U toku života nam se dešavaju upravo one stvari koje, još, nismo prerasli, tj. koje još mogu poremetiti naš duševni mir i izbaciti nas iz našeg prirodnog stanja nenapetosti i nerazdvojenosti. Upravo te stvari su za nas bitne, jer upravo one utječu na to da naše slabosti izađu na površinu i time postanemo ih svjesni! – Iz ovoga zaista možemo uvidjeti kolika je važnost istinske introspekcije, kao i duboke kontemplacije i meditacije, pri kojima te slabosti uviđamo, razumijevamo i otklanjamo (prerastamo,transcendiramo), radom na njima još dok su latentne u našem umu – ne čekajući da se „razviju“ u vanjske, vidljive, grubo-manifestirane probleme. Zbog toga je, zaista od izuzetnog značaja ne bježati od problema i ne boriti se sa njima, nego se smireno suočiti i ispravnim razumijevanjem, „proći kroz njih“. 

Naravno, „EGO ne bi bio EGO“ kad ne bi izbjegavao suočavanje sa tim svojim slabostima. Ljudima je prirođeno da ih skrivaju i to ne samo od drugih, nego prije svega od samih sebe – potiskuju ih u podsvijest i nastavljaju živjeti u lažima, računajući da je problem riješen. Međutim, računica im je „malo“ kriva: na taj način oni jesu otklonili simptom, ali uzrok je i dalje prisutan i djeluje iz pozadine, „napadajući“ potom baš onda kad smo najosjetljiviji i najranjiviji. …Slabosti su ono što nas čini „slabim“ i „ranjivim“ (osjetljivim na „teret“ istine); one predstavljaju žive rane na tkivu naše duše, a neko je već lijepo primijetio: „Rana koja se skriva, sporo i teško zacjeljuje“.

Svaka naša slabost – svaki naš kompleks, nesigurnost i sputanost – predstavlja posljedicu straha od suočavanja sa istinom. Taj strah je nastao uslijed želje za uživanjem u lažima, a ta želja je samo rezultat nerazumijevanja onoga što jest. …Uzrok cjelokupne patnje (problema uopće) jest EGO, tj. njegov bazni produkt – razdvajajuće misli, kojima remetimo svoj duševni mir: bistru i mirnu vodu oceana naše svijesti. U biti tih misli jesu želje i strahovi, koji određuju, i „hrane“, našu slabost (slabost uopće). Osoba koja nije Prosvijetljena, još uvijek posjeduje određene (mnogobrojne!) slabosti – želje i strahove – i zbog toga će, ukoliko ih u ovom životu ne preraste, morati će se opet roditi: njen Princip svijesti (duša) morati će će se opet utjeloviti! – A to je tok u kojem se, već nebrojeno mnogo života, nalazi svako od nas i nalazit će se sve dok ne preraste, svoju, KARMU.

 

Posljedice naših proteklih života određuju naše naredno rođenje: u zavisnosti od mog Stava u ovom životu (moje „pozitivnosti“ ili „negativnosti“), kao i stava u prethodnim, rodit ću se u sljedećem životu u točno odgovarajućim uvjetima, koji će mi omogućiti da na ovaj ili onaj način, postanem svjestan svojih preostalih posljedica! – Ako sam, na primjer, općenito govoreći, u prošlom životu bio samoživ i zao čovjek, mislio samo na sebe (svoj EGO) i beskrupulozno zadovoljavao samo svoje sebične prohtjeve …zaogrćući se u laž, iluziju i u sve ono što „moljac i hrđa mogu nagristi“, onda ću, prirodnom težnjom svoje biti, u ovom životu prolaziti kroz upravo odgovarajuće situacije (pouke!) – ali ovaj put jasno ih iskušavajući „na svojoj koži“. …Neko će pomisliti kako je to surovo, a mnogi će to shvatiti kao neku „kaznu“, ali istina je divno drugačija: Ako sam se ja u prošlosti o nekog, ili o nešto, ogriješio, onda ću sada posljedice tog grijeha osjetiti direktno na sebi! –Može li išta, pod ovim nebom, zvučati poštenije i pravednije?!!

Ništa, ali zaista ništa, od toga nije ni slučajno ni proizvoljno, već samo: Ono što smo sami sebi cijelo vrijeme činili, živeći u zabludi da to ne činimo sebi već nekom drugom (drugima, svijetu uopće). Odnosno, to je samo nužna Posljedica našeg vlastitog otuđivanja od Istine i Ljubavi.

 

Dakle, nema govora niti o kakvoj „Osveti Sudbine“ niti o kakvoj „Božjoj kazni“ (jer Bog nije nekakav „Strašni Tiranin“ koji, uslijed svoje smrtne dosade, krajnje iskompleksiranosti ili autistične dosljednosti, budno stražari i jedva čeka da mi napravimo bilo kakav propust – „grijeh“ – pa da nas On „sastavi svojim štapom“…), pa ma koliko ta „kazna“ i bila zaslužena, već je sve to, jednostavno i divno: Plod (sada već sazrio!) vječite težnje našeg istinskog Bića da nam predoči postojeće i prisutne posljedice – koje moramo kad-tad proći, a na koje smo uvijek do sad ostajali slijepi.

Nitko od svoje karme ne može pobjeći (i hvala Bogu da je to tako!). Uostalom, tko pokušava pobjeći? – EGO, jer vidi svoju propast. Čovjek koji ne robuje EGU nigdje ne bježi, jer je svjestan da ono što je posijao mora i požnjeti, te sa zahvalnošću prima te posljedice (podjednako i „dobre“ i „loše“) i gleda na njih kao na vrhovni blagoslov, jer je svjestan da mu nema povratka u Apsolut (Suštinu, Izvor) dok god sve te posljedice ne „odradi“ i, time, svu otuđenu vitalnu energiju ne vrati nazad sebi. …Prema tome, to što nam se događa (pa ma šta to bilo!) nije nikakva „kazna“, ili pak „nagrada“, nego je sve to samo odraz Istinske LJUBAVI, koja neprekidno nastoji da nas vrati u Jedinstvo Čiste Svijesti, tj. spoznaji svoje Istinske Prirode!

Da bismo, donekle, shvatili šta je to Ljubav (Istinska Ljubav), vratimo se, za trenutak, na onaj primer gitare (iako ćemo tu temu kasnije detaljno obraditi): Sila koja onu zategnutu žicu od gitare nastoji vratiti u njeno prirodno, nerazdvojeno i nenapeto stanje jest – LJUBAV!!!

 

Što je razdvojenost od Prirode (Prirodnog Stanja) veća, to je veća i naša BOL; a bol nastaje kao posljedica razdvajanja od same Ljubavi! – Uslijed neshvaćanja ovoga, čovjek sebi patnju predstavlja kao neku kaznu, nepravdu i sl., a ne kao odraz Sile koja ga nastoji „otrijezniti“ od robovanja EGU i vratiti autentičnom životu: življenju Istine i Ljubavi. …Pogledajmo samo egzistencijalno stanje jednog ovisnika o opojnim drogama: on je beznadežno „upecan“ u živo blato mamljive močvare svojih slabosti (svoga vlastitog „odmetnutog“ uma), i pokušajte mu samo (za njegovo dobro, naravno!) oduzeti iz ruku njegovu sljedujuću „dozu“, koje se dočepao u trenutku velike „krize“ (a koja će mu, prije ili kasnije, definitivno doći glave) – pa ćete vidjeti da li će on taj vaš čin doživjeti kao blagoslov ili kao najveće zlo i „kaznu“ od vaše strane!… Identično tome – čak nismo ni približno svjesni koliko je naš položaj (dakle robujući EGU) istovjetan položaju bilo kojeg takvog ovisnika – i mi sami se grčevito, i slijepo, držimo svog vlastitog „živog blata“, svojih vlastitih slabosti, odnosno svoje vlastite propasti. Dakle, ma šta da nam sudbina donese – ako li je to protivno našem „dobru“, po mjerilima našeg EGA – mi ćemo to doživjeti upravo kao veliku (naravno „nepravednu“ i „nezasluženu“) KAZNU! – Pa kako onda Ljubav da nas, uopće, prigrli i privede u svoje okrilje?! Šanse za to su joj definitivno ravne – nuli. …Ali ona, beskrajno joj hvala, NIKAD ne odustaje i, „na kraju svih krajeva“, ipak svoju nakanu, čudesno i superiorno, neupitno privodi kraju!

Ljubav kakvu mi (kroz EGO) poznajemo predstavlja samo jedan od „maglovitih“ vidova manifestiranja Istinske Ljubavi, ali ona, također, ima namjenu da nam ukaže na principe istinskih vrijednosti života i postojanja. Kroz EGO mi nikada ne možemo spoznati cjelovitost istinske ljubavi, jer je ona bitnost Apsoluta, ali nas taj njen odraz, koji kroz EGO dopire do nas, usmjerava na uviđanje istinske vrijednosti „Puta Prerastanja EGA“ i realizacije Stanja Apsolutne Ljubavi.

 

Patnja, kao takva, istinski ne postoji: ona je velika ILUZIJA; postoji samo naše, manje ili više (ne)iskrivljeno, doživljavanje prisustva, i djelovanja, Sveprožimajuće Ljubavi.

Čovjek koji u svemu što ga snađe uspije vidijeti (prepoznati!) izraz istinske (Božanske) Ljubavi, vrlo brzo spoznaje svoj duševni mir i vrlo intenzivno korača putem prerastanja EGA – putem ka Apsolutu. Takvom čovjeku je srce puno ljubavi i blagoslova za sve i za svakoga, te on postaje sve bolji „kanal“ za protok i zračenje same Božanske Ljubavi i Milosti. Očiti primjer takvog čovjeka, koja je sve drugo prije samo ne „osoba“ (jer je on svoj EGO položio kao vrhovnu žrtvu na oltaru Sveprisutne Svijesti, rastačući svoja iluzorna, smrtna, konceptualna ograničenja u oceanu sveprožimajućeg Jedinstva), i koji je bilo „SAVRŠENI KANAL“, poznat je u krišćanskoj religiji pod imenom Isusa Nazarećana, odnosno Isusa Krista!

Kroz povijest je bilo i drugih primjera takvih „Ljudi“, mada možda manje poznatih na globalnom nivou. No, iako su oni izuzetna rijetkost i dragocjenost za ljudski rod i planetu uopće, ipak ih nije nimalo lako „prepoznati“ kao takve, čak ni kada naiđemo na njih (pa i Krist je, u svoje vrijeme, bio zaista prepoznat samo od manjine „odabranih“), jer da bi to bilo moguće – moramo i mi sami duboko u sebi imati makar tinjajući žar onog istog duhovnog ognja, koji oni sa sobom tako moćno nose, plamteći njime, ali to uopće ne znači da takvih Dragulja nema i u našoj sadašnjosti. Jedan od takvih, trenutno živućih, Duhovnih Velikana ovoga doba jest i moj voljeni Dobročinitelj, obožavani i duboko poštovani čuvar i „lučonoša“ neprekinutog učeničkog nasljeđa (Parampara; sansk.) drevnih himalajskih mudraca – izdanak Svetog Božanskog Korijena iste one blagorodne Loze čiji je ogranak i sam Vivekananda – Realizirani Učitelj Joge i tvorac svjetski poznatog i priznatog Sistema „Joga u svakodnevnom životu“ („Yoga in daily life“): VišvaguruMahamandalešvar Paramhans Sri Svami Mahešvarananda; među svojim mnogobrojnim učenicima širom svijeta poznat, jednostavno, pod nazivom – Svamiđi! …Takve Dragulje nam je Sam Bog poslao, jer su oni poput onog mističnog „Paras“-a, čudesnog minerala koji, kada se bilo šta njime dotakne, sve pretvara u zlato.

No, ipak, i tu sve zavisi samo od nas samih, jer, kako je to još davno rečeno:

„Učitelj dolazi (tek) kada je učenik spreman“!

http://radioliberum.org/svrha-patnje/