PROČITANO

692

PUTA

OD 14.01.2018.

Ozonska rupa

Montrealski protokol - globalno partnerstvo za globalnu dobit” ovogodišnji je slogan kojim se obilježava 16. rujna, Međunarodni dan zaštite ozonskog omotača. Riječ je o važnom datumu u zaštiti okoliša našeg planeta.

Ozonska rupa nestat će do kraja 21. stoljeća

Piše: Tanja Rudež

Naime, 16. rujna 1987. godine u Montrealu je potpisan međunarodni protokol o tvarima koje oštećuju ozonski omotač. Stoga su Ujedinjeni narodi 1994. godine donijeli odluku da se 16. rujna diljem planeta obilježava kao Međunarodni dan zaštite ozonskog omotača. Tim sporazumom zemlje potpisnice, kojih je danas 193, obavezale su se na poduzimanje mjera radi ukidanja potrošnje za ozon štetnih tvari.

Ozonski omotač u atmosferi od presudnog je značaja za održavanje života na Zemlji jer blokira opasni dio Sunčeva ultraljubičastog zračenja. Nažalost, tijekom više od pola stoljeća korištenja spojeva zbirnog imena klorfluorugljikovodici (CFC) ili freoni, koji su se mahom upotrebljavali u rashladnim uređajima te kao potisni plinovi u aerosol bocama, došlo je do opasnog stanjenja ozonskog omotača. Iako su znanstvenici još 1974. godine predvidjeli da će freoni dovesti do uništavanja ozonskog štita, tek su NASA-ine satelitske snimke sredinom osamdesetih godina ukazale na ozonsku rupu nad Antarktikom.

Ti alarmantni pokazatelji mobilizirali su međunarodnu zajednicu pa je tako 1987. potpisan Montrealski protokol koji je na snagu stupio 1996. godine. Provedbom Montrealskog protokola o tvarima koje oštećuju ozonski omotač, čija je potpisnica i naša zemlja, postignuto je značajno globalno smanjenje emisije tih tvari. Stoga je Montrealski protokol jedan od najuspješnjih međunarodnih sporazuma koji pokazuje kako se združenom akcijom na globalnom planu može postići značajan napredak u borbi za očuvanje našeg planeta.

No procesi koji se zbivaju u atmosferi na neki su način zakašnjeli jer klorfluorugljikovodici ispušteni prije 15 - 20 godina tek sada dospijevaju do ozonskog štita. Dakle, iako je proizvodnja CFC-a velikim dijelom zamrla, oporavak ozonskog omotača mogao bi se očekivati tek nakon 2050. godine. No vrlo je vjerojatno da će se posljedice ispuštenih i za ozon štetnih plinova osjećati tijekom cijelog 21. stoljeća.

Freoni su se 50 godina smatrali bezazlenim plinovima, a onda se otkrilo da uništavaju ozonski sloj

Način na koji se Zemlja štiti od Sunčevih ultraljubičastih zraka ubraja se među velika prirodna čuda. Naime, djelovanjem Sunčevih zraka na kisik u atmosferi nastaje ozon (troatomna molekula kisika) koji potom štiti sav život na Zemlji. Ozon u stratosferi (na visinama između 15 i 30 kilometara) neka je vrsta prozorske rolete, brana prolasku ultraljubičastih zraka. Dok vidljiva svjetlost kroz atmosferu nesmetano stiže do tla, energijom napumpane ultraljubičaste zrake nasukaju se na ozonskom omotaču. Bez te bi zaštite životinje i biljke sagorjele od snažnih ultraljubičastih zraka; da nema ozonskog štita, viši oblici života na Zemlji ne bi se ni razvili.

Korisni u industriji

Međutim, posljednjih šezdesetak godina ljudi su u atmosferu nekontrolirano ispuštali velike količine klorfluorugljikovodika (CFC), popularno zvanih freoni, koji se koriste u rashladnim uređajima, kao potisni plinovi u sprejevima poput dezodorana, parfema, lakova za kosu, u medicinskim preparatima. Freoni se, također, koriste u industriji namještaja, u proizvodnji plastičnih masa, te industriji poliuretanskih pjena za termoizolaciju.

A ti su plinovi dugo smatrani najbezazlenijima na svijetu. Otkrio ih je 1930. godine Thomas Midgley, izumitelj u General Motorsu. Kako bi demonstrirao bezopasnost svoga otkrića, Midgley (koji je otkrio još jedan veliki zagađivač okoliša, tetraetilno olovo) duboko je udahnuo plin iz epruvete i potom pušući ugasio upaljenu svijeću.

Paul Crutzen je s Rowlandom i Molinom otkrio ozonsku rupu

Rupa nad Antarktikom

Klorfluorougljikovodici su bez boje, nezapaljivi su, posve neotrovni i krajnje tromi, što znači da se ne vežu s drugim tvarima. Upravo zato su i opasni za ozon. Naime, CFC-ovi godinama nepromijenjeni putuju atmosferom prije nego što dospiju u stratosferski sloj, gdje se već 700 milijuna godina nalazi ozonski omotač.

U području ozonskog štita klorfluorougljikovodici se zatim razgrađaju, a oslobađaju se atomi klora “ubojice ozona”. Svaki pojedinačni atom klora može uništiti i do sto tisuća molekula ozona, a nakon toga se dezaktivira vežući se za vodik ili dušikov oksid. Proces razaranja ozonskog omotača najdrastičniji je u atmosferi nad Antarktikom, gdje se dezaktivirani atomi klora vežu uz superhladne komadiće leda. Početkom tamošnjeg proljeća, tj. naše jeseni Sunčevo zračenje oslobađa atome klora i oni nastavljaju razarati ozonski omotač sumanutom brzinom pa nastaje ozonska rupa.

Zanemareno otkriće

Suptilni mehanizam uništavanja ozona prvi su još 1974. godine uočili klimatski znanstvenici Sherwood Rowland, Mario Molina i Paul Crutzen. Njihov rad u početku nije bio ozbiljno shvaćen, no kada su sredinom osamdesetih godina satelitske slike pokazale ozonsku rupu nad Antarktikom, uslijedila je hitna međunarodna akcija koja je 1987. godine rezultirala tzv. Montrealskim protokolom o tvarima koje oštećuju ozon. Tada su Protokol potpisale 23 zemlje, dok se u međuvremenu broj potpisnica popeo na 193. Inače, za svoje objašnjenje procesa u atmosferi koji prouzročuju uništavanje ozonskog omotača Rowland, Molina i Crutzen dobili su Nobelovu nagradu za kemiju 1995. godine.

Prvi znaci oporavka

Montrealski protokol je stupio na snagu 1996. godine, a u sklopu njegovih dopuna i izmjena predviđeno je da se do 2013. godine stabilizira i emisija halona (HCFC), zamjenskih tvari za freone. Naime, pokazalo se da haloni imaju izuzetno velik potencijal kao staklenički plinovi te tako pridonose globalnom zagrijavanju. Posljednjih godina primijećeni su prvi znaci oporavka ozonskog omotača u atmosferi.

Ipak, cijeli će oporavak ozonskog štita trajati desetljećima, a možda i cijelo 21. stoljeće, što je u razgovoru za Jutarnji list 2006. godine potvrdio i nobelovac Paul Crutzen. - Situacija se počinje poboljšavati, no cijeli će proces ‘liječenja’ ozonskog sloja trajati 50, a možda i 100 godina. No, optimist sam i vjerujem u njegovo potpuno ozdravljenje već za pedesetak godina - ustvrdio je Paul Crutzen.

Zbog ozonske rupe tumori u porastu

Stanjivanje ozonskog omotača, koje je najdrastičnije u atmosferi nad Antarktikom, gdje se svakog proljeća (naše jeseni) otvara ozonska rupa, vrlo je opasno za zdravlje i dovodi do porasta broja oboljelih od raka kože. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), u svijetu se godišnje bilježi oko tri milijuna novih oboljenja od različitih oblika raka kože, uključujući i preko 130.000 slučajeva melanoma, najzloćudnijeg tumora kože. U broju oboljelih od raka kože prednjači Australija, do koje dopire ozonska rupa. Broj oboljelih od različitih oblika raka kože u toj se zemlji procjenjuje na oko 380.000.

Svakog rujna u atmosferi nad Antarktikom nastaje ozonska ‘poderotina’

Ozonski omotač vitalan je za održavanje života na Zemlji jer blokira opasni dio Sunčeva ultraljubičastog zračenja. Uništavanje ozonskog sloja najdrastičnije je u atmosferi iznad antarktika gdje se svake godine krajem rujna stvara ozonska rupa. Naime, u to doba na Antarktiku počinje proljeće i sunčevo zračenje iz superhladnih ledenih kristalića oslobađa atome klora koji nastavljaju razarati ozonski sloj. On se razara vrlo brzo i u kratkom roku nastaje ozonska rupa. Prije dvije godine nad Antarktikom je zamijećena najveća ozonska rupa dok je prošle godine, zbog vremenskih uvjeta koji su tome pogodovali, bila 30 posto manja. U svakom slučaju “liječenje” ozonskog omotača u stratosferi dugotrajan je proces i prvi vidljivi znaci njegova oporavka bit će zamijećeni tek iza 2030. godine dok se nestanak ozonske rupe u najboljem slučaju može očekivati tek za pedesetak godina.