H-alterov suradnik posjetio je Sieben Linden, selo/komunu svjetski poznatu po uspjehu u provođenju načela održivosti u ekološkoj dimenziji, pravednosti u socijalnoj dimenziji i raznolikosti u kulturnoj ili duhovnoj dimenziji. Vidjeo je jednu od najvećih kuća napravljenih od balirane slame, doznao je kako se može graditi uz minimalan utrošak energije, na primjeru svojih domaćina uvjerio se kako je moguće štedjeti vodu... pritom je još i sudjelovao na skupštini i izboru članica i članova vijeća Global Ecovillage Networka. Prvo treba reći kako je ekoselo Sieben Linden ili kako bismo mi lijepo rekli Sedam lipa, čudesno mjesto. S obzirom da će se osjećaj čudesnosti provlačiti kroz cijeli tekst, pristojno je već na početku upozoriti na rizik dosade ponavljanja koji kod čitatelja može prouzročiti komentar: pa što onda nisi ostao kod njih kad ih toliko hvališ?
Opjevano i slavno mjesto
Smješten na sjeveru Njemačke, Sieben Linden je bio ovogodišnji domaćin skupštine Svjetske mreže ekosela za Europu te je ugostio skoro stotinu ljudi iz cijelog svijeta, jer je bilo prisutno i nekoliko gostiju iz SAD-a, Brazila, Senegala, Indije, Koreje i Australije. GEN Global Ecovillage Network je savez svjetskih ruralnih i urbanih prostora koji njeguju u sebi održivost u ekološkoj dimenziji, pravednost u socijalnoj dimenziji i raznolikost u kulturnoj ili duhovnoj dimenziji. Dok su ih u sedamdesetima i kasnije, prema progresu galopirajući malograđani, etiketirali kao izgubljene hipike na drogetama i neuklopljive čudake gdje se ne zna ko je pravo muško, a ko pravo žensko, danas su od malih građana prepoznati kao prostori praktičnog ostvarenja održivog razvoja. Upravo čudesnost Sieben Lindena koju smo gore spomenuli bila je jedan od glavnih razloga da se Marijana, Sunčana i ja uputimo na ovogodišnju skupštinu GEN-a i vidimo uživo to opjevano i slavno mjesto.
Stigli smo jako kasno dan prije početka skupštine, ali već i po mrklom mraku nazirale su se održive sličice po kojima je Sieben Linden poznat u cijelom svijetu. Sutradan pak za vrijeme toura po imanju koji su nam priredili domaćini nisam znao šta mi je više razjapljeno: usta ili oči, mozak ili tisuću misli koju su mi strujale dok sam se divio. Nabrojimo svih sedam lipih čuda koje su se skupile u Sedam lipa.
Sedam lipa
Prva od sedam lipa je u obliku zaista prekrasnih građevina koje su izgradili, obnovili ili uredili stanovnici, radnici i volonteri. Sieben Linden je jedan od najpoznatijih centara u svijetu, a zasigurno naj naj naj u Europi kada govorimo o kućama od slame. Gotovo je teško nabrojati u kojim su sve oblicima i na kojim sve mjestima koristili baliranu slamu kao građevinski materijal. Prilikom razgledavanja škljocaju blicevi ko da zaista stojimo pred nekim od svjetskih čuda. A meni osobno i nije daleko. Pred nama je najveći objekt od balirane slame, ako ne u svijetu, na Starom kontinentu sigurno, i to zaista zaustavlja dah i jedino ti iz usta isklizne - a, lele.
Gledamo u pravu slamnatu zgraduretinu na tri etaže za koju legenda kaže kako nakon što su je ugledali i nadležni velegrađani što drmaju ministarstvima i institutima građevinarstva u Njemačkoj, jedino što je njima iskliznilo iz uštogljenih usta bilo je - Jürgen, geben Sie ihnen Hippie Erlaubnis für diese hause. Ili tako nekako. U svakom slučaju dozvola je stigla i danas je Njemačka zemlja u kojoj je gradnja baliranom slamom legalna te se ohrabruje na svim instancama, a za prvo sjedište nacionalnog udruženja za gradnju slamom odabran je posve jasno zašto Sieben Linden. I za vrijeme našeg boravka tamo bilo je otvoreno nekoliko gradilišta na kojima je najmanje 20 ljudi gradilo, miješalo glinu i žbukalo. Jedna od posebnih građevina je svakako i famozna kuća Kluba 99 koju su njeni članovi pored ljepote dodatno začinili i svojom ideološkom odlukom kako će graditi kuću bez korištenja električnih alata i uređaja. Kuća im je ispala prekrasna i znam znam, ali moram reći kako je i čudesna. Cilj je bio pokazati kako se energetski troškovi u gradnji kuće mogu smanjiti na svega 10 posto prosječne potrošnje u Njemačkoj. Uspjeli su izgraditi kuću s utrošenih 3 posto koliko se inače potroši za gradnju kuće iste veličine u Njemačkoj jer su koristili lokalnu baliranu slamu, drvo iz vlastite šume te su reciklirali prozore i druge dijelove. Premda sam bio dosta zabrinut di ćemo spavati pošto smo dobrano zakasnili dan prije početka skupštine, lijepo sam okusio što znači kad se kaže zucker komm zu letze. Ili tako nekako. Prvo lijepo iznenađenje je bilo kad sam saznao kako ću spavati upravo u toj 3 posto kući, a još je bilo i pravo razmazivanje kad sam saznao da su mi moji privremeni cimeri ostavili madrac za mene upravo pored velikog prozora na prvom katu kuće. Obično se kaže kako je zrak u kućama od slame puno svježiji i zdraviji, jer zidovi dišu pošto su od prirodnih materijala, i ne znam da li od nekog podsvjesnog uopćavanja ili koje već kozmičke sile, ali i pet šest sati noćnog spavanja bilo mi je dovoljno da se budim čil i mio pun snage i odmoran za nove skupštinske pobjede.
Čuđenje s graditeljskim ljepotama dodatno raste kada od domaćina saznate da u Sieben Lindenu nema arhitekta. Stvar postaje i malo trknuta kada vam počnu pristizati voditelji gradilišta od kojih je jedan inače u slobodno vrijeme kakti doktor u ekoselu, drugi je pripadnik hare krishna brije, a treći se šepuri u crnoj majici na kojoj je slika i natpis benda Nausea, što će prepoznati samo pravi anarho-punk freakovi. Prvo misliš da te zezaju i da su dio kakve putujuće cirkus družine, al onda ti počnu objašnjavati kako se koja kuća gradi ili je izgrađena, i čovjek se upita čemu služe sve te silne diplome?
Druga lipa jest povezana s kućama, ali i sa svim drugim lipama, a to je energija. Od kuća do vrtova, od ljudi do šuma, u svakom sokaku brinu se za energiju sedmolipaši i ice te po cijelom svom ekoselu podsjećaju na potrebu štednje energije. I ovdje se može vidjeti uobičajena slika u Njemačkoj gdje se svaki dio prostora na krovovima koristi za instaliranje solarnih fotovoltaičnih modula za dobivanje struje ili solarnih kolektora za dobivanje tople vode. Takva nas je slika pratila od ulaska u Njemačku pa gotovo da više ne vrijedi kako se radi o jednom od dosadnijih autoputova u Europi, jer ti plavičasti odsjaji zaista kradu pogled. Sieben Linden ima ogroman solarni sustav i za toplu vodu i za struju te ističu pošteno kako bi bilo nemoguće imati takav kapacitet bez državnih poticaja za solarnu energiju. Danas su samo jedni od gotovo 300 tisuća domaćinstava koliko ih u Njemačkoj skuplja solarnu energiju i prodaje u elektroenergetski sustav kada imaju višak.
Treća od sedam lipih je ona koja pokriva hranu. Sieben Linden je jedno od rijetkih ekosela koje je izračunalo svoj ekološki otisak u suradnji sa Sveučilištem u Kasselu. Tu su dobili duplo manji otisak od njemačkog prosjeka i pored energetski efikasnog graditeljstva te dijeljenja uređaja široke potrošnje, najveću zaslugu ima i proizvodnja te konzumiranje lokalno uzgojene organske hrane. Sieben Linden ima ogromno zajedničko polje i voćnjak prepune plodova te šumski vrt u kojem su gusto posađene kulture različitih slojeva pa se kao u nekakvoj nutricionističkoj bajci lako izgubite u toj džungli. Bar vas nije frka ako se ne znate vratiti, jer nećete ostati gladni. Šumski vrt služi i kao edukacijski teren u prirodi za djecu iz lokalnih škola. Također svaki od stambenih objekata ima malu baštu u vlastitom dvorištu.
Četvrta je lipa ona koja se tiče vode, resursu kojeg polijevamo da curi u ništa, a onda ga skupo plaćamo zapakiranog u plastiku kako bi se poštenski osvježili. U Sieben Lindenu se voda čuva i pazi, njeguje i štedi na svakom koraku. Na području ekosela svugdje su što sofisticirani, što uradi sam verzije kompostnih wc-a koji se ne ispiru vodom, a pogotovo ne pitkom vodom kao u našim civiliziranim kućanstvima. Fekalije padaju u rupu, i nakon što smo ih posuli piljevinom kompostiraju se te postaju humus, a mokraća odlazi u biljni biopročistač i tamo se jelte, pročišćuje biljkama. Nakon ovog velebnog pojašnjenja, još jednom treba naglasiti kako nema nikakvog neugodnog mirisa te da su i u samim veckaćima prisutni visoki estetski standardi. Posebni gušt je bio kupati se goluždrav svako mamurno jutro u njihovom malom jezercetu i na taj način pozdraviti dan.
Ono što je kao peto lipo u Sieben Lindenu jesu definitivno mala paščad kojih ima napretek. Gotovo svaka treća osoba koja živi ovdje je malo dijete i njima se u odgoju i edukaciji posvećuje velika pažnja i velika sloboda. Posebno je lijepa priča što djeca iz okolnih mjesta dolaze na školu u prirodu u Sieben Linden, a često su im učitelji i učiteljice upravo djeca koja žive u ekoselu koja im onda razumljivim jezikom objašnjavaju kako se grade kuće od slame ili što se sve nalazi u šumskom vrtu.
Tako dolazimo do šeste lipe, koja su mladi. Je, lijepo je imati kuće od slame i lijepo je imati male kikače, al tamo di nisu mladi što da se radi. Ovo naglašavam jer je to vrlo često problem ekosela. Obično ih odrasli počnu graditi negdje na polovini četvrtog desetljeća, djeca su u to doba mala i nastaje velika rupa. Vrlo često se i dogodi da ako i zaluta koji mladac, odlazi jer se nema s kim družiti. Sieben Linden je to uspješno ublažio pa i zaobišao, jer su pokrenuli veliki program volontiranja kod njih, pa uvijek imaju brdo mladih u ekoselu, a i nekolicini domicilnih mladica je tako ljepše i zabavnije živjeti. Ne samo to, nego mladi ljudi su dobili i svoj prostor za život koji su si uredili kako sami žele te njime upravljaju u vlastitoj grupi. To im je stvorilo dobitnu kombinaciju nezavisnosti i odgovornosti. Bio sam na njihovom sastanku kojeg su otvorili za sudionike skupštine GEN-a da predstave svoj dio priče Sieben Lindena. Svi su naglašavali kako im je super što borave i žive na mjestu gdje toliko ozbiljnoga uče u praksi i toliko se neozbiljno zekaju u praksi. Sa druge strane, pričajući sa starijima u ekoselu, svi su naglašavali koliko su sretni što imaju uživo i blizu tu silnu i kreativnu mladenačku energiju koja često podsjeti sve ostale koliko je velik život. Ja moram priznati da mi je u njihovom društvu bilo pravo ugodno posebno navečer kada bi se u svom Transgender baru prihvatili DJ pulta, jer brate treba mirno stajati na mjestu cijeli dan i čekati da se prije svakog obroka ovi na skupštini izzahvaljivaju svim nebesima i svecima zbog kojih smo svi mi tamo tako divni. Navečer je bio pravi gušt zahvaliti se svima na plesnom podiju i čagati bosonog na drvenom podu, uz pratnju prigušenog zraka sa svim svecima okupanima u znoju. Tako dobro, tako obično, daleko od nebesa.
Sedma lipa je za sam Sieben Linden. Definitivno mjesto koje se mora vidjeti i opipati. Možda je najbrža prilika da im se javi, jer primaju volontere u gradnji kuća od balirane slame pa je to super prilika da se nešto i nauči. Pišite Martinu iz Kluba 99 na verein@oekodorf7linden.de . Ono što mi je dodatno privuklo pažnju na ovom mjestu je njihova unutarnja organiziranost. S obzirom da sam radim nešto na n-tu potenciju manje, ali slično, uvijek mi je zanimljivo probati proniknuti među same ljude. Grublje rečeno organizirani su po frakcijama, a nježnije rečeno po kućanstvima ili susjedstvima. Svako kućanstvo okuplja zapravo istomišljenike, ljude koji se iznimno vole ili pak one koje je povezala zajednička sudba ili iskustvo. Tako imamo kućanstvo već spominjanog Kluba 99 koji su se spojili na bazi ideologije (vegani, opičeni da imaju što manji ekološki otisak, dijele svu zaradu koju ostvare, uzgajaju hranu bez korištenja mehanizacije ala traktora i kombajna, već samo ručno ili uz pomoć konja – heh, ajmo sad odma rasprava kako mogu biti vegani i koristiti konje za proizvodnju hrane). Isto tako postoji susjedstvo osoba koje imaju djecu pa njih veže zajednička svakodnevnica, velika briga i skrb te ljubav i radost koju donose djeca. Također smo spominjali i susjedstvo mladih koji žive skupa i imaju svoj mikrokozmos unutar Sieben Lindena. Onda se između svega toga isprepliće kod nekih i free love pa ti reci da ti je dosadno. Fascinira i njihova predanost, jer unatoč svim građevinama i dalje ih gotovo polovica živi u uređenim željezničkim vagonima jer su prvo krenuli s uređenjem zgrada od javne koristi, a tek onda za privatne potrebe. Meni je to sve bilo zanimljivo promatrati i vidjeti na koji način izgrađuju, instaliraju te uzgajaju odnose između sebe jer je to najvažnija energija bilo kojeg prostora ili priče.
ora mi je bilo vidjeti kako se zapravo međusobno poštuju i uvažavaju, a žive s ljudima s kojima su posebno bliski ili se vole i to je to. Uostalom, bilo bi i teško očekivati od 85 odraslih ljudi da su svi ekstra fajn i za po doma svaki dan. Opet i tu možete naletjeti na neke od njih koji nisu zadovoljni kako i kuda to sve vodi. Jedan jako dragi lik s kojim sam dosta komunicirao jer mi je totalno pasao, tek zadnji dan mi je priznao kako želi otići iz Sieben Lindena, jer ukratko da sad ne prepričavam ko kakva baba tračara, nije potpuno ispunjen i sretan tamo. Meni bilo malo čudno prvo, a opet si znam reći - jezuš, kolko ima tih različitih sudbina i puteva, pa neka i ide svako tamo di mu se jedra pune.
Duhovno-komunikativna potka
Red je da kažemo i koju o skupštini GEN-a. Nas troje smo išli kao predstavnici Mreže ekosela Balkana. Uglavnom, skupštine i služe da se raja ponovno skupi, napuni baterije, poljudika natanane i to je super. Stvarno ti je drago vidjeti ljude koje cijeniš i čiji rad te inspirira. Da sad krenem opisivati svakoga od njih, tekst bi prešao granicu prema konceptu Dragi dnevniče.
GEN je koloplet različitih priča i životnih projekata, i zapravo oko svake skupštine je zanimljivo što joj onaj fini pečat uvijek utisne samo mjesto gdje se skupština održava. Tako se prije dvije godine na skupštini u ekoselu Svanholm u Danskoj puno pjevalo, jer ovi imaju zbor i furaju na pjesmu i oranje melodija. Prošle godine u Italiji glavna furka je bila plesanje talijanskih plesova iz renesanse i drugih doba, a njuškalo se po folklorno-plesnoj ostavštini cijelog svijeta. Sieben Linden dosta polaže na duhovno-komunikativnu potku ljudskih odnosa tako da se često, kako sam već napisao ranije, prekidalo uzbudljivu atmosferu i pozivalo nas se na smiraj kako bi naše unutarnje ja najbolje dokučilo kako se u tom trenutku osjećamo i što imamo za javno poručiti svima ostalima. I tu su bogami frcali takvi izljevi emo-pražnjenja tako da sam u jednom trenutku pomislio kako samo fali sumanuto vrćenje u krug te mantrično izgovaranje riječi nekog nepoznatog jezika. I najmanja sitnica pretvarala se u dokaz svekolike povezanosti među ljudima uz obaveznu poruku hvala ti što postojiš. Osobno nemam problema s ontološkom, a ruku na srce (zbilja smo si držali jedni drugima ruku na srcu) niti fizičkom bliskošću sa dragim ljudima, no kao i kad ti netko 50 puta dnevno kaže da te voli, bez osjećaja za tvoje stanje i tajming, pa ti tako tepa i dok gledaš u prazno i dok zvačeš svježe ubrane ribizle i dok ležiš na travi ćaskajući sa curkama iz Koreje. Znači kao i kod većine održivih stvari i ovo je stvar iskrene osjećajnosti za drugoga i ravnoteže sa samim sobom. Ovako mi se često činilo isforsirano uz patos pasivne agresivnosti da ako ustukneš slijedi pogled koji pita što nije u redu s tobom. Znao sam se osjećati kao na lošem partiju, gdje DJ diže atmosferu do usijanja i taman kad slijedi ekstaza preleta granica prostora i vremena, ovaj krele za pultom gasi muziku i kreće s anketom kako nam se sviđao zadnji sample i jel nam bio ok scratch na pretposljednjoj stvari? No, kako je lijepo rekao onaj koji ih je poslije išao satirati, neka cvate hiljadu cvjetova, i ja sam uvijek znao kako mene svake noći čeka moj pažljivi DJ u Transgender baru.
Nigdje bez tranzicije
Da ne duljim opet sa tračanjem, važno je naglasiti kako je i sam GEN u nekoj fazi tranzicije, prelaska iz jedne dimenzije u drugu, to utabavanja koraka po novim stazama. Premještaju se sekretarijati, odnosno sjedišta, a birali smo i nove članove vijeća GEN-a, odnosno predsjedništva koje upravlja onim koracima u naše ime. Dodatno je bilo prisutno jedno od najvažnijih pitanja s kojima se i ekosela i ekološki prostori u gradovima pa i sam GEN kao krovna organizacija susreću, a to je kako najbolje odgovoriti na trenutne svjetske probleme skupoće najvažnijih energetskih resursa i hrane, klimatskih promjena, te nedostatka vizionarstva među političkom i ekonomskom elitom. Tu se sve više članica GEN-a pojavljuju kao direktni, živahni i primjenjivi modeli održivog razvoja. Kao poštena naplata desetljeća tihog i predanog rada na ostvarenju vlastitog sna, sada te članice pružaju pozitivnom energijom nabijeno utočište za građane, a u naprednijim zemljama i saveznike sa dna kace koje za zajednički stol zovu lokalne i regionalne vlasti. To je priča koja tek počinje.
Ne smijem zaboraviti niti kako sam bio sretan kada je za ekoselo koje se najviše istaknulo u prošloj godini izabrana La Comune di Bagnaia iz Italije jer su prave duše od ljudi s kojima se feštao i guštao prošle godine na skupštini u Italiji.
Nama je bilo posebno drago i obavijeno ponosom, kada je kao jedna od pet članica vijeća GEN-a izabrana i naša Marijana. Premda su i do sada članice GEN-a pa i sama mreža bili otvoreni za suradnju s nama u ovoj regiji, ovako nekako čovjek dobije i dodatnu sigurnost da će pogledi biti upereni prema nama, a još smo uvijek gladni znanja o gradnji, iskorištavanju obnovljivih izvora energije, smanjivanju i recikliranju otpada te brojnim drugim crticama održivog razvoja. To je priznanje ne samo cijelom MEB-u, već i višegodišnjem, ponekad i manijakalnom radu Marijane koja za regionalnu mrežu dođe kao kakva gigantska lignja na kojoj se kaleme brojni pipci ekosela, izdanci pokušaja da se kopiraju uspješni modeli izvana i sanjarske duše što bi čistom čistinom misli izgradili raj u kojem ne moraju pustiti niti kap znoja. S tako dobrim feelingom krenuli smo na dug put nazad doma. Do sljedeće godine i finskih jezera ekosela Keuruun.
IZVOR: h-alter.org
--
Ekolozi u ovom vijeku moramo biti svi
...............................................................................................
Siniša Stevovic
Razvojno kulturno informacioni centar "MOST"
Vucedolska bb
84220 Žabljak
Tel/fax: (+382) 89 360 010, (+382) 67 227 228,
E mail: nvomost@gmail.com ;
web: www.ngo-most.org
www.odjek.com
www.durmitor.com
www.youtube.com/durmitara
bglavac
irida
edin.kecanovic
