Vježba  meditacije  (dhyāna yoga)

 

 

         Kako može onaj tko se predaje unutarnjim neprijateljima,

         ikada savladati vanjske protivnike?

         Čovjek postaje blagoslovljen kada spozna Istinu.

 

 

         Sanskrtski naziv za um je manas, iz razloga što je neprestano zaokupljen procesom mišljenja (manana). Poticaji nastaju u umu. Vrlo često, međutim, um biva skrenut na neispravan put pod utjecajem suprotstavljenih poticaja koji se u njemu stvaraju. Nestalna priroda uma djeluje kao prepreka duhovom napredovanju čovjeka i zato je od presudne važnosti da svaki tražitelj na duhovnom putu postigne nadzor nad svojim umom ako ima namjeru dovesti sebe u stanje blaženstva duše.

         Um putuje brže čak i od vjetra. Isto kao što ćemo upotrijebiti kočnice da bismo zaustavili vozilo koje se kreće velikom brzinom, trebali bismo usporiti i kretanje naših misli.

         Arjuna je molio Krišnu neka ga pouči umjetnosti nadzora nad umom, a kao odgovor na njegovo pitanje, Krišna mu je objašnjavao kako to postići. Um je snažan i moćan. On sa sobom nosi nagomilane sklonosti stečene tijekom brojnih prethodnih života i zato pokušava osvojiti prevlast nad dušom. No, s takvim umom koji trči za željama, čovjeku je nemoguće ostvariti božanskost.

         Um je poput pčele. Iako je mala, pčela može napraviti prolaz kroz tvrdo drvo pa čak i kroz ljudsko tijelo, kao što je to učinila u slučaju Karne. Međutim, ista ta pčela, kada sleti na cvijet lotosa da bi isisala slatki sok koji se u njemu nalazi, biva zarobljena nježnim laticama cvijeta kada se one zatvore i sklope oko nje i ne može se osloboditi. Slično tomu, naš pokušaj da nadvladamo um, pokazat će se neuspješnim sve dok ga ne dovedemo do Gospoda koji je u obliku lotosa u kome um postaje trajno zarobljen.

         Šesto poglavlje Gīte nosi naziv: „Vježba nadzora nad istinskim Sebstvom ili joga kontrole ātmana (ātma samyama yoga)“. To je pogrešno upotrijebljen naziv, zato što nije niti potrebno, niti moguće nadzirati neokaljano, vječno Utjelovljenje Istine – istinsko Sebstvo (ātman). Riječ ātman u ovom poglavlju Gīte  koristi se da bi se odredio um. U tom poglavlju joga kontrole ātmana (ātma samyama yoga), umjetnost nadzora nad umom, potanko se objašnjava. Ovdje se meditacija (dhyāna) spominje kao glavno sredstvo da bi se ostvario nadzor nad umom.

U poglavlju „Joga kontrole atmana (ātma samyama yoga)“, Krišna stavlja naglasak na potrebu za održavanjem potpune čistoće mjesta na kome se provodi meditacija. Ne radi se o tome da bi vaša kuća ili šuma trebale biti čiste, već bi neposredni prostor oko mjesta na kome meditirate, trebao biti čist. Životna iskra (jiva) boravi u tijelu dok Gospod boravi u srcu. Zato, budući da se meditacija ne izvodi toliko u vanjskom okruženju već unutar srca – to je unutarnji proces – i zato je važnije osloboditi srce svih nečistoća i učiniti ga primjerenim boravištem Boga. U našem svakodnevnom životu, kada trebamo negdje sjesti, odabiremo mjesto koje je čisto i pokrivamo zemlju maramicom ili novinama. Kada se na takav način pobrinemo da bismo očistili mjesto na koje ćemo sjesti, potreba za odražavanjem srca čistim kako bi u njemu mogao boraviti Bog i da bi se postigla svrha meditacije, postaje još važnija. Potreba čovjeka da očisti svoje srce proizlazi iz svojstava tromosti (tamas) i strastvenosti  (rajas) koje su se povezale s čovjekom tijekom nekoliko rođenja.

Postoje tri stanja koja se povezuju s umom: praznina (sunyatva), istodobni porivi brojnih misli (anekāgratā) i jednousmjerenost (ekāgratā). Ta tri stanja odnose se i proizlaze iz tri promjenjiva svojstva prirode (guna) u čovjeku. Dok svojstvo inertnosti (tamoguna) dovodi do praznine uma, aktivnost koja se očituje kao djelovanje i nemir (rajoguna) potiče um da vrluda ovamo i onamo. Osobina uravnoteženosti (sattvaguna), koja odražava sveta obilježja ljudskoga života, umiruje um i vodi ga na jednousmjereno promišljanje. Iz toga proizlazi da samo oni koji njeguju osobinu uravnoteženosti, mogu s lakoćom provoditi meditaciju.

Kada mislimo o meditaciji, postoje tri stvari koje su u nju uključene. Prvo, postoji osoba koja meditira  (dhyātr), postoji predmet meditacije (dhyeya) i, kao treće,  postoji postupak meditacije (dhyāna). U pravoj meditaciji sve to troje trebalo bi se sjediniti. Osoba koja meditira trebala bi se u potpunosti poistovjetiti s predmetom meditacije i trebala bi biti nesvjesna čak i činjenice da meditira. Kada meditira, njezina bi pažnja trebala toliko biti usmjerena na predmet meditacije (dhyeya) da izgubi vlastiti identitet i da, isto tako,  zaboravlja svoju uključenost u djelovanje (dhyāna).

Meditaciju se često pogrešno razumije i poistovjećuje ju se s koncentracijom. Koncentracija je potrebna za uobičajene osjetilne poticaje i to je nešto što imamo i koristimo tijekom izvođenja uobičajenih i rutinskih aktivnosti. Na primjer, koncentriramo se kada čitamo knjigu, vozimo automobil ili uzimamo hranu. Koncentacija nam dolazi sama po sebi tijekom postupka zamjećivanja korištenjem pet osjetila i nikakav poseban napor ili vježba nisu za to potrebni. Zato je neispravno poistovjećivati koncentraciju s meditacijom u kojoj samo oni, koji su na duhovnom putu, mogu biti uspješni.

Meditacija je postupak koji se odvija na puno višoj razini od one na kojoj su ljudska osjetila. Kako se radi o mentalnom postupku koji uključuje promatranje uz pomoć osjetila, može se smatrati da je koncentracija ispod ili u okviru područja osjetila, dok je meditacija izvan ili iznad područja svijeta osjetila. Kada bi provođenje meditacije bilo tako lako i jednostavno kao koncentracija, u prošlosti, veliki mudraci ne bi se podvrgavali strogostima i ne bi provodili pokoru u dubini šume.

Međutim, danas, na opće žaljenje, pod utjecajem željeznog (kali) doba, meditacija, koja je sveto sredstvo za ostvarenje jedinstva s Bogom, smatra se zamjenskim sredstvom - umjesto aspirina - kojim će se spriječiti glavobolja! Kakvo je to omalovažavanje indijske kulture!

Onome tko želi provoditi meditaciju (dhyāna), savjetuje se da koristi svjetlost (jyoti) kao predmet meditacije (dhyeya), a ne lik božanstva kao što su Rāma, Krišna ili Īśvara jer su i ti likovi također podložni promjeni i s vremenom će nestati. Svjetlost neće ni nestati niti se promijeniti. Štoviše, plamen može upaliti milijune drugih a da se ne ugasi i zbog toga je neiscrpan.

U procesu meditacije na svjetlost potrebno je napredovati od nemira do smirenosti i od smirenosti do božanskoga sjaja.Trebalo bi sjediti prekriženih nogu i uspravno da bi se osigurao lagani protok božanske sile iz prve čakre koja se nalazi na dnu kičmenog stupa (mūladharacakra) do sedme čakre na vrhu glave (sahasrāracakra) koja predstavlja ulaz u duhovni svijet kroz živac u sredini kičme kroz koji prolazi životna energija (sušumnānādi). Tražitelj na duhovnom putu trebao bi svoj pogled usmjeriti na blagi plamen i postupno sklopiti oči, mentalno prenoseći  ili upijajući plamen u svoje srce.

Tada bi trebalo zamisliti da se lotos duhovnog srca rascvjetava u blistavoj ljepoti i svojim sjajem raspršuje tamne sile života. Zatim bi trebalo zamisliti da se iz srca, koje je tako osvijetljeno, zrake svjetlosti postupno šire u sve dijelove tijela, prožimajući sve svjetlošću i ispunjavajući svetošću i čistoćom sve naokolo. Kada svjetlost stigne do ruku, pojedinac ne bi njima trebao činiti nikakva pogrešna djela. Budući da svjetlost sjaji u njegovim očima, on ne može promatrati nepoželjne prizore. Isto tako, budući da je svjetlost ispunila njegove uši, on ne bi trebao slušati ništa loše. Njegova stopala, ispunjena svjetlošću, ne bi trebala hodati pogrešnim putovima. Na taj način, ova vrsta meditacije oplemenjuje čovjeka i pomaže mu da dosegne velike duhovne visine.

Ako um na taj način održavamo zaposlenim, dodjeljujući mu zadatak da prenosi svjetlost svim dijelovima tijela, on neće lutati naokolo i ostat će smiren. Potrebno je oko trideset minuta da bi se završio cijeli taj postupak. Ovu vrstu meditacije ne bi trebalo smatrati vježbom maštanja. Nema sumnje, u početku će biti uključeno i zamišljanje, ali, uz stalnu vježbu, to će se pretvoriti u snažan misaoni val koji ostavlja neizbrisiv dojam na srce i vodi do jedinstva s Bogom.

Meditacija ne bi trebala završiti tako da pojedinac vizualizira svjetlost u sebi. On bi ju trebao vidjeti u svojim prijateljima i rođacima pa čak i u neprijateljima. Trebao bi vidjeti sve što je stvoreno kako se kupa u blistavom svjetlu božanskosti. To će dovesti do toga da će njegov život biti ispunjen ljubavlju i srećom.

Ako želite, na početku, unutar plamena na koji meditirate, možete zamisliti sliku božanskog lika koji vam je drag, ali trebali biste shvatiti da će se, prije ili kasnije, lik morati raspršiti u svjetlosti. Ne biste trebali pokušavati pripisati božanskost nekom određenom liku, trebali biste vidjeti Boga u njegovom sveprožimajućem obliku, kao Jednoga koji boravi u srcima svih božanskih bića.

Neki vjeruju da su Bog jedino Rāma, Krišna i Sai Baba. Tako nešto se može tvrditi samo iz pukog neznanja. I vi ste isto tako Bog. Kako bi vam pomogao da spoznate da su sva bića božanska, da su svi utjelovljenja Vrhovnog Bića, Bog dolazi i utjelovljuje se kao avatār. Ja sam preuzeo ovaj lik kako bih vam pomogao da spoznate svoju urođenu božanskost. Prepoznajući tu svrhu koju je utjelovljeni Bog (avatār) došao ispuniti, vi biste duhovni život trebali voditi sa žarom i oduševljenjem.

Postoje ljudi koji se pretvaraju da su opijeni božanskošću i ostavljaju dojam da su na granici stanja preobrazbe koje vodi do stopljenosti s Apsolutnom Sviješću (samādhi). No, u trenutku kada neki mrav ili komarac dospiju na njihovo tijelo, dovedeni su do instinktivnog poriva da ubiju sirotog kukca! Postoje i oni drugi koji jednu minutu sjede mirno u položaju za meditaciju, a odmah zatim počinju vikati na svoje sluge zbog najmanjeg propusta! Oni, koji stvarno žele meditirati, ne bi pri tome trebali imati takav pristup. Ramanu Maharshija jednom su upitali koliko bi dugo čovjek trebao provoditi meditaciju (dhyāna) svakoga dana. On se nasmijao i odgovorio kako bi čovjek trebao provoditi meditaciju tako dugo dok ne zaboravi da ju provodi.

Meditaciju bismo trebali provoditi na nenametljiv način, neprimjetan drugima. Ribe se prodaju na veliko na ribljim tržnicama, ali dragulji se pažljivo čuvaju u draguljarnici i pokazuju se samo kupcima koji su ozbiljni. Isto tako, ako sjedamo u položaj za meditaciju na bilo kome mjestu i privlačimo pažnju publike, time svodimo meditaciju na jeftino pokazivanje.

Krišna je rekao Arjuni da bi, tijekom meditacije, čovjek trebao biti sâm. Tijelo ne bi smjelo dodirivati zemlju ili drugo tijelo. To je zbog toga što u dodiru sa zemljom čovjek gubi božansku energiju koja se, tijekom meditacije, stvara u njemu.

Meditacija će imati više smisla ako se lišimo želja. Manje prtljage učinit će putovanje ugodnijim, manje želja učinit će životno putovanje lakšim i sretnijim.

 

Izvor: Ljetni pljuskovi u Brindvanu 1979. godine, poglavlje 15

 

 

Prevela: Jarmila Hanuška