rak, ujedno imaju i bitno nižu stopu raka. U Texasu je tijekom četverogodišnjeg razdoblja u te dvije skupine rak bio uzrokom kod svega četiri posto smrtnih slučajeva, dok je državni prosjek iznosio petnaest do osamnaest posto. Zanimljivo je da u te dvije skupine od 1925. do 1978. godine nije zabilježen nijedan slučaj leukemije. I istraživanja za cijele Sjedinjene Američke Države dala su slične rezultate, kao i za druge zemlje, uključujući Englesku, Grčku i Rumunjsku.
    
OPASNE ILI BLAGOTVORNE SLIKE

Zbog ovih i sličnih otkrića Achterberg smatra da bolesna osoba, čak i ako ima običnu prehladu, mora angažirati što je više moguće «moždanih holograma» zdravlja – u obliku vjerovanja, slika blagostanja i harmonije, te slika aktiviranja određenih imunoloških funkcija. Uvjerena je, također, da moramo odbaciti sva vjerovanja i slike koje imaju negativne posljedice po naše zdravlje i shvatiti da naši tjelesni hologrami nisu samo slike. Oni sadrže svu silu različitih vrsta informacija, uključujući intelektualne stavove i tumačenja, kako svjesne tako i nesvjesne predrasude, strahove, nade, brige i tako dalje.

Preporuka Achterbergove da se riješimo negativnih slika zaista je na mjestu, budući da postoje dokazi o tome da imaginacija može prouzročiti bolesti jednako kao što ih može i izliječiti. U svojoj knjizi Love, Medicine, and Miracles (Ljubav, medicina i čuda) Bernie Siegel spominje da se često susreće sa slučajevima u kojima se čini da mentalne slike kojima pacijenti opisuju sebe i svoje živote doprinose nastanku njihovih bolesti. Među takve primjere ubraja se i pacijentica nad kojom se trebala izvršiti mastektomija, a koja mu je rekla da «mora skinuti teret s grudi»; pacijent s multiplim mijelomom u kralježnici (op. prev. – mijelom je rak koštane srži) rekao mu je da su ga «oduvijek držali beskičmenjakom»; čovjek s karcinomom ždrijela kojega je otac u djetinjstvu kažnjavao stalnim stiskanjem vrata govoreći mu «zašuti!».

Ponekad je povezanost između slike i bolesti toliko upadljiva da je teško dokučiti zašto nije očigledna i osobi na koju se odnosi. Takav je i slučaj psihoterapeuta koji je, nakon što mu je hitnom operacijom odstranjeno nekoliko desetaka centimetara odumrlog crijeva, Siegelu rekao: «Drago mi je da ste Vi moj kirurg. Malo sam se preispitivao. Nisam se mogao nositi sa svim sranjem koje mi je nadolazilo, ni probaviti sva govna u svom životu.». Takvi slučajevi Siegela su uvjerili da gotovo sve bolesti - barem u nekoj mjeri - nastaju u umu, međutim ne smatra da su zbog toga psihosomatske ili nestvarne. Radije će reći da su soma-značajne, što je izraz izveden iz grčke riječi «soma», što znači 'tijelo', a izraz je skovao Bohm kako bi bolje opisao taj odnos. Činjenica da bi um mogao biti izvor svih bolesti ne uznemiruje Siegela. On to radije promatra kao znak ogromne nade: ukoliko čovjek ima moć stvoriti bolest, tada ima moć i stvoriti zdravlje. Veza između slike i bolesti toliko je snažna da se tehnika imaginacije može upotrijebiti čak i za predviđanje pacijentovih izgleda za preživljavanje.

DIJAGNOZE CRTEŽIMA U još jednom prekretničkom pokusu Simonton, njegova supruga, psihologinja Stephanie Matthews-Simonton, Achterberg i psiholog G. Frank Lawlis proveli su niz krvnih testova kod sto dvadeset i šest pacijenata s uznapredovanim rakom. Potom su pacijente podvrgli jednako opsežnom nizu psiholoških testova, uključujući vježbe u kojima su pacijenti zamoljeni da nacrtaju sami sebe, svoje rakove, svoje liječenje i svoje imunološke sustave. Krvni testovi dali su određene podatke o zdravstvenom stanju pacijenata, međutim nisu pružili nikakva značajnija otkrića. No, rezultati psiholoških testova, a posebice crteža bili su prave enciklopedije podataka o njihovom zdravstvenom stanju. Jednostavnom analizom crteža pacijenata Achterberg je kasnije postigla 95-postotnu točnost u predviđanju tko će umrijeti unutar nekoliko mjeseci, a tko će pobijediti svoju bolest i ući u remisiju.

http://www.svjetlost-online.com/content/view/19/31/