Svatko od  nas kreira svoju stvarnost

Kada netko donese odluku koja ima za posljedicu stres, stvarajući time blokadu u energetskom polju s visokim stupnjem intenziteta, tada se kreira simptom na fizičkoj razini. Simptom govori određenim jezikom, koji odražava ideju da svatko od nas stvara svoju vlastitu realnost. Kada se s te točke gledišta opisuje simptom, tada postaje jasno metaforičko značenje simptoma. Prema tome, kada netko kaže “Ne mogu vidjeti” zapravo znači “Ja se uzdržavam od toga da nešto vidim”. Ako ne može hodati, tada bi trebalo reći ”Ja sebe sprječavam da od nečega odem.” Stvari se doista zbivaju po određenom redu i obrascu.

Čovjekov sustav vođenja

Može se reći da posjedujemo sustav unutarnjeg vodstva, vezu s Višim ja ili našim unutarnjim bićem, ili kako to neki zovu Višom inteligencijom. Taj sustav unutarnjeg vodstva djeluje kroz našu intuiciju ili instinkt i govori vrlo jednostavnim jezikom. Ili se osjećate dobro ili ne. Mi bi trebali vjerovati tom unutarnjem glasu. Kada ga ne slijedimo tada osjećamo napetost. Tada se ne osjećamo dobro. Taj glas tada mora biti glasniji. Sljedeća razina komunikacije ide preko emocija. Kako sve dublje i dublje idemo u smjeru “ne osjećati se dobro”, tako sve više i više doživljavamo stanja “lošeg osjećanja”. U jednom trenutku možemo reći, ”trebao sam poslušati sebe kada sam mislio krenuti u drugom smjeru.” To bi značilo da smo čuli naš unutarnji glas, jer inače ne bi rekli,”trebao sam poslušati”. I ako tada promijenimo smjer i donesemo odluku koja je za nas dobra, tada dolazi do otpuštanja napetosti i mi se osjećamo bolje, te znamo da smo ponovno na pravom putu.

Ako i dalje nastavimo u smjeru “lošeg osjećanja”, komunikacija dopire do fizičke razine. Mi stvaramo simptom koji govori jezikom koji odražava ideju da mi kreiramo vlastitu stvarnost. Ako s tog stanovišta opisujemo simptom, tada možemo razumjeti poruku. Ako promijenimo način mišljenja ili djelovanja, znači da smo primili poruku i sam simptom nema više razloga za postojanje. Možemo ga se riješiti, zavisno od onoga što smo sebi dopustili da vjerujemo da je moguće.

Ako smo stvorili simptom odlukom, tada smo također sposobni riješiti ga se odlukom. Možemo hipotetički zamisliti da je osoba donijela odluka da nije dobro izraziti ono što želi. Od tog trenutka, kadgod se pojavi nešto što ona želi, uzdržavat će se od toga da izrazi svoju želju i kao posljedica toga je neostvarivanje te želje. To nije dobar osjećaj. Napetost raste. Osoba se osjeća sve manje zadovoljnom kako potiskuje izražavanje onog što želi i tako ne ostvaruje svoje želje.

Na kraju, nešto se događa što stvara simptom na fizičkoj razini. Desna ruka je ozlijeđena.  To se moglo dogoditi na različite načine, kao, primjerice, padom s ljestava, u automobilskoj nesreći, uklještenjem kralješka i sl. Nešto se je moralo zbiti da bi osoba dobila poruku na fizičkoj razini o onome što sama sebi čini. Mi sebi doslovno napravimo ono što smo figurativno činili.

Učinak je takav da osoba ne može micati rukom. Sebe je spriječila da posegne za nečim, a pošto se radi o desnoj ruci (na “voljnoj” strani tijela), govori o tome da sebi ne dozvoljava da dobije nešto što želi. Sama sebi je dala razlog da ne vjeruje da može dobiti ono što želi.

Kada se počinje zbivati nešto drugo u njenoj svijesti, primijetit će da se i njenoj ruci događa nešto drugo i simptom je tada moguće riješiti.

nastavlja se ...