Neobična fizionomija

na koju se potrebno naviknuti

 

Sisavce uglav­nom zamišlja­mo kao životi­nje koje se kreću četveronoške. Međutim, već činjenica da ima i onih koji hodaju dvonoške unosi pomutnju u našu predodžbu o njima. Još će se više zaprepastiti onaj tko posje­ti Australiju i ugleda velike sive klokane (Macropus giganteus) kako se pri laga­nome kretanju repom koriste kao petom nogom! U usporedbi s elegantnim sko­kovima koje inače izvode, to djeluje vrlo nespretno i pomalo smiješno. 

Za razliku od ostalih životinja koje se kreću naizmjeničnim pomicanjem udo­va naprijed-natrag, veliki klokani, ovisno o vrsti kretanja, svojim se udovima služe u različitim kombinacijama.

 Dok pase travu, na primjer, klokan stoji na sve četiri noge. Želi li krenuti naprijed, nakratko će se iz četveronožne životinje pretvoriti u tronožnu. Naime, oslonjen na prednje noge, rep podvlači između stražnjih udova, čime podupire njihovu muskulaturu.

Tako stražnji dio tijela podiže slično kao automobil s po­moću dizalice. Stražnjim ekstremitetima zatim u zraku napravi zamah prema na­prijed i cijelo se tijelo zapravo pokreće onoliko koliko su duge stražnje noge.

 

Kad se klokan odluči kretati brže, smjesta se preobražava u dvonožnoga trkača.

Dok mu „ruke" kao kod čovjeka opušteno vi­se, klokan se kreće samo na dvije noge i postiže brzinu između 15 i 50 km na sat, skačući pritom i do 1,20 i 1,90 metara udalj te čak do tri metra uvis! No, zatim se opet, želeći dohvatiti hranu sa stabala, služi svim svojim ekstremitetima.

Podu­pirući se repom, proteže se u visinu te prednjim i stražnjim nogama obuhvaća deblo kako bi se domogao hrane. Kori­štenje repom neizbježno je i u borbi muž­jaka - kad prednjim i stražnjim udovima udaraju suparnika.

Ono što je manje poznato jest da su ti stanovnici prilično suhoga kontinenta dobri plivači! Bez imalo straha mogu preplivati zaljev širok 20 do 30 kilometara a da im visoki i snažni valovi pritom nisu prepreka.

 

Zapanjuje i njihov način razmnoža­vanja. Čim ženka postane spolno zrela, počinje razdoblje neprestanog odgaja­nja mladunaca. Naime, ženka istodob­no podiže tri mladunčeta u različitim stadijima razvoja: jedno u maternici, drugo u tobolcu, a treće u svojoj nepo­srednoj blizini.

Petnaest takvih čudnovatih stanovnika Australije - mlade mužjake i majke s mladuncima - zatekli smo kako ispruženi ili podbočeni bezbrižno pasu travu. Na isušenu tlu temperatura zraka vrtoglavo naraste pa imate osjećaj kao da se pečete na roštilju. Unatoč ne­snosnoj žezi, vođa grupe, dominantni Boomer, sve članove svoje obitelji, oso­bito ženke, budno drži na oku. Jedna je ženka predah našla u sjeni bagremove šume, desetak metara udaljena od osta­lih. Mile oči na uskoj glavi djeluju zamišljeno, gotovo sanjarski. Samo su uzdignute uši uvijek u pokretu, oslušku­ju sumnjive zvukove.

Među članovima skupine vrlo je la­ko prepoznati ženku, koja se ističe po­ložajem tijela. Oslonjena na stablo, leži na leđima. Zdjelicu je uzdignula, a snažan rep podvila između raširenih bedara. Gornji je dio tijela savijen tako da obama gornjim udovima može raširiti otvor tobolca kako bi ga jezikom teme­ljito očistila. Osim toga, slinom pravi puteljak, vlažnu stazu, od kraja radnice do tobolca, koji će budućoj prinovi služiti kao zaštićen i siguran dom.

 

 

Prije otprilike šest tjedana svog je najmlađeg potomka, sada devetomjesečnu kćer, prepustila vanjskom svijetu. Svaki put kad je mladunče ponovno htjelo usko­čiti u tobolac, majka bi stisnula mišiće i time čvrsto zatvorila otvor.

Prvi je put kći shvatila da su bezbrižni dani u hotelu zvanom Mama postali prošlost. „Dječja soba", naime, jednostavno se pokazala pretijesnom. Sada u tobolac može još samo gurnuti glavu kako bi sisala mlijeko.

Takvo izbacivanje mladunčeta, koje malo-pomalo mora naučiti živjeti samostalno, presudan je trenutak, i to ne samo za mladoga klokana. Zanimljivo je i kako sićušna žlijezda u majčinu moz­gu prepoznaje novonastalu „prazninu" u tobolcu. Hipofiza, naime, registrira pro­mjenu, odnosno uočava da otkad se mali klokan iselio, nešto nedostaje: redovito sisanje. Izostanak uobičajenog podražaja za dojenje na hipofizu ženke djeluje kao biokemijska zapovijed te se u isti mah obustavlja proizvodnja hormona prolaktina, a time i mlijeka.

U visokorazvijenom sustavu kakav je onaj velikoga klokana takve oscilacije u razini hormona ostavljaju trag. Pogoto­vo kad prije devet mjeseci oplođena jajna stanica samo čeka trenutak kad će se pro­buditi iz stanja mirovanja. Visoka razina prolaktina u organizmu na zametak djeluje kao lijek za spavanje. Opadne li razina tog hormona, zametak se počinje razvijati munjevitom brzinom. Nakon senzacionalnih 36 dana sazrijevanja u utrobi, zametak je spreman za izlazak iz rodnice.

 

Slijep je, gol, težak jedva gram i još potpuno nezreo. Ipak, klokanovo je mladunče u tijelu svoje majke već pokrenulo cijeli orkestar kemijskih tvari kako bi sebi osiguralo zdrav razvoj i prehranu. Naime, hormoni su zaduženi za pravilno odvijanje trudnoće i trudove. Reaktiviraju proizvodnju mlijeka tako što hipofizi zapovijedaju da počne lučiti oksitocin, koji bismo mogli nazvati pravom čudotvornom drogom. Na ženku utječe tako da budi snažan majčinski osjećaj za zametak koji počinje gmizati iz rodnice u tobolac.

Na putu prema tobolcu 25 milimetara dugačak fetus na trenutak zastane, no najviše 15 sekundi. Onda se svojim dobro razvijenim, kao kod kukaca osjetljivim, prednjim udovima hvata za majčino kr­zno i penje. Mirisi puta prije toga utrtog majčinom slinom upućuju ga na pravi smjer. Vlažnost unutar majčina krzna štiti ga od dehidracije.

Tri su minute potrebne malom atletičaru da se popne u tobolac. Osjetilo njuha nepogrešivo ga dovodi do četiri sise. Podalje se drži samo od one koju siše njegova sestra jer mu je ipak malo predaleko. Izabire jednu od preostale tri, obujmi je ustima i pričvrsti između čeljusti. Tako će na sisi visjeti sljedećih sto dana.

U početku je novorođenčad velikoga klokana preslaba da bi mogla samostalno sisati. Ulogu njihova hranitelja preuzimaju mišići u sisama koji se redovito grče i time istišću mlijeko ravno mladuncu u ždrijelo.

Sisa, bradavica i mliječne žlijezde idućih mjeseci aktivno sudjeluju u razvijanju i napredovanju mladunca - osiguravaju da sastav mlijeka bude prilagođen njegovim potrebama.

Isprva je mlijeko vodeno i sadrži pretežito ugljikohidrate, dakle tvari za brz razvoj moždanih stanica, koje se umrežavaju s osjetilima u razvoju i sa živčanim sustavom koji upravlja pokretima. Nakon tri mjeseca mlado može podići glavu i sisu samostalno primiti i ispustiti iz usta. S četiri mjeseca otvara oči, a s pet već može stajati.

Od tog trenutka mladunčetu je potrebno puno više energije kako bi se dalje pravilno razvijalo. Njegovi organi, kosti i mišići zahtijevaju jaču hranu i u skladu s tim dramatično se mijenja sastav mlijeka. Ugljikohidrata više gotovo da i nema, a udio masnoća povećava se 60 posto.

Mliječni bar" majke klokana ne samo da može pripravljati hranidbene MM mm ili koktele za različite razvojne stadije zametka, on može mnogo više od toga. Mlijekom se, naime, obično opskrbljuju dva mladunca istodobno -mlado u tobolcu i mladunče koje se nedavno „iselilo" iz njega. Svako mladunče dobiva mlijeko posebno namijenjeno njemu. Svaka sisa proizvodi drukčiji napitak, sastojci kojega su u skladu s potrebama mladunca.

U pravilu, nakon sedam mjeseci mladunci u tobolcu već su „odjeveni" u gusto krzno. Puni znatiželje, iz tobolca promatraju vanjski svijet. Stoga odmalena prate ritam seoba koji diktiraju rast trave, biljaka i listova; sudjeluju i u „letovima" - kad majka visoko skače, s njom i mla­dunče cupka gore-dolje. Za kišnih razdoblja mladunče zaklon nalazi duboko u tobolcu. Osim toga, majka čvrsto stisne trbušne mišiće i zatvori otvor kako bi tobolac bio vodootporan. Pri uzimanju hrane, mladunci, vireći iz tobolca, kušaju ono što jede majka, a klone se one hrane od koje zazire i ona.

Iz svoje elastične lože promatraju društveni život grupe, prate hrvanja i odmjeravanja snaga mužjaka. Sve do trenutka kad ih njihova majka ne odluči pustiti u životnu pustolovinu.

Prije toga majke moraju osluškivati i ispitati okolinu. Ne prijeti li nikakva opasnost, opusti trbušne mišiće i mla­dunče se lagano iskoprca i zavuče u tra­vu. Šok je očito velik jer u većini slučaje­va zbunjeni se ,Joey" - kako u Australiji nazivaju potomke klokana - odmah pokušava uvući natrag u tobolac. No, s vremenom, ti izleti u prirodu traju sve dulje, dok u konačnici mladunci ne postanu dovoljno snalažljivi i samostalni.

Majke klokana prema svojim su mladuncima iznimno brižne. Nerijetko ih zagrle, s puno ljubavi svoju glavu priklone njihovoj te s njima igraju njihovu omiljenu igru - boks. Ako se pak mladunče izgubi, ono i majka ne prestaju se međusobno dozivati sve dok se napokon ne pronađu.

U trenutku kad mladunče mora iskusiti da čarobna formula „Sezame, otvori se" više ne funkcionira, trbušna kolijevka majke klokana već ima novoga stanara. Kao na prijevoznoj vrpci, mladunci se pomiču jednu postaju naprijed.

Devetomjesečni Joey, koji je netom „prognan" iz tobolca, još devet mjeseci smije sisati majčino mlijeko. No nešto starije mladunče, koje se prije 18 mjeseci iselilo iz majčina okrilja, sada se smatra odraslim i već se odavna odviknulo od sisanja mlijeka. U skladu s tim i izvor mlijeka namijenjen samo njemu s vremenom je gotovo presušio.

Kad je zapravo novi, nezreli potomak začet? Onoga dana kad ženka iznimno nije bila skotna, nego je upravo svoje najmlađe mladunče rodila i počela dojiti.

Mužjak, Boomer, budnim je okom pratio promjenu. Njezina prazna vrećica i mladunče koji je u stopu prati signalizirali su mu da se bliži vrijeme parenja. Neprestano ju je njuškao, svuda pratio; katkad ju je, pak, kao poglavar harema čak morao i zapostaviti kako ne bi propu­stio nijednu priliku za očinstvom.

Nakon što duboko udahne miris njezina urina i analizira ga tako preci­ zno kao u biokemijskom laboratoriju, mužjak nepogrešivo može doznati je li pravi trenutak za parenje. Ako je žen­
ka imala ovulaciju, sve je spremno za ponovnu oplodnju i nastanak zametka koji će još neko vrijeme mirovati u njezinoj utrobi. U slučaju da zametak odumre ili ga majka mora napustiti, odmah je sljedeći na redu. „Dječja soba" u utrobi majke klokana nikad nij dugo prazna.

 

Boraveći često u najrazličitijim predjelima svijeta, Thorsten Milse stekao je zavidno znanje o odgoju potomaka u svijetu polarnih medvjeda, tigrova, gorila, geparda, pingvina i klo­kana. Fotografije sa svih pusto­lovina prikupio je u svojoj naj­novijoj knjizi, objavljenoj na engleskom i njemačkom jezi-ku:„Odrastati divlje" i „Mladunci iz divljine". Tekst je napisala - kao i u ovome broju - Uta Henschel.

Časopis GEO, Ožujak 2008

www.geo.com.hr