Kome nije pomoglo i umirilo? Ucijelilo? Obradovalo? Krila dalo? Kome je odmoglo? Štetu napravilo? Što nije valjalo? Zar se sunce može usmjeriti samo na jednu dušu, zar ga se može tražiti da grije samo jednu njivu? Uzgoji jednu vrstu mirisa i cvijeća? Tko nije u tom blagoslovu napredovao? I zašto nije? Pored toliko darova ljubavi i znanja? ČOvjek se vidi kakav je kad se nešto dijeli besplatno. Kako objasniti Božji “apetit“za sve nego da u nama Svoju djecu vidi. Zar nismo blagoslovljeni? Što mu možemo svoju ljubav, talente...dati tj.uzvratiti..barem malko za sve što nam daje. Zar nije genijalan :)? Duhovan put je put discipline, poslušnosti, rada, nesebičnosti,,radosti..to što smo tu, nikako nije slučajno.....Bog je naše ogledalo, ni ohol, niti promjenjiv “SPOMINJASTE SINOĆ MOJE IME Spominjaste sinoć Moje Ime, i gle, čuli su šum lišća, koji je stalno opkoljavao njihove prozore. Čuli su tišinu, koja je živjela s njima u nočnoj samoći, kao ona koja ostaje kada svi odu. Sve čujno, a neslušano, sve gledano a neviđeno, Sve svagdanje, a ne ponovljivo, zakucalo je s Mojim Imenom o svijest i sjećanje. Ja sam taj, kojega stalno čujete, ne znajući da Ga čujete; Šaljem vam Svoje Ime, kao znanje da se poznajemo ~ vi od kad je vjetra i lišća, a Ja oduvijek“.

“Bijela kula“ zapisala Vesna Krmpotić ..kao i svakoj strofi,i ovdje je izvrsno prenijeto odnos duše spram Boga, u ovom slučaju ;gluhost duša i Boga...