Malo „nategnuta“ izjava, jelda?

E pa da ju pokušam malo olabaviti. 

Onaj tko ne vjeruje u reinkarnacije, ne vjeruje ni u dušu, jer, po njegovoj logici, duša nije postojala prije rođenja, i ne može postojati ni poslije smrti tijela. To je materijalistički stav. U smrtnom tijelu ne može postojati besmrtna duša. Ali ako je duša postojala prije rođenja, postojati će i nakon umiranja tijela, i to se zove inkarnacija. I ne postoji ni jedan logičan ni duhovni razlog zašto se inkarnacija ne bi ponavljala, kao reinkarnacija. Uostalom, očigledno je da jedan život nije dovoljan da duša stekne božansku zrelost, mnogo ljudi živi monotonim i skromnim životima, a mnogi i umiru mladi. Priroda i sadržajnost života i iskustva svakoga od nas pokazuju da njegova uzročnost ne može biti ograničena na ovaj jedan život. Složenost i svrsishodnost biološkog života suviše su veliki da bi služili samo jednom životu saćinjenom od prehrane, spavanja, rada i umiranja. Da se duša rađa samo jednom, i životne zrelosti svih ljudi bi bile istovjetne. Međutim, činjenica je da postoji raznolikost ljudskih iskustava koje pokazuju različit stupanj zrelosti duša u različitim inkarnacijama. Sve ukazuje na širi kontekst, na višu perspektivu u kojoj je ljudski život u fizičkom tijelu samo jedna epizoda i dio dužeg procesa.

Ako bi neki „vrag“, htio zarobiti ljudsku svijest, onda bi upravo uveo takvo vjerovanje: da ne postoji reinkarnacija. Time bi svijest duše zatvorio u samo jedan život, bez prave perspektive, i tako joj razvio strah i mentalitet roba (baterije).

Duše, zapravo, imaju jedan život, ali se taj život sastoji iz mnogo inkarnacija, isto kao što se zemaljski život sastoji iz mnogo dana i noći, spavanja i buđenja. Naš ovozemaljski život je mikrokozmičko oličenje mnogo većeg života duše („Kako na nebu, tako i na zemlji“). Duša se ne inkarnira cijela i toliko je velika da sve što doživi inkarnirani dio, najveća stradanja i patnje u tijelu, samo je nalik na san i mali košmar koji nemože oštetiti dušu.Oslobođena duša, spoznaje da nije ni rođena, niti da umire, da je za nju život u tijelu drama koju igra kao glumac. Zato se i govori da je cijeli svijet san i iluzija. (vidi Osho: Smrt – najveća izmišljotina ilihttp://radioliberum.org/smrt-je-vrhovna-iluzija/)

Mi se u suštini ne rađamo niti umiremo, velika većina naše duše svo je vrijeme „gore“ u božanskom svijetu. Ovaj život, koji nam izgleda odvojen od božanskog, samo je naš tvrdi san, polje Martix-a u kojem učimo o svim mogućnostima izražavanja i doživljavanja. Potpuno isto kao što um u snu projicira svoje sadržaje i mi se identificiramo sa njima kao da su stvarni, iako nisu ništa drugo do snovi, tako i duša prije inkarnacije projektira život koji će proživjeti u tijelu i zatim se rađa u njemu i doživljava taj život, identificira se sa njime, kao da je stvaran, iako nije ništa drugo nego san.

Duše se samo prividno dijele na mlade i stare, osobine starih, tj. iskusnih i mladih, tj. neiskusnih odnose se samo na njihova životna iskustva u inkarnacijama. „Mlade“ su samo one koje su tek počele svoju seriju inkarnacija, a „stare“ one koje je završavaju. Kad se konačno „oslobodi“ tijela, duša doživljava teško razočarenje što u životu u tijelu nije spoznala svoju pravu prirodu. Prvo oprašta svakom i svemu što joj se desilo za života. Nadalje počinje kajanje za sva djela i nedjela koja je počinila u neznanju svoje prave prirode, dok je bila opčinjena tijelom i sa njime uvjetovanim umom. I tada odlučuje da se ponovno inkarnira kako bi svoje greške ispravila. I tako će činiti sve dok ne razvije takvu svijest o sebi da je može imati i dok je u najžešćoj drami života u tijelu, dok ne postigne potpunu neovisnost od tijela i uma. To je svrha inkarnacija.

San ovog fizičkog svijeta je samo veći i tvrđi od naših malih svakodnevnih snova. Također, zbog svoje inertne prirode, fizički svijet ima i svojstvo da bude zajednički činilac više duša, ne samo individualno područje kao naši astralni snovi. Učenje duša ne može biti samo individualno, već i uzajamno. Zato se rađaju u zajedničkom svijetu. Fizički svijet je kolektivni san duša, kroz koje one „putuju“ vozeći se u svojim ugljičnim vozilima, okruženim energetskim „jajetom“ vlastitog svemira-jednosjeda koji rezonira sa tim „fizičkim svijetom, matricom“ i drugim „jajima“.

Jedan od najčešćih uzroka sukoba i nerazumijevanja ljudi jeste različita egzistencijalna zrelost njihovih duša. Tu postoje dva suštinska razloga zašto neki ljudi čine „zlo“. Prvi je taj da su to ljudi sa mladim i neiskusnim dušama, koje nemaju vlast nad vlastitim tijelom i umom. Drugi je razlog taj što nemaju sva ljudska tijela ljudsku dušu, ili je nemaju u dovoljnoj mjeri da bi duša donosila odluke i djelovala. Postoje tu dalje i razni energetski entiteti nižih astrala koji, kao paraziti žive na ljudskim aurama i njima se hrane i tako dalje. Jedna percepcija toga može se vidjeti i nahttp://radioliberum.org/ljudi-bez-duse-mit-ili-stvarnost/

Zašto se to „dešava“, zašto nam je to potrebno? Duša je „instinktivno“ svjesna svoje besmrtnosti i sna fizičkog svijeta. Zato duša nema težnju da usavršava ovaj materijalni svijet. Svijet je za dušu, sam po sebi, savršena božanska tvorevina. Međutim, Zemlja je mjesto gdje se inkarniraju uglavnom mlade duše, da bi učile cijeli proces stvaranja kroz rad i „karmu“, tj. odgovornost za svoje postupke. Zato, u ovoj matrici, čovjek treba raditi paralelno na sebi, u sebi, kao i prema van, da transformira prirodu u skladu sa vlastitom transformacijom u duhu. Da bi se mlada i nezrela duša u ovoj matrici natjerala da „radi u znoju lica svoga“, da transformira prirodu kroz svoj rad, potrebna je prinuda i prisila. Ta samospoznajuća transformacija, koja zahvaća i samu prirodu kroz rad i razvoj tehnologije, glavni je razlog inkarnacija na ovoj planeti. To je opisano u gnostičkim tekstovima, kao proces nastavka božanskog stvaranja pomoću ljudi. Ali, kao što rekosmo, duše je potrebno natjerati na taj rad. One su malo lijene i bezazleno razigrane, zbog svog božanskog ishoda kojeg uvijek nekako osjećaju i vide u svemu. Treba ih prevarom i batinom istjerati iz raja.

Duhovni ljudi su uvijek „dobri“, zato ovi drugi moraju biti „zli“. Duša je sama nesposobna da provede u djelo plan materijalizacije. Da bi iskusila tu svoju suprotnost potrebna joj je ne baš prijatna pomoć „sitnih mučitelja“, bezdušnih entiteta koji su po svojoj prirodi materijalni. Pitanje je samo koliko su u svom „zlu“ i opijanju krvlju izgubili ravnotežu i od tog programa „pomoći“ skrenuli u ludilo vladanja nad ljudima. Možda je i njima potreban podsjetnik. I dobit će ga.

Zato se stvari strahovito ubrzavaju. S jedne strane, sve je više duša koje se bude i shvaćaju svoju bezuvijetnost od matrice, tako da svojom ravnotežom prema „dobru i zlu“, odnosno shvaćanjem i prevladavanjem dualnosti, uskraćuju energiju matrici (čak je i u fizici jasno da energija teće samo zbog razlike u potencijala). Sa druge strane pomahnitali „pomagači“ trebaju sve više energije, pa stišću omču sve više i više, „budeći“ pritom sve više i više duša.

Osnovno je pitanje na koje svaka duša mora sama sebi odgovoriti u ovom trenutku (iako svaka već dobro zna odgovor), jest: Da li trebam iskustvo postojanja kao baterija matrice ili mi je tog iskustva dovoljno?

Ukoliko je odgovor potvrdan, duša će nači načina da se poveže sa matricom preko barem jedne točke, točke prijanjanja, a sama matrica će brzo pronači načina da preko te točke nastavi isisavanjem energije za svoj rad. U točku prijanjanja, nažalost, grubo ali istinito, spadaju i sve vrste borbi za „pravedne ciljeve“.

Ukoliko je odgovor negativan, duša će pokušati otpustiti sve povezanosti sa matricom. Apsolutno sve što joj se „dogodi“ ostavit će ju u ravnoteži, jer će spoznati da je taj „događaj“ samo pokušaj matrice da pronađe skrivenu točku prijanjanja. Ukoliko ipak ispadne iz ravnoteže i doživi patnju (energetski tok prema matrici), biti će duboko zahvalna donosiocima tog „događaja“, jer, iako je izgubila dio energije, podigla je svijest o još jednoj, skrivenoj točki, koje nije bila svjesna.

„Zlo“ će se i dalje koturati nizbrdo, koseći pritom sve više i više karbonskih vozila (tijela) duša. Sve dok se većina duša ne navede da konačno odvrate pogled od fizičke „realnosti dobra i zla“ i počnu ostvarivati ravnotežu vanjskog svijeta sa unutrašnjom suštinom, sa svojom duhovnošću. Samo tako, božansko se može i materijalizirati u ovom svijetu i postati ostvarenje molitve: „…neka dođe kraljevstvo tvoje, neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji….“ Ono dolazi iz čovjeka. Ne pada sa neba.

To je sav rat koji se vodi na ovom svijetu: rat za dušu. Sve ostalo je kolateralna šteta. Sve što se na ovom svijetu događa jest buđenje duše. I gdje je onda tu „zlo“?

http://radioliberum.org/zasto-zlo-ne-postoji-i-zasto-je-matrica-upravo-onakva-kakva-treba-biti/