Do kraja7ess | end7ess | 1. srpnja 2021

Adrian Kezele

Što god da radimo, radimo zbog nečega. Obično se svi naši motivi mogu svesti na jednostavnu želju za srećom. Odabrali smo „A“ jer nam se više sviđa nego „B“. Željeli bismo odabrati 'C', ali nemamo hrabrosti pa smo odabrali 'D' jer kad sumiramo sve pluseve i minuse, čini se da ćemo dobiti više. Ponekad je naš izbor 'E', ali ne možemo reći zašto. Privlači nas 'E', a ta privlačnost obećava zadovoljstvo i sreću. Da nije tako, ne bismo razmišljali o 'E'. Umjesto toga, naše misli bile bi o 'H', 'G', 'K' ili o nečem drugom s istim obećanjem sreće.

Kad je riječ o duhovnosti, motivi su isti. Prema našem shvaćanju koristit ćemo određenim postupkom, tehnikom ili znanjem. Nadamo se da ćemo postati mirniji ili jači; kreativniji, uspješniji ili privlačniji, a to očito znači sretniji. Naravno, s vremena na vrijeme doznamo da su nas zavela lažna obećanja ili samo mijenjamo svoj pristup, način razmišljanja, učitelja u kojeg vjerujemo ... Ali, sve u svemu, princip koji stoji iza duhovne aktivnosti je isto kao i za bilo što drugo u našem životu.

U knjizi ' Eliminacija čimbenika karme ' napisao sam o "ljudskom stanju", duhovnoj zrelosti i apsolutnoj slobodi, objašnjavajući razliku između ove tri "faze". Između ostalih, razlika je u motivaciji za djelovanje u ljudskom stanju i duhovnoj zrelosti u odnosu na motivaciju iza apsolutne slobode.

Jedan od najčudnijih trenutaka koji označava početak kraja duhovnog puta (vidi članak ' Omnes Viae Romam Non Ducunt') neobična je privlačnost apsolutnoj slobodi dok naš život još uvijek slijedi stare načine ljudskog stanja, duhovne zrelosti ili neke kombinacije toga dvoje. To je neobjašnjiv fenomen koji ne možemo uklopiti u svoj današnji način razmišljanja. U početku nas tjera da se zapitamo: pitamo se zašto imamo takve misli kad ne znamo što je apsolutna sloboda. Ne možemo definirati što nas točno privlači. Vremenom se čudo pretvara u čežnju koju ne možemo objasniti, pomiješano s nekom vrstom drhtaja ili čak straha. Na kraju, čežnje se transformiraju u potpunu jednostranost, svojevrsnu monomaniju. I dalje bez objašnjenja, znamo da ništa drugo nije važno osim pronalaska izlaza iz situacije u kojoj smo se našli.

Spremnost za konačnu dekonstrukciju iluzije svodi se na poznavanje odgovora na pitanje zašto bismo tako nešto učinili. Ako ne znate odgovor ili uopće ne postavite to pitanje, jer znate da je svaka alternativa gora, tada ste spremni. Ako pitate "zašto" i očekujete odgovarajuće objašnjenje, još nije vaše vrijeme - bolje je pričekati.

U principu, priču o motivaciji mogao bih ovdje završiti: onaj tko razumije, razumije. Međutim, zbog učestalosti propitivanja svrhe i značenja apsolutne slobode, sa sporednom namjerom da se iz spremnosti za prosvjetljenje ukloni bilo kakva mistična konotacija, odgovorit ću, koliko je to moguće, na sljedeće pitanje:

Zašto uopće gledati u smjeru "kraja duhovnog puta"? Zašto težiti za prosvjetljenjem; zašto dekonstruirati iluziju i živjeti apsolutnu slobodu? Koje je značenje i svrha toga i što ćemo njime postići? 

Odgovori su zapravo jednostavni: nema razloga za tu želju; njegovo ispunjenje nije suvislo povezano ni sa čim što radimo u životu, pa s pravom možemo reći da nećemo ništa postići.

Ako želite ublažiti udarac bezuvjetnosti i neuzročnosti apsolutne slobode, mogli biste reći da najbolje stvari u životu nemaju uzrok, niti imaju ikakvu svrhu osim sebe. Dolaze sami i ne vode nikamo osim sebi. Ljubav je primjer takve "besciljnosti". Ako vidite uzrok i razlog ljubavi ... hej, jeste li sigurni da govorite o ljubavi?

Međutim, usporedba između apsolutne slobode prosvjetljenja i ljubavi, čak i bezuvjetne, samo je usporedba. Ako ništa, ljubav će u vama stvoriti onaj topli, sveobuhvatni osjećaj ljupkosti, mira i zadovoljstva. Dakle, ljubav nije izvan dosega razumne sumnje da se bavimo potrebom. A potrebe imaju uzroke. Zbog toga postoji toliko kontroverze oko "bezuvjetne ljubavi". To bi bila ljubav koju osjećate neovisno o vlastitim potrebama. Bez obzira na to što želite, tu ljubav dajete drugoj osobi bez uvjeta, što god da se dogodi, što god ona osjeća ili uzvraća. Ako ste ikada osjetili takvu ljubav (malo je njih), onda znate da ona i u vama stvara neku vrstu zadovoljstva. To zadovoljstvo može uzrokovati potrebu za ponovnim i ponovnim stvaranjem osjećaja bezuvjetne ljubavi.

Međutim, u apsolutnoj slobodi nema ni onog malog traga osobnog interesa. Jednostavno, nema se na čemu objesiti i reći: "Želim ovo zbog toga i toga."

Međutim, usprkos tome, pojavljuje se volja za apsolutnom slobodom. Došlo je samo od sebe. U početku nam se uvlači među misli poput lopova u noći. Ponekad osjetimo njegovu prisutnost, ali uglavnom je nismo svjesni. Nakon nekog vremena izgleda glasno i jasno u obliku "uvida u zatvorenost"; razumijevanje vlastitog zatvora u obrascima misli i ponašanja. Izlaz se ne može naći nigdje. O tome sam opširno pisao u knjizi 'Eliminacija čimbenika karme'. Sljedeći je odlomak samo podsjetnik:

Prešutno prihvaćamo zatvaranje, čak i ako svladavamo vještinu reprogramiranja, jer se svaki čin u tom smjeru vodi s barem jednim objašnjivim razlogom i zašto. Znamo što želimo (na temelju naše procjene korisnog, dobrog ili onoga što nas čini sretnim). Ali zašto to želimo (što znači zašto je naša procjena takva, a ne drugačije) nama je nepoznato. To se nikada neće saznati, čak ni na slobodi - pogotovo na slobodi. Ali s prisutnim karmičkim petljama to je poznato - sve se svodi na njih, što znači da smo samo programabilne lutke. Naizgled slijedimo vlastite želje, ali one su zapravo predvidljivi rezultat karmičkih petlji. Ovo je najgori oblik porobljavanja - onaj u kojem rob misli da je slobodan, ali svejedno čini sve u skladu sa željama svojih nevidljivih gospodara.

Sve u svemu - negdje na putu, nakon što smo isprobali sve i svako, usred mnogih pokušaja i neuspjeha, ispunjavajući želje, slijedeći čežnje srca i duše, svjetovne i duhovne, iznenada se nalazimo suočeni s tom ogromnom nerazumljivosti možemo misliti samo kao na slobodu. Kakve god iluzije imali, oni imaju svoj kraj. Na tom kraju, u trenutku raspada konstrukcije u koju smo vjerovali, vidimo nešto; nešto neprolazno, neizrecivo, odvojeno od nas, daleko, ali još uvijek ovdje, točno pred našim očima i srcem. Mi to ne želimo. Nismo to tražili. Težimo ostvarenju svojih želja, a ne tome; ta ogromna sveprožimajuća apstrakcija, koja se u tren oka može pretvoriti u bilo što, što nas može progutati i rastjerati po cijelom svemiru kao da nikada nismo postojali. Najstrašnije je to što znamo - pouzdano znamo - da će se to dogoditi upravo tako, samo ako se malo približimo.

Ako tražite značenje i razloge za prosvjetljenje, vaše je pitanje pogrešno postavljeno. Nitko nikada nije zakoračio u apsolutnu slobodu jer je to želio, a pogotovo ne zato što je u tome vidio neku svrhu.

Ali, kad mu se postupno približite, sve više shvaćate da se ne osjećate dobro na mjestu na kojem ste sada; doživljavate ga kao zatvor napravljen od vlastitih potreba i želja. Gušite se, skupljate se. Čak i ako postanete najuspješnija i najsretnija osoba na svijetu (prema bilo kojem kriteriju koji vam padne na pamet), i dalje biste bili samo zatvorenik. I tu situaciju, tu misao o zatvoru, možete podnijeti svaki dan sve manje i manje. Kad vam poplava dođe do grla, neposredno prije nego što će vam ući u usta i pluća, shvatite da je morate prekoračiti. To nije zato što to želite (kako to možete poželjeti kad ne znate što slijedi; ne razumijete to i nikada nećete), već zato što je išta bolje od ostanka u zatvoru.

Ali, molim vas, upamtite: ako već niste znali i razumjeli gore napisano, ne razumijete to ni sada. Upravo ste dobili informacije. Međutim, možda će vam pomoći jednog dana, kada dođe vaše vrijeme.

Izvor: https://www.publish0x.com/

Priredila: Božica Glavač