Bagavan Sri Sathya Sai Baba  

O ISPRAVNOSTI - DHARMAVAHINI  

XI. POGLAVLJE  

Tri razdoblja  

Postoje tri razdoblja, svrstana prema načelima i primjeni duhovnog napretka kako ga propisuje hindu dharma:  

1. vedsko razdoblje, tijekom kojeg se velika važnost pridaje karmi ili obredima  

2. upanišadsko razdoblje, kada se više od svega isticalo duhovno znanje (jnana)  

3. razdoblje purana kada se tvrdilo i propisivalo daje za duhovni napredak najvažnija odanost  

Bogu (bhakti).  

Vedsko razdoblje  

Vedska se književnost sastoji od: samhita, brahmana, aranyaka i upanišada. Prve tri se odnose na karmu i poznate su pod nazivom karma-kanda, a upanišade se odnose na duhovno znanje (jnana) i nazivaju se jnanakanda.  

Skupine mantri u Veda-samhiti su pune hvalospjeva (stotra) koje veličaju bogove kao što su Indra, Agni, Varuna, Surya i Rudra. Arijci su u drevna vremena stjecali mir i zadovoljstvo te ispunjenje svojih želja uz pomoć žrtvovanja i obreda, koji su se prinosili bogovima preko mantri. Oni su spoznali da je načelo Apsoluta, paramatman jedan i samo jedan. Isto su tako znali da se on očituje i kao mnoštvo i mnogostrukost u različitim imenima i u različitim likovima.  

U mnogim Rg-vedskim mantrama jasno se kaže:  

ekam sat vipra bahudha vadanti  

agnim yamam matarišvana mahuh  

"Postoji jedino i samo Jedan. Oni koji su spoznali istinu veličaju Ga na mnoge načine: Agni, Yama, Matarišvan."  

Taj brahman, jedan jedini, opisan je u Rgvedi kao Hiranyagarbha, Prajapati, Višvakarma i Puruša. Hiranyagarbha sukta i Puruša sukta su klasični primjeri takvoga gledanja. Način življenja drevnih Arijaca naziva se dharma. On se još može nazvati i žrtvovanje (yajna). Njihove su svakodnevne aktivnosti bile ispunjene obredima, štovanjem (puja) i veličanjem, predanošću i posvećenošću, stoga su njihovi životi tako bili ispunjeni predanosti Bogu (bhakti). Možda se riječ bhakti kao takva ne koristi u samhitama, ali zar je ne zamjenjuje riječ šraddha — nepokolebljiva vjera u Boga?  

šraddhayagnih samidhyate šraddhaya huyate havih šraddham bhagasya murdhani-vacasa Vedayamasi  

"Samo uz pomoć nepokolebljive vjere (šraddha) plamen se žrtvene vatre pali i održava. Jedino uz pomoć nepokolebljive vjere (šraddha) naše žrtve stižu do bogova koje smo prizvali. Veličajmo tu nepokolebljivu vjeru koja je najviši oblik štovanja."  

Vidite koliko je moćna snaga nepokolebljive vjere (šraddha)!  

Jednostavni spontani običaji i discipline vedskog razdoblja postupno postaju sve složeniji i nastaje zbrka zbog prevelikog broja obreda i formalnih pravila. Kako je vrijeme prolazilo, tvrdilo se da se dharma sastoji od prinošenja žrtve (yajna) i ponuđenih predmeta koji se stavljaju u žrtvenu vatru (homa), da se nebo može zadobiti samo izvođenjem takvih obreda! Premda je yajna uistinu bila način štovanja bogova, štovanje se umjesto bogova počelo prenositi na sam žrtveni obred. "Bogovi su bili samo sredstvo, oni koji žele zadobiti nebo moraju izvoditi žrtveni obred (yajna)." Tako se tvrdilo u to doba.   

Upanišadsko razdoblje  

U međuvremenu započinje upanišadsko razdoblje. Upanišade su odbacile materijalne ciljeve jer su smatrale da

nemaju trajnu vrijednost, pa su ih osudile kao manje vrijedne. Zapravo se karma-kanda iz Veda preobrazila i ponovno dobila važnost u upanišadama, kao sredstvo za oslobođenje čovjeka od ropstva što ga uzrokuju rođenje i smrt te kao čamac kojim se prelazi ocean svjetovnog postojanja (samsara). Vizija upanišadskog duhovnog tražitelja (sadhaka) prodire kroz ovaj "izvanjski svijet osjetilnih objekata" i usredotočuje se na "unutrašnji svijet". Upanišadski mudraci (rši) zajedno ovako potvrđuju prirodu Najvišeg Načela: U samoj srži ovog promjenljivog svijeta imena i oblika (nama-rupa jagat) postoji jedna vječna nepromjenljiva istina (sat). To je Apsolut, parabrahman. To najviše načelo može se spoznati uz pomoć joge znanja (jnana-yoga)." Stoga: "Otkrijte To, otkrijte brahmana (tad vijnasasva tad brahma)."  

To je znanje o spoznaji brahmana (brahma-vidya), to je učenje upanišada i vedante.  

Osim toga, upanišade isto tako tvrde:  

"Vede, osim što se uglavnom bave čovjekovom željom da dođe u raj, ujedno su i vježbalište za postizanje oslobođenja (mokša). Postignuće Apsoluta ne ovisi potpuno ili isključivo o ovladavanju tom spoznajom brahmana (brahma-vidya). Ono je izvan dosega proučavanja, učenja ili intelektualnog svladavanja. Apsolut se može spoznati jedino uz pomoć posvećenosti (upasana)."  

Ako učeni čovjek sa svom težinom svoje učenosti utone u posvećenost (upasana), njegov je život uistinu svet!  

Pred takvim duhovnim tražiteljima, Gospod će se objaviti u svoj svojoj slavi. To je značenje sljedeće tvrdnje u Brihadaranyaka upanišadi o vezi između individualne duše (jivin) i Apsoluta (paramatman).  

ešo'sya parama gatih-ešo'sya parama sampad ešo'sya parama loka-ešo'sya paramanandam  

Apsolut je najviši čovjekov cilj, njegovo najveće bogatstvo, najveće uzdignuće, najdublja radost.  

U Taittirya upanišadi stoji: "Paramatman je izvor zadovoljstva jer On je utjelovljenje slatkoće (rasa), najčistijeg osjećaja. Postižući Njega, individualna duša (jiva) može biti uronjena u radost. Ako paramatman ne sjaji na nebeskom svodu srca, tko će kušati, tko će živjeti? On svemu daje blaženstvo (ananda)."  

Razdoblje purana  

Sjemenke čiste ljubavi za Boga (bhakti) koje se mogu naći rasute u veda-samhitama, iznikle su u upanišadama i procvjetale punim cvatom u puranama.  

Ipak, mnogi su još zbunjeni kad treba zaključiti što zapravo jest bhakti, što je priroda stanja kojeg nazivamo bhakti! Nemoguće je točno odrediti što je bhakti, a što ne. Bhakti ima bezbroj vidova. Jedino čiste, nježne, trpeljive, smirene duše koje su pune ljubavi, najbolji medu svetim ljudima (sadhu), sebe-ostvarene duše (hamsa) što se uvijek zanimaju za društvo srodnih ljudi koji su predani Bogu (bhakta), mogu razumjeti čistoću i njezinu dubinu. Drugima će biti jako teško otkriti bhakti u čovjeku kao što im je teško otkriti mekoću u kamenu, hladnoću u vatri ili slatkoću u nimu". Bhakta smatra Gospoda dražim od vlastita života. Gospod je u jednakoj mjeri vezan za onoga tko mu je odan (bhakta).  

Neki veliki ljudi izjavljuju da je bhakta čak više od samoga Boga (bhagavan). Ratar voli oblake više nego ih voli ocean jer samo oblaci donose oceansku vodu na njegova polja. Ocean ne dolazi izravno na njegova polja. Tako Tulsidas opisuje vezu između bhakte i bhagavana. Oblaci donose milost, ljubav, veličajnost i miris oceanske atmosfere i raspršuju ga u obliku kiše po cijeloj zemlji. Tako i bhakte nose svoja velika obilježja kamo god pošli. Kao što se zlato kopa i vadi iz rudnika, tako su i ove osobine dio božanskosti u čovjeku.  

Mudrac Durvasa jednoga je dana stigao na dvor kralja Ambariše da iskuša učinkovitost posvećenosti Bogu (bhakti). Za tu svrhu on je iz srdžbe stvorio ženu demona Kritja za Ambarišino uništenje. Ali je Gospodov disk (cakra), koji uništava strah u srcima poklonika, uništio Kritju i počeo progoniti Durvasa na kraj svijeta. Durvasa je bježao preko brežuljaka i dolina, jezera i rijeka i preplivao sedam mora, pokušavajući dobiti dopuštenje za ulazak u nebo, ali bhaktin neprijatelj nije nigdje mogao dobiti utočište. Napokon je pokajnički, sav iscrpljen, pao pred Narayanina stopala u Vaikunthi. No Gospod je izjavio da je on uvijek na strani svojih bhakta i da nikad neće napustiti poklonika koji u njemu traži svoje utočište. "Ja slijedim bhaktu kao što tele slijedi kravu, jer bhakta se radi mene odriče svega što je poželjno na svjetovnom planu."  

Jednom je Kršna rekao Uddhavi: "Trapljenje (tapas), znanje (jnana), nevezanost (vairagya), joga, ispravnost (dharma), prihvaćanje zavjeta (vrata), hodočašće — sve dobrobiti koje oni daju moje bhakte dobivaju čak mnogo lakše." Vidite li koliko je velika istinska odanost Bogu! Pomoću nje nedodirljivi (candala) je mogao nadmašiti čak i svećenika! Svećenik (brahmana) koji nema ljubavi niži je od nedodirljivog (candala) koji je obdaren odanošću za Boga (bhakti). To je objašnjeno u puranama. Ono što je u Vedama opisano kao "ne ovo, ne ovo" (neti-neti), ono se opisuje kao "iznad domašaja riječi, izvan poimanja uma", to što je nedokučivo osjetilima, umu ili intelektu, takav entitet mogu doživjeti i osjetiti samo oni koji su upijeni u meditaciju (dhyana). Odanost prema Bogu (bhakti) s lakoćom nam to dovodi u svijest, ona ispunja poklonika blaženstvom. 

 Bog (bhagavan), kako ga opisuju purane, nije samo nešto što se spoznaje, neopisiv, nepromjenljiv, jedinstven brahman (nir-guna- nirvikaraadvitiya brahman), izvor svega stvorenog, oličenje čiste svijesti (cit-svarupa). On je isto tako oličenje svih plemenitih, uzvišenih i ljupkih osobina. On je podsjetnik i utočište svemu što je krasno i puno ljubavi. On uzdiže, daje snagu i pročišćuje. Neočitovanog nir-guna brahmana spoznaje se na vrhuncu puta duhovnog znanja (jnana-marga). Njega ne može spoznati osoba koja je usredotočena na osjetila, bez vlastitog truda i poteškoća, i to je razlog zašto purane govore više o sa-guna vidu Boga nego o nir-guna vidu Boga. Najprije duhovni tražitelj mora vježbati sadhanu koja je određena za spoznaju sa-guna vida Boga. To će ga obdariti sposobnošću usredotočenja i poslije, prema zakonu prelaska s grubog na suptilno, on može svoj um uroniti u samog nir-guna brahmana. Fatamorgana odvodi žednoga daleko od vode, on se tada okreće i vraća na mjesto gdje je voda dostupna, dolazi do spremnika s vodom i tada je zavrijedio da pije vodu i utaži svoju žeđ. To se naziva sthula-souram-bhika-anyaya. Tako i oni, nakon što su oslobođeni dobivaju želju za spoznajom bezobličnog Gospoda (nir-gunopasana). Gospod koji voli onoga tko mu je odan (bhakta), poprima likove koje sveti ljudi (sadhu) i sebe-ostvarene duše (mahatman) traže. On iz svoje milosti daruje sva četiri čovjekova životna cilja (purušartha) — zadovoljenje želja, stjecanje bogatstva, izvršavanje dužnosti i duhovno oslobođenje.