VIII. POGLAVLJE   

Životno razdoblje domaćina   

Postoje četiri životna razdoblja (ašrama) koja određuju čovjekov život: razdoblje u kojem je on učenik (brahmacarjin), domaćin (grhastha), šumski pustinjak (vanaprastha) i isposnik (samnyasin). Sva ta životna razdoblja temelje se na razdoblju u kojem je čovjek domaćin (grhastha). To je glavno razdoblje jer domaćin podržava ostala tri i zato je ono najvažnije razdoblje.  

Kako opstanak svih živih bića ovisi o zraku, tako i ostala tri razdoblja ovise o domaćinu (grhastha). Domaćin (grhastha) ne samo da hrani i odijeva druge, već on i osigurava pogodnosti za proučavanje Veda. Manu to vrlo jasno ističe u svojoj Dharma-šastri. On tvrdi da i domaćin (grhastha) isto tako postiže oslobođenje (mokša), samo mora strogo slijediti dharmu koja je propisana za njegovo životno razdoblje. Nema sumnje da će, ma kojem razdoblju pripadao, svaki onaj tko štuje dharmu toga razdoblja, postići oslobođenje (mokša).   

Sva četiri razdoblja vode oslobođenju   

U Manuovim tekstovima Manusmriti, u Narada Upanišadi (parivrajaka upanišad) i drugim sličnim tekstovima spominje se da se u nekim slučajevima domaćin (grhastha) koji štuje dharmu smatra najvišim čovjekovim uzorom, dok se u nekim drugim tekstovima tvrdi da samo sveci koji su se svega odrekli zaslužuju štovanje. Stoga se može pojaviti sumnja može li čovjek izabrati obiteljski život (grhastha-ašrama) koji je osnova i održavatelj svega, ili bi trebao zakoračiti u opće-poštovano razdoblje samnyasina, na put povlačenja iz svijeta (nivriti). Postoji bliska veza između domaćina vrijednog štovanja i svete sebe-ostvarene osobe (paramahamsa). Dakle, ma kojem razdoblju pripadali, nemojte činiti ništa loše. Sva četiri razdoblja vodit će vas do oslobođenja (mokša) ako strogo slijedite dharmu propisanu za svako pojedino razdoblje i ako se iskreno posvetite svome duhovnom uzdizanju. Svako je razdoblje važno u pojedinom razdoblju života. No ponaša nje pojedinca, ono što on primjenjuje, to je najhitniji test. Ako se netko vlada dobro, svako je razdoblje sveto i hvalevrijedno. Tako se kaže u šastrama.  

Oni kojima je dana spoznaja atmana koji je njihova temeljna priroda, prelaze ocean rođenja i smrti i bez sumnje postižu oslobođenje. S druge pak strane, oni koji ne poznaju zavjete i obrede što su im propisani, kao i oni koji ne proučavaju Vede, upanišade i Gitu, već se zadovoljavaju pukom izvanjskom čistoćom i pokazivanjem, takvi će zasigurno patiti.  

Obredi i zavjeti što su propisani za svakodnevno štovanje (nitya-anušthana) vrlo su važni među duhovnim vježbama. To je najviša pokora (tapas), najviša dharma. Jeste li primijetili što Gita, koja je bit svih upanišada, ima za reći o tome? Oni koji su uvijek zaokupljeni radom na duhovnom polju, ma kojem životnom razdoblju i kasti pripadali, oni stižu do Gospoda. To isto kaže i Manu: "Oni su obdareni višim duhovnim znanjem (vijnana)." Čovjek koji je oslobođen od svih želja, koji nema ni najmanju želju da nešto posjeduje ili da uživa u svijetu osjetila, koji nema ni tračka sebičnosti ili prisvajanja, koji je uvijek u blaženstvu svijesti o Bogu (brahman), daleko je od ikakvog tračka tuge, on je učvršćen u najvišu radost i mir. U zadnjim trenucima svoga života, ako je usredotočen na znanje o svojoj temeljnoj prirodi koja je Bog (brahman), on se bez sumnje može uspješno sjediniti s Gospodom.  

Stanje u kojem je čovjek čvrst i nedirnut radošću i tugom, te je staložen u svakoj situaciji (sthitaprajha), posve je prirodno za takve osobe. Stalni osjećaj "Ja sam Bog (brahman)" lijek je protiv svih čovjekovih bolesti. Oslobođenje dolazi kroz tu spoznaju "Ja sam brahman (aham Brahmasmi)". To je čovjekova istinska dužnost: da njeguje taj osjećaj i iskusi ga. Neznalica (a-jnani) kojeg pokreće princip inercije (jada), vjeruje da je on tijelo.  

Znalac koji tumači svete tekstove pandit koji je sposobniji da logički zaključuje i istražuje, zna da je pojedinačna duša (jiva) u tijelu "ja". Ali mudri ljudi koji mogu vidjeti ne-atmana kao odvojenog od atmana, znaju da je istina "Ja sam Bog (brahman)", i ne može ih se omesti u tom uvjerenju.  

Kaste kao što je svećenička (brahmin), boje kože kao što su bijela i crna, životno razdoblje kao što je učeništvo (brahmacarya) i drugo — sve su to tjelesna uvjetovanja, to nisu obilježja atmana. Ona su uvjetovana vremenom i prostorom te pripadaju ovom svijetu vezanosti. Ta su uvjetovanja određena uzrocima povezanim s ovim svijetom. Njima zapovijeda božanska volja kako bi svijet mogao uredno funkcionirati. Njih se mora pridržavati onaj koji je ograničen svjetovnim ograničenjima. Za one koji nisu pod utjecajem ograničenja, to jest za one koji su iznad svjetovnih vezanosti, ta su uvjetovanja nevažna. To je i razlog zašto ih se ljudi koji su usredotočeni na temeljnu božansku stvarnost (brahma-ništa), ne pridržavaju tako mnogo! Oni nisu vezani uz kastu, oni sve doživljavaju kao osnovnu stvarnost. Kako onda mogu obraćati pažnju na ono što se zove kasta? Ali dok se ne dosegne taj stupanj, morate slijediti pravila kaste i životnog razdoblja (ašrama) bez iznimke. To je ispravnost (dharma) za "svjesnost sebe kao tijela".   

Čvrsto prianjaj uz Dharmu   

Veliki mudraci (maharši) koji su spoznali atma-dharmu izjavljivali su da je sat, cit i ananda osnovno obilježje Sebstva. Stoga se za one dobre poznavatelje duhovnog znanja (vijnani) može reći da su dosegli Boga (brahman) koji je sama bit (sat), svijest (cit) i blaženstvo (ananda). Za oslobođenje je dovoljna jasna vizija da bi se doživjelo atmana, to je osnovno, a ne boja kože i kasta.  

Kako zadobiti tu jasnu viziju? Odgovor glasi kroz provođenje dharme koja je uvjetovana kastom i životnim razdobljem (ašrama)! Dharma omogućava spoznaju atmana, bez ikakvog vela koji bi ga skrivao. Provođenje dharme ispunja vas iskustvom, a pomoću njega se učvršćuje istina. Istina se jasno objavljuje i vizija te istine pruža oslobođenje. Ljudi koji su oslobođeni unutarnjeg vela koji skriva atmana, mogu pripadati bilo kojoj kasti i bilo kojem životnom razdoblju (ašrama), to nije važno, takve osobe uistinu postižu oslobođenje. Ovo pročišćenje čovjekovih unutrašnjih omotača (anthakarana suddi) spisi veličaju kada govore o spasenju.  

Oni koji osjećaju vezanost i mržnju, čak iako borave u šumi, na osami, ne mogu izbjeći zlu. Oni koji su pobijedili osjetila, čak iako su domaćini, mogu biti trapljenici (tapasvi). Ako su uključeni u izvršavanje djela koja nisu škodljiva ili za osudu, njih se tada može nazvati mudrima (jnani). Čovjekov je dom trapljenička šuma (tapovana) za postizanje nevezanosti. Oslobođenje se ne može zadobiti potomstvom ni davanjem milostinje ili bogatstvom, žrtvovanjem (yajna) ili jogom. Oslobođenje zahtijeva pročišćavanje samoga sebe.  

Da bismo odlučili što je dobro, a što loše, jedini su nam autoritet šastre, bez obzira kojem životnom razdoblju čovjek pripadao. Ako je njegov cilj ostvarenje Boga (brahman) i ako teži da ostvari svoju vlastitu istinsku prirodu (sva-svarupa), uspjet će ukloniti veo neznanja i spoznati da je on Bog (brahman). Pažnja usmjerena na vlastitog atmana — to je način postizanja oslobođenja.  

Najviši se stadij (paramapada) može postići uz pomoć razumijevanja onoga što nas Vede poučavaju, te ako provodimo životna načela koja su propisana za pojedina životna razdoblja, bez obzira na kastu. Postoje li volja i snaga da se strogo pridržava dharme, čovjek koji nema poteškoća u postizanju duhovnog znanja (jnana), može ostati domaćin bez ulaska u životno razdoblje isposništva, a ipak biti oslobođen.  

Veliki kraljevski mudraci (rajarši) poput Kralja Janake, Ašvapatija, Dilipa postigli su božanski cilj dok su bili domaćini. U tom razdoblju oni su se borili i uspjeli ukloniti sve prepreke koje priječe zadobivanje Božje milosti. Njihov je cilj bio da dosegnu Boga. Prema tome, nemojte u to sumnjati, životno razdoblje u kojem je čovjek domaćin nije zapreka ostvarenju Boga.   

Sklad u domaćinstvu   

Potaknuti željom da prijeđu ovaj ocean svjetovnog postojanja (samsara), i muž i žena moraju imati sklad uma. Odlučnost da se dosegne cilj mora biti jednako čvrsta i snažna kod oboje. U protivnom, isposništvo (samnyasa) postaje bijeg! Vidite da je čak i podnevno sunce povezano sa svojom družicom sjenom (chaya), šesnaesta mjesečeva mijena je blisko povezana s osvježavajućim zrakama svjetlosti koje djeluju poput nektara. Gospodarica doma mora biti ljubazna, strpljiva, smirena, dobra i mora imati sve vrline. Tada će njezin dom sjati i bit će dom pobjede i na duhovnom polju.  

Nema pravila koje kaže: ako čovjek naiđe na probleme na duhovnom polju kod kuće, on mora uzeti zavjet isposništva (samnyasa) i napustiti dom. Ako muž prihvati taj zavjet bez potpunog odobrenja svoje žene, zavjet nikad neće donijeti plodove. Najbolje je tada da zajedno sa ženom napusti dom i bude šumski pustinjak (vanaprastha) koji je odan dharmi tog novog životnog razdoblja. Ako ima djecu o kojoj valja brinuti i skrbiti, sveti tekstovi ne odobravaju da čovjek postane šumski pustinjak.  

Čovjek mora djecu postaviti na vlastite noge, a onda ih ostaviti same. Spisi stoga zahtijevaju da čovjek mora biti domaćin do četrdeset osme godine života, bilo mu to drago ili ne. Čovjek mora biti domaćin i boriti se da izvršava vlastitu dharmu (sva-dharma) bez straha od prepreka. Ako se prepreke ipak pojave, valja ih posvetiti Gospodu. Shvatite ih kao Božju igru (lila) i njegovu nakanu. To je način na koji valja slijediti disciplinu domaćinskog životnog razdoblja (grhastha), tog puta kojeg jednako moraju slijediti i muškarci i žene.