Reče mi netko:

 Ideš mi na živce...

 Stalno se uspiješ izvući i izaći kao pobjednik.

 I tako si neopisivo savršena uvijek u svemu.

Ja uživam u svojoj nesavršenosti...

Riječi,  su mi izrečene pogledom koji nije dotakao sve moje puteve, kojima sam prolazila, sve moje  ožiljke na srcu, sve moje napore, da upravo shvatim da pobjeđivati i težiti ka savršenosti, nije poanta naše životne igre..

Ja nisam pobjednik, ja samo pokušavam u svim situacijama pronaći pravilnu riječ, izlaz, koji nije bježanje, nego suočavanje sa vlastitom nestrpljivošću sa samom sobom..

Do svega toga ne dolazi se u trenutku.

Znati biti strpljiv sa sobom, znači i podnijeti osuđivanja, iako bi u trenutku istrčao glasno vičući pred auditorij, i svima pokazao kako si ti jedini u pravu..

Ne..

Nikad mi nismo uvijek i jedini u pravu..

Ponekad je potrebno prešutjeti, kad bi najviše progovorili, jer, svaki glas iz grla, mogao bi povrijediti nekoga.

A tu dolazimo do onog najvažnijeg u našem sazrijevanju, imati OSJEĆAJ za glas drugoga..

Zatomiti naš vrišteći glas Ega, i poslušati svoju tišinu..

Ona toliko toga ima za reći..

Da li ste ikada u potpunoj tišini, isključeni iz svih vanjskih zvukova, poslušali vaše misli..

Bude ih čitav roj, poput pčela izašlih iz košnice..

I svaka ti želi nešto reći, čak ponekad i glasno..

Kako sve to preslušati i poslušati?

Opet...strpljenjem..

Pa tek onda, kada obuzdamo svoje nepotrebnosti, možemo poslušati misli drugih.

Ali mi smo previše obuzeti sobom, svojim ranama, svojim mislima, svojim samouvjeravanjima, da bi uopće mogli krenuti dalje..

Da ne pričam o tome, koliko strpljivo moramo podnositi nedostatke-naše, pa onda tuđe.

Ne drugačije, tuđe, pa onda naše...

Sve to zahtijeva ipak puno, puno napravljenih koraka, ne samo u jednom životu..

Kada se naučimo biti skromni, to je već pokazatelj da smo prošli jedan dio puta..

Nema pobjednika niti gubitnika, u igri koja se zove život..

Samo upornost, da se igra završi do kraja.

Čovječe, ne ljuti se!!