PROČITANO

1002

PUTA

OD 14.01.2018.

Kap za slap

Pomažem jer slijedim svoje osjećaje

Piše: Milena Budimir/EPEHA
Foto: Ivana Marinić Kragić/CROPIX

www.jutarnji.hr

Tako Gibonni opisuje stav mnogih poznatih i nepoznatih građana koji nesebično pomažu ljudima poput Ivice, Tea i Paula iz ‘Knjige dobrote’

U poplavi loših, gorih i posve crnih vijesti jedina su nam utjeha ljudi voljni pomoći bližnjem, oni koji su spremni odvojiti ono najdragocjenije, svoje vrijeme, a potom i novac, kako bi pomogli onima koji su manje sretni, koji gube bitku s bolešću... Da kap po kap na kraju uvijek tvori slap shvatila je Mreža udruga osoba s invaliditetom Dalmacije koja je zajedno sa skupinom splitskih entuzijasta prije godinu dana osnovala Zakladu Kap za slap s ciljem da kao neka vrsta posrednika spoje direktno čovjeka s potrebom da pomogne i čovjeka kojem je potrebna pomoć. Rezultat njihova rada je i “Knjiga dobrote”, zbir dirljivih priča invalida, teško bolesnih, zaboravljenih i ostavljenih. Donatori imaju priliku upoznati svojeg budućeg štićenika i direktno mu dostaviti novčanu pomoć.

Zlatan Stipišić Gibonni je UNICEF-ov ambasador dobre volje i rado pomaže Zakladi koja ga je i prepoznala kao istinskog dobročinitelja.

- Želim pomoći iako nisam ni diplomat ni psiholog, samo čovjek koji slijedi svoje osjećaje. No, drugi mnogo više od mene pomažu, samo što nisu medijski eksponirani - kaže Gibo koji ne traži zahvale ni plakete, dovoljno mu je, kaže, kada mu čovjek kojem je pomogao uputi - pogled.

Tri teške sudbine

- Ljudi koji rade u institucijama koje bi trebale brinuti, primjerice, o invalidima s vremenom ‘otupe’, rade po paragrafima i zakonima pa čovjeka pred sobom doživljavaju kao brojku. Ljudi u Zakladi vide sve drugačije, vide obične probleme, vide sitnice koje život znače - kaže Gibonni.

Zaklada Kap za slap ima jedan nedosanjani san: da se od svakog proizvoda na policama hrvatskih trgovina izdvoji jedna lipa za invalide pa da se s vremenom stvori navika mjesečnog izdvajanja od desetak kuna za manje sretne sugrađane.

- Ne možemo stalno govoriti da su svi stopostotni invalidi isti. I ja sam invalid, ali mogu skrbiti o sebi, a i sustav me kvalitetno prati - rekao nam je Ante Raos, voditelj Zaklade, koji sa suradnicima uporno lobira da se sustav bori za zakinute i stvori okruženje u kojem će svi imati iste mogućnosti.

- Ljudima koji trebaju našu pomoć treba to pružiti na dostojanstven i tih način, bez reklame - kaže Raos, napominjući da su im bez rezerve pomogli Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, ali i Rotary klub Split plus, agencije Libor i Čovjek.

Ivičin recept za sreću

Prvu je nesreću Ivica Milardović doživio u svojoj sedamnaestoj godini - kamion se zabio u motocikl na kojem je bio suvozač i smrskana mu je noga. Osam je godina proveo po bolnicama, a supruga Jelana gotovo rezignirano naziva ga “enciklopedijom liječničkih pogrešaka”. Pomoć je potražio i u Češkoj gdje su mu, u nastojanju da mu pomognu - skratili noge za 17 centimetara! Od nekoć impresivne visine od metar i 90 ostao mu je za uspomenu velik raspon ruku. No, Ivica je izborio tu bitku, oženio se, dobio dvoje djece, stao ponovno na noge. Doslovno. No, stigla je nova nevolja - prsnuo mu je čir na želucu za koji nije ni znao da ga ima, a od posljedica sepse i unutarnjeg krvarenja pao je u komu. Idućih se godina, zajedno sa suprugom i djecom, borio za život. Ponovno je naučio govoriti, gutati, disati. I taman kada je sve trebalo biti kako treba - stigla je i treća nevolja. Stajao je s prijateljima u gledalištu i pratio utrke Ina Milleniuma oko Poljudskog stadiona. Jedan od trkaćih automobila izletio je sa staze i pokosio ga. Smrskane obje noge, polomljena rebra, uništena slezena.

- Zašto bih žalio sebe, pa postoje milijuni ljudi kojima je gore u životu - kaže Ivica zvani Čep, kojem je supruga poslije četiri godine “kupanja na suho” improvizirala sjedalicu u kadi i otvorila tuš...

- Kada čovjek kupi jahtu, ne osjeća takvu sreću koju sam ja osjetio pod slapom vode, toliko sam se tuširao da sam zamalo dobio upalu pluća - šali se Ivica na svoj račun.

I on je jedan od kapi u slapu dobrote iako nikada nije tražio pomoć drugih i moto mu je “Dao Bog pa cijeli život davao, a nikada primao”. Optimizam i obitelj kojoj je stalo recept su za sreću, tvrdi. Pedeset operacija mu nije ubilo volju za životom, kaže da je tek u nesreći spoznao sreću. Supruga Jelena mu je uvijek bila potpora u svemu, kao vučica se borila protiv administracije i bolničke birokracije.

- Svima njima mi smo samo brojke, ali dovoljno je sresti jednog dobrog čovjeka da ti se vrati vjera u ostale - kaže Jelena koja si, priznaje, ponekad suzama olakša dane, no tada se sjeti ljudi poput kirurga dr. Boskija koji joj je prije suprugove operacije pružio utjehu, sjeti se Gibonnija kojem na ulici želi prići i reći hvala, sjeti se Ilije Naletelića kojem nije problem pomoći i onome koga ne poznaje, sjeti se Ante Duplančića Cice, prijatelja kojem nijedna nedjelja u godinama patnje nije prošla a da nije posjetio Čepa.

Teo se zatvorio u sebe

Život nije mazio ni Tea Šegvića. Zašto baš ja, pitanje je koje Bogu i sebi Teo postavlja svakog dana, a odgovora nema. Teov se život, doslovno, izmijenio u sekundi. Kao i svaki mladi čovjek, u svojoj je 27. godini izlazio s društvom, zabavljao se, vrijedno radio kao brodomonter u splitskom škveru, pomagao financijski roditelje i sestru s kojima je živio. Sve do jedne noći prije tri godine... Nekoliko ga je dana mučila glavobolja, no po sistemu “na mladom je, zarast će” gurao je dalje, ignorirajući tupu bol. S društvom je odlučio provesti noć u jednoj splitskoj diskoteci, naručio je piće, gibao se u ritmu glazbe i odjednom rekao prijatelju da mu je loše. Izveli su ga van i pao je u nesvijest. Tek nakon pet dana liječnici su otkrili da je imao vrlo težak moždani udar. Rijetki to prežive, rekli su majci, a oporavak je i upitan i dugotrajan. Teo je stopostotni invalid, koristi se samo malo svojom desnom rukom.

- Napredak je očit - kaže njegova majka Cecilija dodajući: - Od mladića koji se hranio i disao na cijevčicu, sada može neko vrijeme uspravno sjediti, služi se računalom, može otipkati SMS na mobilnom telefonu, no za sve drugo mu treba pomoć.

Majka ga hrani i njeguje...

- Na dane se smijem, na dane plačem - kaže Cecilija, no nikad ne odustaje. Odavno je proglašena tehnološkim viškom i prima mrvice sa Zavoda za zapošljavanje. I suprug joj je invalid s teškim oštećenjima kralježnice, a kći studira pa ljeti za svoj studij i obitelj privređuje odrađujući sezonske poslove po otocima.

- Problem je u izolaciji, Teo ne želi napustiti stan, ne želi posjete, zatvorio se u sebe i svoj svijet - kroz suze govori majka koju je i samu iznenadio poseban odnos koji je Teo nakon nesreće izgradio sa svojom sestrom.

- Prije i nisu imali neki odnos, no sada su jedno drugome oslonac, čini se kao da ga samo sestra u potpunosti razumije - kaže Cecilija jer Teo nije želio razgovarati s novinarima i nije želio fotografiranje. Obitelj Šegvić izdvaja silan novac za lijekove, logopede, fizioterapeute. Krediti, posudbe, troškovi, sve je to njihova svakodnevica, no ne misle odustati, ne smiju. Nada da će Teo sjediti, govoriti te jednoga dana i hodati je u obitelji Šegvić jasna i živa.

Paulo ne odustaje od borbe

Dok Paulo Žuro jednim okom budno prati što je iduće smislio šestogodišnji sin David, smješka se, nudi nas kavom, rekao bi čovjek - ništa mu nije, zdrav čovjek, ima samo 37 godina. No, nije tako. Paulo je stopostotni invalid, a sa svojim je križem naučio živjeti od jedanaeste godine.

- Bio sam živahno dijete, no negdje oko desetog rođendana počeo sam osjećati bolove u nogama - priča Paulo, no liječnici su pretpostavljali da traži pažnju roditelja, da glumi. Ali majka je nesvjesno znala da joj sa sinom nešto nije u redu i vodila ga je od liječnika do liječnika, sve dok nisu dobili strašnu dijagnozu - progresivna distrofija. Lijeka nema, mišići se grče i odumiru.

- Ima kod mene svega, od distrofije do atrofije i paralize. Nekad se bolje krećem, nekad sam koma - priča Paulo.

No, vježbe su ga, kaže, spasile. Svjestan je da ozdravljenja nema, ali uz fizioterapiju održava se u najboljem mogućem stanju.

- Sve je dobro dok ne ide na gore - kaže i dodaje da je silno razočaran pristupom invalidima. Primjerice, oslobođen je plaćanja cestarine na autocesti, ali ne on, nego njegov automobil! Nema ni pravo na popust pri plaćanju vrtića. Nezaposlen je, a žudi za poslom. San mu je bio postati automehaničar, ali zbog zgrčenih prstiju to nije mogao, postao je postolar. Kada telefonom potencijalnom poslodavcu kaže da je invalid, redovito odgovaraju s “Javit ćemo vam se!” i nikada se ne jave.

- Trebali bi mi dopustiti da im oči u oči kažem što mogu, a što ne - priča Paulo, čija obitelj živi od plaće supruge Mirjane i tisuću kuna invalidnine.

- A šta bi triba? Kukat i plakat? Neću! Borba, borba i samo borba - odlučan je Paulo.