Neki (točnije: neke!) mi zamjeraju da ovdje 'reklamiram' svoje knjige... a zar bih trebao biti indiferentan prema onom što je plod moje mašte, moga istraživačkog truda, moje pismenosti???

Još jednom najavljujem roman GOSPINA TRAVA - potaknut člančićem o otkriću dr. Tomislava Domazeta.

 Loše... prenosim: 'Mi smo prvi put dokazali da tumori postoje i kod primitivnih životinja kao što je hidra, žarnjak koji živi u slatkim vodama, izjavio je dr. Tomislav Domazet Lošo, molekularni biolog Instituta Ruđer Bošković” (IRB) i docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (HNS), na današnjoj konferenciji za novinare povodom predstavljanja njegova otkrića objavljenog u prestižnom časopisu Nature Communications.

Iako novija istraživanja ukazuju da većina višestaničnih organizama ima predispozicije za razvoj tumora, njihovo evolucijsko podrijetlo velika je nepoznanica.

No, Domazet Lošo i njegovi kolege sa Sveučilišta Kiel i Ruske akademije znanosti otkrili su postojanje prirodnog tumora polipa u dvije različite vrste hidra te tako dokazali da tumori doista postoje i u primitivnim i evolucijski starim životinjama.

 Rak je teška sistemska bolest koja postoji 600 milijuna godina.

'Naše otkriće omogućava dubinsko razumjevanje tumora i otvara novi put istraživanjima u tumorskoj biologiji' - pojasnio je Domazet Lošo.

Donosim odlomak moga romana u kojem fikcijski protagonisti iznose pretpostavke s težinom znanstveno dokazanih činjenica:

PODVRSTA KANTARIONA KOJA RASTE po Ižuli jedini je biljni endem na tom otoku, dok je sve ostalo raslinje jednako onomu na susjednima, na kojima rak nije nepoznata bolest... kao što se, izuzmemo li kozje meso, mlijeko i sir, tradicionalna dijeta Ižulana ničim nije razlikovala od uobičajene na susjednim jadranskim otocima.

Vjerujem, stoga, da bi istraživanje trebalo usmjeriti u izučavanje suodnosa ljekovitih tvari u ižulanskoj gospinoj travi, utjecaju kozje probave na njihovu fermentaciju i farmakodinamiku... i – oprostite mi što ću iznijeti hipotezu bez ikakva znanstvenoga, pretragama ili pokusima pribavljenog, uporišta – čini se da ključna supstanca u ižulanskom kantarionu, hiperflorin, gotovo uopće nije djelovala organski, katalitički po metabolizam otočana, nego psihogeno: stvarajući, dugotrajnim utjecanjem na rad mozga, svojevrstan mentalni imunitet.

 Naime, u Dalmaciji je uvriježeno drevno vjerovanje da svaka bolest nastaje u glavi, pa tako i otpornost na nju... a da je osobito rak bolest potištenih, turobnih ljudi.

Drugim riječima: tajna otpornosti Ižulana na kancerogena oboljenja mogla bi biti u psihotropnoj tvari koja – kontinuirano, u mikro-dozama – djeluje kao antidepresiv, isključujući utjecaj tjeskobe, zebnje, bezvoljnosti... na otponce organske, sistemske bolesti,“

Marin Grgurević nastojao je oblikovanjem rečenica, usporenom dikcijom i studentski nonšalantnim govorom tijela oduzeti svom izlaganju auru ičega izuzetnog, premda je znao da ono takvo itekako jest već samom činjenicom što ga je Znanstveno vijeće NicaPharma počastilo prigodom da iznese osnove Projekta kantarion na redovnu mjesečnom pretresu novih zamisli, inicijativa i spoznaja.

„Vrlo zanimljivo, mladi kolega, zanimljivo zaista. Ali, postoji li tamo, na tomu pučinskom otoku, dovoljno materijala... mislim: posmrtnih ostataka nekadašnjih stanovnika, raspoloživih za laboratorijske pretrage?“ generalni izvršni direktor kuće, pa time i svih istraživačkih projekata, prof. dr James Williamson oglasio se punu minutu nakon što je Marin završio priču; štoviše, neosporni guru znanstveničke zajednice u nikaragvanskoj džungli poentirao je provokativnim pitanjem:

„Vjerojatno jesmo pred izazovnom biološkom zagonetkom... a što je razumnije: smatrati je slučajnošću, igrom prirode, koju nije moguće znanstveno ni raščlaniti, još manje dokazati – ili ozbiljnim pitanjem, fenomenom vrijednim istraživanja... pa možda i klicom epohalnog otkrića?“

„Postoji... osim tkiva posljednje stanovnice Ižule, koja je ondje samovala tradicionalnim načinom života, i velik broj savršeno očuvanih kostura.

Naime, u nas se ne sahranjuje ukopavanjem u tlo, nego u zidane grobnice, redovito sagrađene na povišenim mjestima, pa kosti pokojnika ne rastaču zemlja ni vlaga.

Dakle, pretrage jesu moguće, naravno, uz očuvanje digniteta pokojnika i uvažavanje ižulanskih običaja,“ Grgurević je odgovorio jednako staloženo, trudeći se da prikrije uzbuđenje povoljnim prijemom svog izlaganja.

„Običaja?... Do kojih drže i pokojnici?“ začudio se netko na začelju stola.

„Pa, ne bih rekao da im je svejedno. Naime, kosti davno sahranjenih, ako ih treba micati pri ukopu drugoga leša u isti grob, ne skupljaju se na hrpu, nego pažljivo pomaknu ustranu, ne narušavajući tradicionalni položaj u smjeru sjeveroistok-jugozapad.

To je svojevrstan ižulanski tabu, vjerojatno izveden iz položaja otoka. Tako, pokopani paralelno njegovoj uzdužnici, kosturi mrtvih ostaju u simbiotskoj sponi sa staništem živih. Plove s otokom kao palamide u jatu.“

 „Hm, nije besmisleno. A ima li još koza? Kažete, ta je starica...“ opet se oglasio James Williamson. „Jozefina Mardešić.“ „...bila posljednja stanovnica otoka.

Tko sada održava njezino imanje, stado?“

 „Pa, zapravo... nitko. Ali, ne sumnjam da koza još ima. Podivljalih, vjerojatno, ma nesumnjivo u kondiciji odgovarajućoj za istraživanje utjecaja njihova metabolizma na rekombiniranje sastojaka gospine trave. Barem još godinu-dvije, dok ne postanu plijen krivolovaca sa susjednih otoka.“

 „Zanimljivo, rekla bih: vrlo zanimljivo,“ nove je minute mûka prekinula Irina Sobjeslavskaja, predstojnica Biokemijskog laboratorija, nadarena, ali ne-baš-tako-više-mlada znanstvenica Marinu izrazito odbojna držanja: premda je zauvijek napustila Rusiju, ponijela je u svijesti drill hladnoratovskih godina i neprekidno glorificirala dosege sovjetske nauke, omalovažavajući marketiško usmjerenje anglosaksonske.

„Pretpostavljam, odlučimo li provjeriti te Vaše neobično smione, bezmalo bizarne zaključke, da tamo...“

„U Hrvatskoj,“ Marin je okončao njezine muke sa snalaženjem u postjugoslavenskoj političkoj geografiji. „...u Horvatiji... postoji neki institut, nekoliko kvalificiranih stručnjaka na koje bismo se mogli osloniti kao na suradnike. Naravno, do stanovite razine kojom ne bismo ugrozili ekskluzivnost... tajnost nalaza.“

„Postoje, recimo iskreno – još. Stari kadar, koji je nekoć sasvim ravnopravno sudjelovao u stvaranju novih lijekova, rame uz rame čak i sa znamenitim Pfizerom, a i nešto nadarenih mladih ljudi... razočaranih gubitkom uvjeta za napredovanje u struci, kao i u Vašoj zemlji, zar ne?

Nije svima dano da se domognu kristalnoga zvona NicaPharma,“ Grgurević nije mogao obuzdati zajedljivost, što mu je refleksno navrla u trenu kad se Sobjeslavskaja izložila poput šeprtljava tenisača, iako savršeno svjestan da podsjećanjem arogantne Ruskinje na appellation d'origine ne stječe njenu naklonost, a još manje potporu Projektu kantarion.

„Polako, polako...“ Alfred Schäuble presjekao mu je rečenicu, unoseći u raspravu studen dah nepovjerenja prema Marinovoj priči više tvrdim izgovorom engleskoga, negoli naglim pokretom desnom šakom ispruženih i stisnutih prstā, nalik mesarskom zamahu satarom po janjećoj polovici na panju.

„Kao prvo, kolege... molim da se ne spominje ništa poput hipoteze – preozbiljna je to riječ za površne dojmove čovjeka neiskusnog i sklonog mistifikaciji nečega što nesumnjivo, sve i da se može potvrditi pretragama, uključuje toliko ambijentalnih faktora da je najvjerojatnije neponovljivo ikakvom ciljanom simulacijom.

Kao drugo, otkliznuće prema psihosomatskomu – kao što savršeno znate – širom otvara vrata spekulativnomu... laboratorijski nedokazivomu. I, kao treće, svaka prevencija, kao i terapija, utjecanjem na stanje svijesti neizbježno je u sprezi s kulturnim obrascima: uvriježenim ponašanjem, pa i mentalitetom, temperamentom zajednice koja se tako brani od bolesti... bilo spontano, ili temeljem destiliranog iskustva.

Dovoljno je sjetiti se južnosaharskih Dogona, amazonskih Yanomanija ili dervišā iz Alepa, zar ne?“

Kao da je na stol u dvorani za sastanke viljuškarom spustio pozamašan blok leda – ili tempiranu bombu u koje su se crvene brojke na zaslonu digitalnog odbrojnika najednom zlokobno smrzle – Nijemac je doslovce razbio skup: nakon duge minute posvemašnje tišine, članovi Vijeća upustili su se u poluglasne dijaloge, monologe, šutnje ispunjene črčkanjem po papirima pred sobom. „Gospodine Grgureviću,“ Williamson je prozvao Marina i diskretnim lupkanjem olovkom po šalici s nedopijenim čajem opomenuo ostale da se okanu jalova žagora, „možete li nam oslikati kulturni identikit tih Vaših Ižulana?

Kako su živjeli? Je li se utjecaj gospine trave odražavao u njihovim svakodnevnim ritualima? Temperamentu, mentalitetu... kako kaže kolega Schäuble?

Ukratko: koliko su bili osebujni i kako se ta njihova možebitna jedinstvenost odražavala na otpornost raku?“

„Mogu, svakako, premda je u vrijeme moga korčulanskog djetinjstva na Ižuli živjela još samo Jozefina Mardešić... za koju nisam znao do njezine smrti, pa je sve što sam o njima čuo bilo obojeno posrednošću kazivanja, sjećanjima na rubu usmene predaje.

I sve pouzdanije o Ižulanima doznao sam također indirektno, iz etnomelografskih i koreografskih zapisa hrvatskih istraživača folklora, u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata.

Kao prvo, što bi rekao gospodin Schäuble (Marin je te riječi začinio naoko dobroćudnom ironijom – ali, zapravo, namjerno prokazao protivnika onima koji budu skloni Projektu kantarion), čini se da su bili žestoke naravi, izraziti kolerici, ni najmanje melankolici mediteranskoga soja. Stanovnici okolnih otoka smatrali su ih plemenitim divljacima... više je u njihovom mentalitetu bilo oporo-brđanskoga, negoli otočkog, uvriježenog u ljudi pučine.

Govorili su preglasno – što je lako objasniti gluhoćom otvorenoga mora – izražavajući se osebujnim eliptičnim rečenicama, također specifične poetike... redovito prožetima drevnim retoričkim obrascima, pučkim mudrostima.

Višani, najbliži im susjedi, govorili su da Ižulani ne pričaju, nego klešu! Takvi su im bili i lapidarni, melodijski škrti napjevi, largo sostenuto, u neobičnim dvoglasjima, sekundama i kvartama, pjevani iz puna grla... da se sve orilo.

Plesovi, ižulanska poskočica i bal od nožina, bjehu im upravo mahniti: nikada se neki gost sa susjednih otoka – koje su, inače, rado pozivali, obavezno za vjerske blagdane – nije usudio uhvatiti u kolo s ižulanskom curom, a još manje upustiti se u simulaciju dvoboja bodežima, uz gromoglasno udaranje bubnjeva i hipnotički pljesak mnoštva u transu!

Ali, kao da bi u tim ritualima izznojili sve potisnute tenzije, kavga im je bila posve strana: nije se čulo da su pribjegli tučnjavi, čak ni utjecanju sudu.

Kao drugo, znam da će to vam se to učiniti krajnje neobičnim: iako su se uglavnom orođavali unutar malobrojne zajednice, među njima nije bilo debila, fizički nakaznih, mentalno retardiranih... kao na drugim osamljenim otocima.

Nekakav ideal mediteranske ljepote baš i nisu bili, onako sirovi i grubi, ma su se odlikovali dvjema neobičnim karakteristikama: visinom – prosječnih metar i devedeset, muško i žensko – i svijetlim očima, u rasponu od nebeskomodre do maslinasto zelene boje, te izrazito brončanom bojom kože i mahom riđom kovrčavom kosom. E, sad... što je od toga moglo biti plod njihovih antropoloških izvora, a što odrazi višestoljetnog života po ustaljenoj matrici?

Kao treće (Alfred Schäuble ošinuo ga je pogledom usplahirene grabljivice; taj se jadranski barbarogenij zaista usuđuje rugati njegovoj metodičnosti?!), bila je to skupina izrazite vrijednosne arhitekture, prožeta kultom rada, odanosti obitelji i cijeloj zajednici, a nadasve uzajamnosti: poslovica Drvo se na drvo naslanja, a čovjek na čovjeka, bila im je veći credo od ijedne religijske dogme.“

„Jadranska Utopija, samotnjačka Arkadija nasred modroga Jadranskog mora!“ Irina Sobjeslavskaja uletjela je na kraj njegova izlaganja cinizmom toreadora koji dokrajčuje iscrpljena bika.

„Jeste li Vi, mladiću, svjesni da ste nam ispričali bajku? Dakle, ako ne želite oboljeti od raka – osamite se na nekakvoj sredozemnoj hridi, živite s kozama koje brste kantarion, dva-tri puta godišnje pomahnitajte na plemenskoj svetkovini, dernjajte se u sekundama i kvartama... i to largo sostenuto... a u međuvremenu se ubijajte tlàkom!

Pa ćete, sklope li vam se sretno sve rubikovske kockice, doživjeti stotinu godina – u dubokoj vjeri da to imate zahvaliti mozgu iščašenu pod utjecajem jedinstvene farmakodinamike gospine trave... oplemenjene metabolizmom koze. Koješta! Koješta, kažem Vama... i svima vama.“ „Mislim da smo čuli dovoljno... za prvi put,“ James Williamson nije skrio mrzovolju izazvanu Ruskinjinom kategoričnošću.

 „Kolega Grgureviću, bacite na papir sve što ste nam ispričali, a možete i potražiti dodatne podatke o ambijentalnim utjecajima od nekoga za koga znate da bi ih mogao istražiti.

Provjerite, također, izučava li netko tkiva pokojne...“ „Jozefine Mardešić.“ „...Mardešić. I, vjerujući da Vijeće nema ništa protiv...“ zadovoljan nijemim suglasjem, kazao je ono čemu se Marin Grgurević nije ni u snu nadao: “...predložite suradnika, časnika za vezu, u Vašoj zemlji.

Stručnu osobu, koja će koordinirati prikupljanje podataka, eventualno organizirati rad na terenu... financiranje koga ću odmah predložiti Upravnom odboru kuće. Toliko za danas!“

Članovi Vijeća ustali su kao na oficirsku zapovijed i počeli izlaziti iz dvorane; ali, da mu Ignacio Álvarez i nije u prolazu položio ruku na rame – ni prijateljski, ni sućutno, nego kao da ga utiskuje u stolac – Marin bi bio ostao sjediti zapešćā oslonjenih na rub stola, zagledan u neraspozatljivu točku u teksturi mrkog mahagonija.

Najednom više zbunjen Williamsonovim zelenim svjetlom, nego obradovan, ushićen njime, protrnuo je od proloma spoznaje u što se zaista upustio – upravo u ono što mu je Álvarez poručio ni najmanje očekivanom gestom: ukopao si se, mladiću.

Baš kao i ja nekoć! Strovalio se u stupicu iz koje nema uzmaka, utrčao u minsko polje nesmiljenog nadmetanja i vjenčao se karijerom koja će ti donijeti sve... osim onoga do čega ti je zaista stalo.

Kad je krenuo prema laboratoriju, nikoga više nije bilo na hodnicima – kanda pobjegoše od anonimnoga momka iz balkanske bestragije, koji se najednom prometnuo u znanstvenika opsjednutog subverzivnom misijom za kojom će koncern stati ljudima, opremom, imenom, novcem... iako je već sama zamisao o suzbijanju karcinoma šamanskom alkemijom na temelju gospine trave brutalna negacija izvorne koncepcije i poslovne strategije kuće!

Upravo tako su ga dočekali u odjelu – do koga je vijest s kolegija stigla brže od njega: mûkom, hladnim pogledima u kojima su se miješali zavist, čuđenje, sumnjičenje.

Prišla mu je samo Lucille Pinchot, kalifornijska štreberica bujna tijela i santabarbarske fizionomije, da bi mu jednako bezbojno ponudila suradnju... bude li okupljao nekakav suradnički task force.

Pogledao ju je kao da se pita što ta GMO-radoholičarka znade, vidi u njemu, o čemu drugi nemaju pojma... pa ni on sâm; odgovorio je neodgonetljivim smješkom i sjeo u svoj radni kut – najednom doživljavajući prostoriju u koju je, prije nekoliko mjeseci, stupio kao u hram ekskluzivnoga kulta, onakvom kakva je uistinu jedino mogla biti: kao premetalište jalovine, biotehnološko slijepo crijevo nastanjeno trutovima bez mašte i nadahnuća, sterilno u blještavilu stakla, anodiziranog aluminija, ulaštena nehrđajućeg čelika... zaslona računala u psihodeličnim bojama grafikona, krivulja, trodimenzionalnih prikaza.

 „Ne daj se uvući u stvaranje bolesti za nove medikamente...“ očeve riječi prodrle su mu iz pamćenja, kao najprikladnija definicija cjelokupne stvarnosti NicaPharma, ključan dio koje se odvija u sjeverozapadnom krilu campusa – pod lažnom egidom sintetiziranja kemijskih lovaca na glave stanica raka;

Projekt kantarion, pak, usredotočen je na održavanje ćelija potencijalne kancerogene evolucije u stanju vječnoga sna – jer, jednom razularenima, otpor njihovom divljanju izgledan je koliko i gašenje šumskog požara dječjim pištoljem na vodu.

 Marin Grgurević uredno je odradio dan, kao što će ih još desetak – do Williamsonove obavijesti da je odobren novac za prvu godinu razrade projekta, te da dobiva zaseban radni prostor na trećem katu istočnoga dijela kompleksa, poznatog pod nadimkom Curare, jer je ondje u prvim godinama djelovanja NicaPharma sintetizirano nekoliko neuromuskularnih paralizatora (vecuron forte, pancuron XS, citracurium, rocuron G...), anestetika s manje nepoželjnih popratnih pojava, nego pri tretmanu alkaloidima biološkog porijekla.

 

Autor: Stjepo Martinović 

Autor tekstahttps://www.facebook.com/stjepo.martinovic?fref=ts