PROČITANO

1825

PUTA

OD 14.01.2018.

Autisti se mogu uključiti u život

DR. ALDO ŠPELIĆ- NOVE SPOZNAJE O AUTIZMU

www.glasistre.hr

Terapiju treba započeti u što ranijem djetinjstvu, stoga roditelji moraju prihvatiti da se u slučaju autizma radi o psihogenezi, a ne organogenezi. Poseban doprinos tomu daju nova psihologijska istraživanja povezana s djetetovim razvojem intersubjektivnosti kroz najraniji emocionalni odnos s majkom, čije razumijevanje ima veliku važnost u prevenciji poremećaja

Autizam je psihološki poremećaj koji se adekvatnim psihoterapeutskim tretmanom može ispraviti, smatra dr. Aldo Špelić, koji je svoje spoznaje u radu s autističnom djecom predstavio najprije na 1. kongresu psihoterapeuta Hrvatske u Zadru u svibnju ove godine, a potom i na predavanju koje je u organizaciji mjesnog Društva Naša djeca, u sklopu međunarodnih Motovunskih dana grupne analize, održao za javnost.
Prikazom rezultata svog 15-godišnjeg psihoterapijskog rada sa sedmero autistične djece, Špelić je predstavio spoznaje o mogućnosti primjene psihoanalitičkog pristupa u terapiji autistične djece. Njegovo iskustvo omogućilo je razvoj novog koncepta terapije autizma. Špelićeva istraživanja potvrđuju primat psiholoških faktora u razvoju autizma, a to je od velike važnosti za njihovo razumijevanje i primjeren terapijski pristup. Prema podacima socijalno zdravstvenih istraživanja, u mnogim razvijenim zemljama autizam je u posljednjih 30 godina u zabrinjavajućem porastu, pa se u njegovo istraživanje i terapiju osoba s tim poremećajem ulažu se veliki napori.
Medicina smatra da je autizam biološki poremećaj mozga koji oštećuje komunikaciju i društvene vještine. Špelić smatra da je to psihološki poremećaj koji se manifestira izostankom verbalnog komuniciranja i socijalnog kontakta uz motoričke poteškoće. Najveći problem takvih osoba je izostanak odnosa sa realitetom, što uvelike otežava terapiju, smatra on. Stoga je početni korak terapeuta uspostava kontakta i komunikacije s pacijentom. Kroz vlastito psihoterapijsko iskustvo Špelić je zapazio neka specifična terapijska razdoblja koja determiniraju različite tipove terapijskih odnosa i zadataka čije uvažavanje, zapravo prepoznavanje, a nakon toga i adekvatno tretiranje, određuje uspješnost cjelokupnog terapijskog procesa.
Terapiju autizma treba započeti u što ranijem djetinjstvu, stoga roditelji moraju prihvatiti da se u slučaju autizma radi o psihogenezi, a ne organogenezi. Poseban doprinos tomu daju nova psihologijska istraživanja povezana s djetetovim razvojem intersubjektivnosti kroz najraniji emocionalni odnos s majkom, čije razumijevanje ima veliku važnost u prevenciji poremećaja.
Primjeri iz Špelićeve psihoterapeutske prakse pokazali su da se djeca kojoj je dijagnosticiran autizam, doduše dugotrajnom terapijom, ipak mogu uključiti u život i biti korisni članovi zajednice. Budući da se terapijom autizma bavi već niz godina, njegovi su se pacijenti uključili u obrazovni sustav, a neki i u radne sredine. Dakle, autizam očito nije bolest, već stanje koje se može promijeniti. Međutim, put do toga je dugotrajan, a od terapeuta zahtijeva stručnost, strpljivost, predan rad i osobni odnos s osobom u tretmanu.
- Česta promjena terapeuta, defektologa ili psihologa, što je učestalo u našim obrazovnim ustanovama, neće dati željene rezultate, a dijete u takvim uvjetima neće moći napredovati, kaže Špelić. Stoga se promjenom stava prema autizmu, uz odgovarajući tretman djece s tim poremećajem, mogu očekivati i bolji rezultati u njegovom liječenju.

M. RIMANIĆ