SVJESNA PRISUTNOST

Svjesna prisutnosti predstavlja poziv za svjesno buđenje moći naše Božanske prisutnosti. . Stoga je to putovanje svjesnog »odrastanja«. Svjesnost o Unutarnjoj prisutnosti najrjeđe je blago na svijetu koji nas i svjesno i nesvjesno porobljava prividnom mentalnom paradigmom što je nazivamo »vremenom«. Ništa se ne događa u vremenu. Mi samo mislimo da se nešto zbiva. Iako je to možda jedini oblik životnog iskustva kojeg smo trenutačno svjesni, dobra je vijest da to ipak nije jedino nama dostupno iskustvo. Istodobno sa svijetom vremena postoji još jedna paradigma. Nazivamo je »sadašnji trenutak«. Svjesni smo da postoji, jer svi za njime tragamo, iako svjesno ne shvaćamo da žudimo upravo za time. Svi znamo da postoji, jer su u njega zalazili majstori duha i sveti učitelji svih staleža i uvjerenja, kao i mnogo običnih ljudskih bića različitih zanimanja, a mnogi i sada žive ondje. Ovog trenutka na našem planetu postoji sve veća skupina ljudi koja živi u svjesnosti sadašnjeg trenutka.

Odavno zaboravili da mir ne možemo pronaći u »djelovanju«. Ne možemo ga prisilno ostvariti niti mehanički postaviti. Stanje unutrašnjeg nemira očituje se u obliku fizičkih, mentalnih i emocionalnih simptoma nelagode i bolesti, i stalne napetosti u životu. Malo je ljudi koji su u stanju biti prisutni u svom životnom iskustvu, jer smo se svi rodili u kulturi koja postoji u svijetu vremena. To je prokletstvo onoga što nazivamo »civilizacijom«. Žudjeli smo za napretkom, ali napredak nas u većini slučajeva vodi do takvog ustrojstva života u kojemu ne moramo biti prisutni dok se odvija. Sto nam život postaje automatiziraniji, to se manje bavimo umijećem života. Sve dok svjesnost sadašnjeg trenutka ne osjetimo na svjestan način, ona predstavlja stvarnost skrivenu svjetovnim zahtjevima i ometanjima vanjskoga svijeta
Proces prisutnosti prilika je da iskusimo osobnu potvrdu te istine. To je dar koji nam omogućuje da preobrazimo čitavu svoju životnu percepciju. Prema tom se iskustvu ne smijemo odnositi kao prema zadatku kojega moramo obaviti kako bismo nekamo stigli. Sve ono za čime tragamo već nas je pronašlo. Već čeka u našoj unutrašnjosti.
Ljepota Procesa prisutnosti je u tome što pred nama otvara put kojim se možemo vratiti izvornom stanju spontane radosti i stvaralaštva, jer ne zahtijeva umjetne instrumente ili vanjske aktivnosti, ceremonije, rituale, dogme ili sustave uvjerenja. Potrebna je samo svjesna i disciplinirana upotreba pažnje i namjere. Doživljaj Procesa automatski pokreće unutarnje instrumente koji su nam svima zajednički, omogućujući nam da prikupimo ono što ovoga trenutka smatram najdragocjenijim i najrjeđim na našem planetu: svjesnost sadašnjeg trenutka.
Prisutnost nas upoznaje s idejom koja je posve strana vanjskome svijetu promjenjivih uvjeta: da moć naše Unutarnje prisutnosti ne poznaje nikakve prepreke. Proces uspješno razrješava depresiju, rak, fobije, ovisnost o drogama i alkoholu, tugu, bijes, strah, alergije, nedostatke i mnoge druge vanjske pokazatelje unutarnje neravnoteže. Također ubrzava oporavak od tjelesnih ozljeda, poboljšava sportske i stvaralačke sposobnosti te oživljuje duhovne aktivnosti od joge do meditacije. Taj mi Proces neprestano pokazuje da nas naše duboko potisnute emocionalne tegobe na nesvjestan način odvajaju od sadašnjeg trenutka u životnom iskustvu te da mentalna stanja uma uzrokovana tim odvajanjem vode do fizičkih očitovanja neravnoteže koja se pretvaraju u simptome bolesti. Proces prisutnosti u svojoj je suštini put koji nam omogućuje da se oslobodimo emocionalnih blokada i integriramo ih.

Što je svjesnost sadašnjeg trenutka (SVJESNA PRISUTNOST) ?

Svjesnost sadašnjeg trenutka stanje je Postojanja, a ne nešto što mi činimo. Stoga je lakše reći što nije, nego što jest. Pouzdan pokazatelj da smo  zakoračili u svjesnost sadašnjeg trenutka je to što je naše životno iskustvo, bez obzira na to kakvo izgledalo izvana u bilo kojem trenutku, iznutra prožeto dubokom zahvalnošću. Ta se zahvalnost ne temelji na uspoređivanju. To nije zahvalnost koju osjećamo samo stoga što nam se život odvija upravo onako kako mi to želimo ili stoga što nam sve ide od ruke. To je zahvalnost zbog poziva, zbog putovanja, zbog dara samog života. To je zahvalnost koja se ne temelji na konkretnim razlozima.
Zahvalnost je jedinstven pokazatelj koliko smo prisutni u svom životnom iskustvu. Ako ne osjećamo zahvalnost za to što smo živi, to je stoga što smo odlutali od sadašnjeg trenutka u prividno mentalno područje koje nazivamo »vremenom«. Teško je biti zahvalan u svijetu vremena, jer se čini da se ništa ne odvija onako kako bi se po našem mišljenju trebalo odvijati. Žalimo za prošlošću, vjerujući da će nam u budućnosti biti bolje, dok sadašnji trenutak smatramo događajem kojeg moramo promijeniti. Stoga u svakom trenutku razmišljamo o onome što nije bilo dobro u prošlosti i u mislima planiramo promjene koje moramo postići kako bismo naposljetku postigli stanje mira i ispunjenja kojemu težimo. Budući da takve prilagodbe našu pozornost neprestano usmjeravaju u nekakvu »veličanstvenu budućnost«, zaboravili smo kako danas možemo stići do bilo kakve smislene prekretnice.

Zbog toga je svijet u kojemu sada živimo, kao i sve što on obuhvaća, samo sredstvo za postizanje nekog cilja. Takav nam se način života doima normalnim. Doima se normalnim, jer nemamo pristupa drukčijem iskustvu svijeta koji se kvalitativno razlikuje od onoga u kojemu živimo. Nemamo drukčije iskustvo s kojim bismo mogli uspoređivati ovo sadašnje.
Živeći na taj način neprestano preskačemo sadašnji trenutak. Iako je prošlost nestala i ne možemo je promijeniti, a budućnost se još nije ostvarila, ipak se mentalno bavimo tim prividnim trenucima, umjesto da se potpuno posvetimo jedinom trenutku u kojemu uvijek boravimo te da ga iskusimo. Budući da po navici prebivamo u mentalnom stanju koje nam omogućuje da razmišljamo i projiciramo pažnju u te prividne trenutke, potpuno propuštamo stvarna fizička i emocionalna iskustva koja nam se događaju ovoga trenutka.

Gotovo potpuno zanemarujemo jedini trenutak koji sadrži životnost i puninu onoga što život uistinu jest. Mislimo da živimo, ali to zapravo nije točno. Mi samo postojimo. Mislimo da se krećemo, ali se zapravo vrtimo u krugu. Potpuno smo se posvetili mentalnim stanjima i žrtvujemo im iskustva fizičke prisutnosti i emocionalne ravnoteže. Shodno tome, mentalno nam je stanje, koliko god mi vjerovali da je napredno, opterećeno zbunjenošću. Toliko smo navikli na to stanje »ne-postojanja« da nam se čini savršeno prirodnim. Težimo upravo takvom stanju. No, ono nije prirodno, jer ne poznaje ni ravnotežu niti sklad. Toga smo svjesni, jer usred tih mentalnih skokova svi osjećamo da nešto nije kako treba biti.

Nedostatak spokojstva koje osjećamo u svojoj nutrini odražava se kao neprestani kaos koji doživljavamo u svojim vanjskim životnim iskustvima. Nedostatak unutarnjeg mira također se odražava i u načinu na koji uvijek ustuknemo od svakog iskustva nepokretnosti ili tišine. Krilatica ovoga doba glasi: »Sto više buke, što više kretanja«. Ne znamo što je to što nam nedostaje, jer se ne možemo sjetiti što smo to izgubili. Ne možemo to ni pronaći, jer ga tražimo u slikama prošlosti i u naziranju budućnosti. Svjesna prisutnosti pokušava ublažiti našu sudbinu, mentalno stanje »življenja u vremenu«, neumoran bijeg od jučerašnjeg dana i neobuzdanu jurnjavu za sutrašnjim, u kojem nema ni mira ni spokoja.Naše ponašanje ispunjeno nezasitnim potrebama i željama svjedoči o ispraznosti koju ne može ispuniti naš trenutačni pristup životu. U svojoj očajničkoj potrazi za mirom prevrnuli smo svaki dio ovog planeta. No, nikakvo djelovanje ne ispunjava mirom naše stanje Postojanja. Bez obzira na to što uzimamo, bez obzira na to kamo pobjegnemo u pokušaju da ga izbjegnemo, bez obzira na to kako se odvajamo od njega svojim beskonačnim djelovanjem, neprestano nam se čini da je stvarno olakšanje nadohvat ruke. Upravo kao što ljudsko biće lišeno sna neminovno doživi fizički, mentalni i emocionalni slom, to što zanemarujemo oazu svjesnosti sadašnjeg trenutka jednako nas tako brzo vodi do iskustva planetarne društvene dezintegracije.
Svjesnost Sebe daje nam snagu da se izvučemo iz provalije zaokupljenosti prošlošću i budućnošću, kako bismo se mogli vratiti na jedino čvrsto, sigurno i mirno tlo: sadašnji trenutak. Proces prisutnosti u tome uspijeva osvješćujući izvornu Prisutnost koja je naša istinska bit, potičući nas da svjesno počnemo razotkrivati neizvornu laž koju smo stvorili kako bismo se zaštitili od straha, bijesa i tuge.

Svoje iskustvo svijeta možemo promijeniti samo ako se oslobodimo percepcijskog virusa vremena, jer Iskustva koja stvaramo kako bismo se osjećali sigurno i prihvaćeno u ovome svijetu nisu naša istinska bit. Bez obzira na to što nam nosi budućnost, jedini trenutak koji za nas može biti stvaran nema nikakve veze s jučerašnjim danom ili s onim što bi se moglo dogoditi sutra. Sve dok nesvjesno reagiramo na događaje u svojemu životu, ne uspijevamo uočiti što nam je pred nosom.

Prebivamo u noćnoj mori vlastitog uma, bježimo pred duhovima prošlosti i projiciranim utvarama budućnosti. Ne bismo trebali tako živjeti. To nije život. Ono što život uistinu jest, ne može biti obuhvaćeno vremenom.

Naše iskustvo koje se temelji na vremenu (vezanost za prošlost, kao i zamisli o budućnosti) pakao je izazvan našim osjetilima, okružen rešetkama naših nerazriješenih strahova, bijesa i tuge. Nikamo nas ne vodi, nikamo nas nije vodio i nikamo nas neće odvesti.  

Iskustvo svjesnosti sebe ili sadašnjeg trenutka dostupno nam je gdje god se nalazili. Svjesnost sadašnjeg trenutka nije apstraktna ideja, nego iskustvo. Način Postojanja lišen napora, koji predstavlja pravo svakog ljudskog bića na ovome svijetu.  Da bismo  bili svijesni u sada, nikamo ne moramo ići, niti se moramo upuštati u bilo kakvo vanjsko »djelovanje«. Međutim, ne možemo ga svjesno doživjeti dok se naše nesvjesno čvrsto drži za privid prošlosti i budućnosti.  Ostvarenje takve svjesnosti neminovna je posljedica naše ubrzane evolucije. Svi smo pozvani: »Zastani! Nemaš kamo ići, nemaš što raditi, ali možeš biti!« To je poziv, to je putovanje, to je dar koji nam pruža Proces prisutnosti.

Što je, dakle, svjesna prisutnost? To je stanje Postojanja u kojemu bez ikakva napora prihvaćamo izvornu i božansku prisutnost, što mi i jesmo, u svakom trenutku koji nam je Bog darovao, kako bismo svjesno mogli odgovarati na svako iskustvo koje nas zadesi.

Pripremili: Goga i Laci

(literatura: Brown   - Proces Prisutnosti )

Rujan 2009