U istočnoj gnostici je poznato to da kad tragaoc krene na Put, odnosno, kad još počne da mu se primiče onom prilaznom stazom, on će se automatski naći na udaru tzv. ‘generalnog zakona’. Razlog za to je što on tada prestaje da obavlja ulogu baterije za matriks (4D OPS) ili prestaje da bude “hrana za mjesec” (Gurdjijev). U gnostici se ovaj ‘fenomen’ napada predstavlja ‘mehaničkim’ jer stvarno izgleda tako na prvi pogled, međutim, u nekim metafizičkim krugovima se on sve više smatra ‘hiperdimenzionalnim,’ zbog cijele jedne palete sredstava i načina kako se on manifestuje, uključujući i tzv. koincidencije i sinhronizacije. U suštini, tu se radi o jednom pokušaju vraćanja odbjegle ovce natrag u tor ili o njenom izbacivanju iz kolosjeka. Nadalje, čovjek koji izlazi izvan domena ‘generalnog zakona’ postaje opasnost za ‘matriks’ i time što ima potencijal da povuče i druge za sobom, pa mu se na neki način posvećuje “specijalna pažnja”. Naravno, ‘kvalitet’ napada i kvalitet odbrane uveliko će zavisti od toga koliko je čovjek odmakao na Putu svog ezoteričkog razvoja. Veoma je teško predstaviti sve ono čemu se možemo naći izloženi a pogotovo sve modalitete odbrane, jer je svaka situacija na neki način specifična i svako od nas ima svoje individualne lekcije koje mora da nauči, tako da ću ovdje pomenuti samo neke osnovne elemente ove problematike.

***

Većina “napada” dolazi kroz nas same jer smo mi glavno poprište bitke, međutim, oni dolaze i izvana, ali opet uglavnom preko ljudskih bića koja služe kao alatka i sredstvo za njihovo izvođenje, jer oni u stvari većinom reaguju na podražaje koji obično dolaze sa gornjeg ‘sprata’ (ili iz 4D OPS oblasti). Čini se postoji i neki ritam u svemu tome, pa zato mislim da teorija o onome Zakonu Broja Sedam prilično dobro drži vodu bez obzira na to što zvuči “mehanički”. Postoje i neki znakovi koji prethode napadima isto kao i znakovi koji prethode oluji. Tu se onda javlja problem njihovog pravilnog očitavanja jer nije preporučljivo ni stalno zvoniti na uzbunu, odnosno, duvati na hladno. Kod napada se čovjek obično ne nađe izložen jednom ‘talasu’, oni često kao da dolaze sa svih strana sinhronizovano, ne bi li ga potopili. Ukoliko smo ostali na površini nakon napada, onda obično slijedi jedan miran period sve do sljedećeg. Tada bi trebali biti i pametniji za jedno iskustvo, odnosno – svjesniji.

***

Vektori

Ovdje se radi o silama koje ne moraju da imaju direktno destruktivno dejstvo, nego im je suština u tome da utiču na ‘tragaoca’, tako što mu mijenjaju pravac kojim se kreće. Ulogu ‘vektora’ može da igra neka individua, grupa ljudi ili događaj.

Vektori često djeluju ‘suptilno’, odnosno, teško ih je primjetiti. Nakon što promijene čovjeku pravac kojim se kreće, ukoliko on to primjeti, on to može pogrešno tumačiti nekom ‘evolucijom’, dok se u suštini može raditi o devoluciji ili jednostavno, – vrćenju u krug.

Tako, nakon dejstva vektora čovjek je često nesvjestan da mu je ovaj promijenio pravac i da u međuvremenu skrenuo u ‘slijepu ulicu’. Ako ništa drugo, to može da ga košta izgubljene energije i vremena.

Postoje tri principa, kad se o napadima radi:

1. Uvijek očekuj napad

2. Upoznaj njegov modalitet (način sprovođenja)

3. Znaj kako da mu se suprostaviš

Međutim:

to se u praksi ne bi trebalo pretvoriti u paranoju (čovjekova predostrožnost mora biti zasnovana na Znanju). Strah od neke zamisljene opasnosti tjera nas na poduzimanje konkretnih mjera. kod očitavanja znakova i ‘modaliteta’ napada moramo koristiti maksimalno vlastitu pronicljivost ili razboritost (što je opet u vezi sa nivoom svjesnosti) jer neželjene posljedice mogu nastati i usljed pogrešnog očitavanja znakova, isto kao i kod neprimjećivanja na vrijeme određenih znakova ili modaliteta stvarnog napada. Mi smo po prirodi skloni projiciranju. Ukoliko mislimo da smo pod napadom a nismo, pa usljed toga reagujemo na određeni način, sama naša (bespotrebna) reakcija može prouzrokovati negativne posljedice. [Razvoj lične pronicljivosti je jedna centralnih tema ezoterike. Uz pomoć pronicljivosti razlikujemo, - istinito, od - lažnog.] Ako ništa, onda samo uzalud trošimo vrijeme i energiju. Nadalje, kod prepoznavanja znakova napada situaciju ponekad komplikuje i to što neki od njih, da tako kažem, mogu biti – “hiperdimenzionalni”, tj. postoje, mogu se vidjeti ali su neopipljivi. Ne možeš nikome pokazati prstom na njih, niti ih ikome drugom dokazati kao takve. To mogu biti neke čudne ‘sinhronizacije’ gdje se čovjeku nekoliko ljudi ili događaja odjednom natovari na leđa. Tu se mahom radi o individuama sličnih frekvencija koje su ‘uključene odozgo’ da timski odrade određeni posao. Dovoljno je da jedan od njih odsvira početnu notu i svi oni koji rade na sličnim frekvencijama naći će se u rezonanciji s njom i automatski se povezati i uključiti. U nekim slučajevima dolazi i do naizmjeničnog dešavanja određenih nezgoda koje su naizgled nepovezane a mahom služe za odvraćanje pažnje, crpljenje energije i skretanje s puta žrtve napada. Kod uspješnog suprostavljanja napadima, jedino što može da igra važnu ulogu je Znanje, koje je opet povezano sa nivoom svjesnosti. (Zaboravite zamišljanje kojekakvih “ljubičastih balona”). Mislim da nema napada na neku individuu za kojeg ta individua nije na neki način spremna, odnosno, sposobna da mu se odupre. To naravno ne znači da će ona istovremeno i uspjeti da mu se odupre. Vrsta napada je često povezana sa razvojnim nivoom svijesti individue koja je cilj napada. ‘Hiperdimenzionalni’ napadi kao da su skrojeni tačno po mjeri individue na koju se odnose, uzimajući u obzir sve njene slabosti i mane. Ciljaju tamo gdje je čovjek najslabiji i u za njega najgore vrijeme. Dakle, čovjek može biti napadnut kroz samog sebe a može biti napadnut i od strane drugih. (Depresija, apatija, anksioznost itd. takođe mogu biti simptom napada.) U vezi s vanjskim napadima, moramo imati na umu da svako može poslužiti kao “sredstvo za napad”. Ta vrsta napada se najviše odvija preko ljudi iz naše blizine. Napadi ‘kroz samog sebe’ obično se odvijaju usljed dejstva nekih ‘agenasa’ na čovjekove ‘niže centre’, mada se oni slično aktiviraju takođe usljed napada izvana. Kao rezultat napada čovjek obično zapada u tzv. stanje konfluencije ili meteža ‘donjih centara’ (motornog, emocionalnog i intelektualnog). Posljedica tog stanja je navala negativnih emocija. Ukoliko im se čovjek prepusti, one će nadalje inicirati i regulisati njegove reakcije koje će u većini slučajeva biti pogrešne.

 

www.galaksija.com