U stvari, kada se počnete buditi, osjećate zaista snažnu bol. Bolno je gledati kako se vaše iluzije rasplinjuju. Sve ono što ste mislili da ste izgradili pretvara se u prah, i to je bolno

Veliki učitelji nas uče da je najvažnije pitanje na svijetu: “Tko sam ja?” Ili točnije: “Što je ‘ja’?” Što je to što zovem “ja”? Što je to što zovem svojom osobnošću?

Hoćete reći da razumijete sve drugo na ovom svijetu, a ne razumijete to? Hoćete reći da se razumijete u astronomiju, i crne rupe, i kvarkove, svladali ste računarsku znanost, a ne znate tko ste? Čovječe, još spavate. Vi ste znanstvenik koji spava. Hoćete reći da znate tko je Isus Krist, a ne znate tko ste vi sami? Kako znate da ste razumjeli Isusa Krista? Tko je ta osoba koja to razumije? Prvo to saznajte. To je temelj svega, zar ne? Upravo zato što to nismo razumjeli, svi ti bezumni vjernici vode te bezumne vjerske ratove: muslimani protiv Židova, protestanti protiv katolika, i ostale gluposti. Ne znaju tko su, jer da znaju, ne bi bilo ratova.

Međutim, ono što bih sada želio naglasiti je samoopažanje. Slušate me, ali čujete li i neke druge zvukove osim mog glasa dok me slušate? Ako ne čujete, to znači da ću vam isprati mozak, ili bi pak na vas mogle djelovati sile iz vaše nutrine kojih uopće niste svjesni. Čak i onda kada ste svjesni svojih reakcija na mene, jeste li istovremeno svjesni i toga odakle dolaze te reakcije? Možda me uopće ne slušate, možda me sluša vaš tata. Ne znate je li to moguće? Naravno da jest. Svaki put iznova u svojim terapeutskim skupinama srećem ljude koji tamo uopće nisu prisutni. Njihov tata je tamo, njihova mama je tamo, ali oni nisu tamo, niti su ikad bili. “Živim, ali ne više ja, nego moj tata živi u meni.” To je apsolutno, doslovno istinito. Mogao bih vas rastaviti na komadiće i pitati vas: “Dakle, ova rečenica, dolazi li od mame, tate, bake, djeda – od koga?”

Mislite da ste slobodni, ali vjerojatno nema ni jedne geste, misli, čuvstva, stava, vjerovanja u vama koja ne dolazi od nekoga drugoga. Zar to nije grozno? A niste toga svjesni. Govorim o mehaničkom životu koji je utisnut u vas. Jako vam je stalo do nekih stvari i mislite da ste vi ta(j) kome je stalo do njih, ali je li to zaista tako? Trebat će vam puno svjesnosti da biste mogli razumjeti da je možda ta stvar koju vi nazivate “ja” samo nakupina vaših prošlih iskustava, vaše uvjetovanosti i programiranosti.

 

To je bolno. U stvari, kada se počnete buditi, osjećate zaista snažnu bol. Bolno je gledati kako se vaše iluzije rasplinjuju. Sve ono što ste mislili da ste izgradili pretvara se u prah, i to je bolno. Kajanje znači upravo to, buđenje znači upravo to. Kako bi bilo da sada, upravo tu gdje sjedite, provedete koju minutu u posvješćivanju, čak i dok pričam, onoga što osjećate u svom tijelu, o čemu razmišljate, i kakvo je vaše čuvstveno stanje? Kako bi bilo da, ako imate otvorene oči, postanete svjesni ploče koja je pred vama i boje ovih zidova, i materijala od kojih su napravljeni? Kako bi bilo da postanete svjesni mojeg lica i vaših reakcija na moje lice? U vama se uvijek događa reakcija, bili vi toga svjesni ili ne. A to vjerojatno nije vaša reakcija, nego ona na koju ste uvjetovani. I kako bi bilo da postanete svjesni nekih stvari koje sam upravo rekao, iako to neće biti svjesnost, nego samo sjećanje.

Posvijestite si svoju prisutnost u ovoj prostoriji. Recite u sebi: “Nalazim se u ovoj prostoriji.” To je kao da se nalazite izvan sebe promatrajući se izvana. Primijetite kako je to malo drugačiji osjećaj od onoga kada promatrate druge stvari u prostoriji. Kasnije ćemo se zapitati: “Tko je ta osoba koja promatra.” Ja promatram sebe. Što je to “ja”? Što je “sebe”? Za sada je dopušteno samo to da se promatrate, ali ako se počnete osuđivati ili opravdavati, ne prekidajte ni osuđivanje ili  suđenje ni opravdavanje, jednostavno nastavite, samo promatrajte. Osuđujem se. Sudim si. Opravdavam se. Samo promatrajte i točka. Nemojte to ni slučajno pokušati promijeniti! Nemojte govoriti: “Rečeno nam je da to ne smijemo raditi.” Samo promatrajte što se događa. Kao što sam vam već rekao, samoopažanje znači gledanje – opažanje svega što se događa u vama i oko vas kao da se to događa nekome drugome.

Svlačenje do “ja”

Predlažem da sada napravite još jednu vježbu. Napišite ukratko na list papira svoj opis, na primjer: poslovni čovjek, svećenik, ljudsko biće, katolik, Židov, bilo što.

Kako vidim, neki pišu stvari kao: uspješan, hodočasnik koji traži, sposoban, živ, nestrpljiv, sabran, prilagodljiv, pomirivatelj, zaljubljenik, pripadnik ljudske vrste, prekompliciran. Vjerujem da je to ishod samoopažanja. Kao da ste promatrali drugu osobu.

Ali pazite, imate “ja” koji promatra “sebe”. To je jedan zanimljiv fenomen kojemu se filozofi, mistici, znanstvenici i psiholozi nikada ne prestaju čuditi: “ja” promatra “sebe”. Čini  se da životinje to ne mogu. Čini se da je za to potrebna određena mjera inteligencije. Ono što ću vam sada reći nije metafizika, niti filozofija, već čisto opažanje i zdrav razum. Veliki istočnjački mistici u biti govore o “ja”, a ne o “sebi”, o “pripadajućem”[2]. U stvari, neki od tih mistika govore da bi prvo trebali početi sa stvarima, posvješćivanjem stvari, a onda prelazimo na posvješćivanje misli (to jest “sebe”, “pripadajućeg”), i na kraju postižemo svjesnost mislitelja. Stvari, misli, mislitelj. Ono što stvarno tražimo je mislilac. Može li se mislitelj poznavati? Mogu li ja znati što je “ja”? Neki mistici odgovaraju: “Može li nož rezati samog sebe? Može li zub gristi samog sebe? Može li oko vidjeti samo sebe? Može li ‘ja’ poznavati sebe.” Ali mene sada zanima nešto puno svrsishodnije, a to je da odredimo što “ja” nije. Ići ćemo polako, najsporije moguće, jer posljedice su uništavajuće. Strašne ili zastrašujuće, ovisno o stajalištu s kojeg gledate.

 

Poslušajte ovo: jesam li ja moje misli, misli koje mislim? Ne. Misli dolaze i odlaze, ja nisam moje misli. Jesam li ja moje tijelo? Kažu da se milijuni stanica u našem tijelu promijeni ili obnovi svake minute, tako da nakon sedam godina u našem tijelu nema ni jedne jedine stanice koja je bila tamo prije sedam godina. Stanice dolaze i odlaze, pojavljuju se i nestaju, ali, čini se da je “ja” trajan. Onda, da li sam ja moje tijelo? Očito ne!

“Ja” je različito od tijela, i nešto više od njega. Možete reći da je tijelo dio “ja”, ali taj dio se mijenja. Stalno se pokreće, stalno se mijenja. Imamo jedno te isto ime za njega, ali se stalno mijenja. Isto kao što imamo isto ime za Slapove Nijagare, ali Nijagarine Slapove sačinjava voda koja se stalno mijenja. Koristimo isto ime za stvarnost koja se stalno mijenja.

A moje ime? Je li “ja” moje ime? Očito ne, jer mogu promijeniti svoje ime a da ne promijenim “ja”. A moja karijera, moja uvjerenja? Ako kažem da sam katolik ili Židov – je li to bitan dio “ja”? Kada promijenim svoju vjeroispovijest,  hoće li se promijeniti i “ja”? Hoću li imati novo “ja”, ili je to ono isto “ja” koje se promijenilo? Drugim riječima, je li moje ime bitan dio mene, dio “ja”? Netko mi je ispričao vic o Paddyju, Ircu iz Belfasta. Paddy je hodao po ulici kad najednom osjeti pištoljsku cijev na potiljku, i začuje glas: “Jesi li ti protestant ili katolik?” Peddy je morao brzo razmisliti, a onda reče: “Ja sam Židov.” Glas mu odgovori: “Pa ja sam najsretniji Arapin u Belfastu!”

Etikete su nam tako važne. Kažemo: “Ja sam republikanac.” Ali, jeste li zaista? Ne možeš reći da ako promijeniš stranku imaš novo “ja”. Nije li to ono isto staro “ja” s novim političkim uvjerenjima? Sjećam se čovjeka koji je pitao svojeg prijatelja: “Kaniš li glasovati za Republikansku stranku?” Prijatelj mu odgovori: “Ne, namjeravam glasovati za Demokrate. Moj otac bio je demokrat, moj djed bio je demokrat, i moj pradjed bio je demokrat.” Prvi reče: “To je neka luda logika. Mislim, ako ti je otac bio konjokradica, i ako ti je djed bio konjokradica, i ako ti je pradjed bio konjokradica, što ćeš ti onda biti?” “Ha, pa onda bih bio republikanac”, odgovori mu ovaj.

Toliko puta u životu reagiramo na svoje i tuđe etikete. Poistovjećujemo etikete i “ja”. “Katolik” i “protestant” su vrlo česte etikete. Jedan čovjek došao je k svećeniku i rekao: “Oče, želio bih da odslužite jednu misu za mog psa.” Svećenik je bio ogorčen. “Kako to mislite, da odslužim misu za psa?” “Taj pas je bio moj ljubimac”, reče čovjek. “Volio sam tog psa i želio bih da prikažete misu za njega.” Svećenik reče: “Kod nas se ne prikazuju mise za pse. Pokušajte kod onih dolje niže niz ulicu, oni su druge vjeroispovijesti. Pitajte njih ako bi mogli imati obred za vas.” Dok je čovjek izlazio reče: “Šteta. Zaista sam volio tog psa. Namjeravao sam ponuditi milijun dolara za misu. A svećenik reče: “Čekajte malo, pa niste mi rekli da je pas bio katolik.”

Kada se zarobite u etikete, koja je vrijednost tih etiketa, ako govorimo o “ja”? Možemo li reći da “ja” nije ni jedna od etiketa koje na njega lijepimo? Etikete spadaju u “pripadajuće”. Ono što se stalno mijenja je “pripadajuće”. Da li se “ja” ikad mijenja? Da li se promatrač ikad mijenja? Činjenica je da se sve etikete (osim možda “ljudsko biće”) koje upotrebljavate spadaju u “pripadajuće”. “Ja” nije nijedna od tih stvari. I zato, kada izađete iz sebe i promatrate “pripadajuće”, ne poistovjećujete se više s njim. Patnja postoji u “pripadajućem”, i zato kada “ja” poistovjećujete s “pripadajućem”, počinje patnja.

 

Recimo da se bojite, ili nešto želite, ili ste tjeskobni zbog nečega. Kada se “ja” ne poistovjećuje s novcem, ili imenom, ili nacionalnošću, ili ljudima, ili prijateljima, ili bilo kojom odlikom, “Ja” nije nikada ugrožen. Može biti vrlo aktivan, ali nije ugrožen. Sjetite se nečega što vam je uzrokovalo, ili vam još uvijek uzrokuje bol, ili tjeskobu, ili vas zabrinjava. Prvo: možete li prepoznati želju koja leži ispod te patnje. Ima nešto što jako želite jer inače ne biste patili. Koja je to želja? Drugo: nije riječ samo o želji,  riječ je o poistovjećivanju. Nekako ste se uvjerili u to da je blagostanje “ja”, skoro i postojanje “ja”, povezano s tom željom. Sva patnja nastaje kada se čovjek poistovjeti s nečim u njemu ili izvan njega.

Anthony de Mello

http://2012-transformacijasvijesti.com/