Čuti i vidjeti ljepotu okoliša, zahvaliti vodi, dodirnuti drveće, osjetiti svetost zemlje i kamena..... , ispunjava veličanstvenim osjećajem punine i pripadanja!

Usprkos svoj toj ljepoti i opčinjenosti, dogodi se da smo odvojeni od prirode i da samo jurimo za nekim nedefiniranim nametnutim vrijednostima, i ne pitamo za cijenu. Okoliš niti ne uočavamo, a kamoli da svjedočimo njegovoj čudesnosti. Život nas uporno odvlači od istinskih vrijednosti.

　

Ništa ne može nadomjestiti osjećaje koji nas hrane i vraćaju u život dok smo uronjeni u svijet prirode. Bez obzira gledamo li stakleno jutro ili zanosni smiraj sunca, zvjezdano nebo ili samo beskrajno plavetnilo, hodamo li ili mirno sjedimo, čujemo li tek njen šapat ili silovite udare vjetra i glasnu grmljavinu.

Uz saznanje da je svaka naša intervencija u tom trenutku nepotrebna, osjećamo se u isto vrijeme maleni i beznačajni i veliki i ponosni, jer smo dio te siline. I upravo to shvaćanje, da smo dio nečeg većeg od nas samih, je najveći dar.

　

Priroda nas podsjeća na jednostavnost življenja i lakše shvaćanje nevolja koje nas zadese. Uz prirodu kreativnije i jasnije razmišljamo, lakše dišemo i bolje spavamo. Donosi nam mir, produbljuje naše promišljanje u nastajanju novih oplemenjujućih uvida, objava i smjernica. Samo jedan jedini trenutak dubokog uvida može u nama potaknuti nove stavove o životu i prioritetima, uopće. Za tili čas uspostavimo unutarnju ravnotežu, harmoniju i vitalnost, puneći se prostranstvima, zakonitostima i skladom, a sve to nas upućuje na razmišljanje o mudrijem načinu življenja.

Nova istraživanja su utvrdila da ljudi koji osjećaju snažnu vezu s prirodnom imaju brižniji stav, ne samo prema okolišu, nego i prema drugim ljudima. Općenito postaju bolji ljudi. Održavanje veze s prirodom, pa čak i kroz prisutnost sobne biljke ili umjetničkog djela s prikazom prirodnog okoliša, smanjuje razinu stresa i potiče ozdravljenje, a kamoli intenzivan boravak na otvorenom.

Jer nije dovoljna samo puka izloženost prirodi. Trebamo je primijetiti. Sigurno smo već svi zaključili kako gotovo svi pejzaži na fotografiji izgledaju tako lijepi, gotovo nestvarni. Razlog je samo što gledajući fotografiju to i vidimo, fokusirani smo upravo na taj prizor. Za razliku kada smo u prirodi, a um nam je nemiran, a misli lutaju ili smo toliko zaokupljeni svojim privatnim problemima, da uopće ne primjećujemo okoliš.
Potrebno je intenzivirati naš fokus. Vježbajmo, prisilimo se vidjeti, možda kroz objektiv fotoaparata ili kamere, ili opisujući prizor koji je pred nama, sve dok ne naučimo da umirimo tijelo i misli kada se susretnemo s prirodom.

Dubokim upijanjem iskustva iz prirode razvijat ćemo ljubav i brigu za dragu nam zemlju, dok će inače naš odnos prema prirodi ostati apstraktan i nikad nas neće duboko dotaknuti.

　

„Tek kad su promatrač i promatrano sjedinjeni, događa se istinska empatija, budi se ljubav u srcu promatrača. Tijelo nestaje i oslobođena duša izlazi vani. Naš identitet se širi izvan našeg fizičkog tijela, komuniciramo sa udaljenim horizontima, vidimo ptice prekrasnih boja i sve drugo što nas oduševljava. Sadržaj ljudske duše tada sadrži cijeli svijet.“… John Muir

Ljudi potpuno uronjeni u prirodu osjećaju euforiju, jedinstvo sa svim oko sebe, a sva ljepota svijeta tada stanuje u njima. Potiču se lijepe ljudske osobine kao poniznost, poštovanje, ljubav i radost u harmoniji i jedinstvom unutar i izvan sebe, jer sama priroda je naš učitelj.

Prirodno je za ljudska bića da žele i trebaju biti na otvorenom, jer su tradicionalno živjeli okruženi zelenilom i koliko god to bilo davno, još uvijek se bolje osjećaju u prirodi. Toliko smo usko povezani da ta veza ne može jednostavno nestati iz našeg sustava. Za sve što radimo osjećamo veću motiviranost, kad je zeleno oko nas. Na primjer, fizičkim aktivnostima u prirodi se posvećuje veća pažnja i dobiju bolji rezultati, jer se stvara snažna sinergija, nego u zatvorenom prostoru, tradicionalnoj teretani.
Prema nedavnom istraživanju, naš mozak i tijelo dobije mnogo više od biciklizma, trčanja ili šetnje na otvorenom nego nam dade bilo koja aktivnost u zatvorenom prostoru.
Zdrav učinak prirode se objašnjava time što se apsorbira sunčeva svjetlost, koja pomaže u zaštiti protiv mnogih bolesti, raka, depresije, osteoporoze…., bolje se regulira biološki sat, koji poboljšava spavanje i jedenje, a zrak u blizini stabala i biljaka je čišći, što smanjuje plućne probleme. I još su mnogi razlozi koji govore u prilog druženja s prirodom.

Dragi ljudi, potreba za vani je ukorijenjena u našim genima i vjerojatno bi potrošili puno manje vremena i novca na zdravlje, kada bi svakodnevno dobili dozu prirode, umjesto da se na svaki način od nje štitimo.

Kad smo posljednji put zaista zaronili u prirodu, kad smo dozvolili da nas opere kiša, osjećajući pritom svaku njenu kap na licu i bili zbog toga beskrajno sretni, unatoč svemu? Bez straha se izložili suncu?

Pogledamo li ponekad u zvjezdano nebo razmišljajući o nadasve divnom beskraju koji se već milijardama godina neprestano širi, koji nema kraja, kao i naš svijet koji je beskonačnost u oba smjera.

Zaronimo u prirodu kad god se sjetimo. Uvijek je pravi trenutak. A jedina stvar koju trebamo učiniti je obući dobre patike za hodanje i izaći!

　

Hvala vam! Volim vas!

Ana