Koliko puta čujemo rečenicu: „ Znam te u dušu.“ Kako možemo nekoga znati u dušu kada vjerojatno ni on sam ne poznaje sebe u dušu. Znam li uopće sebe u dušu? Nisam sigurna, ali znam da duša zna mene, zna sve odgovore prije nego li ih ja shvatim.

Koliko puta želimo slijediti novi trend prehrane, novi smjer duhovnosti, novi način vježbanja.

Koliko puta nas inspiriraju ljudi koji su uistinu sa oduševljenjem krenuli u nešto novo i tu se našli kao riba u vodi.

A nama ne ide i ne ide.

Pa se obično smatramo nedovoljno dobri, obrušavamo se sami na sebe sa stotinu optužbi.

A stvar je vrlo jednostavna.

To nije ono što hrani moju dušu.

Duša zna i prepoznaje.

I koliko god mi upirali, jednostavno ne ide.

Već godinama svake jeseni upisujem razne tečajeve, radionice, vježbe, pokušavajući naučiti nove stvari i pronaći se u nekoj novoj tehnici.

Zapravo ne znam ni da li sam ikada naučila nešto što moja duša već nije znala.

Ove jeseni ne krećem na ništa.

Ove jeseni biram mir i osamu.

I duboko uranjanje sebi u dušu.

Sama ću sebi držati radionice.

Želim očistiti svoju dušu od naslaga krivnje i neodobravanja.

Želim ispisati svoju dušu.

Želim je naslikati.

Želim je izmeditirati kao nikada do sada.

Ogoliti je da može zablistati punim sjajem.