RODBINSKI ILI LJUBAVNI ODNOSI S BOGOM !

Od svog rođenja dijete se hrani mlijekom i ljubavlju. Bez mlijeka nije moguć njegov tjelesni razvoj a bez ljubavi nemoguć je njegov duševni razvoj. Prvi izvori ljubavi jesu  majka i otac. Kako rastemo život nam umnaža nove izvore ljubavi. Tako s vremenom stječemo iskustvo ljubavi brata i sestre, djeda i bake, tetke i tetka….U nastavku našeg razvoja stječemo iskustvo ljubavi prijatelja…Prvotna iskustva ljubavi bazirana su na rodbinstvu i krvnoj vezi. Život nas ne zaustavlja samo na rodbinskim doživljajima ljubavi, nego nas vodi novim iskustvima. Kasnije slijede iskustva ljubavi bazirana ne na krvi nego na duhu. Kako duboki i kako vjerni mogu biti prijateljski odnosi. NO, najdublji doživljaj ljubavi jest ljubav između muškarca i žene, koji se sjedinjuju i zavjetuju živjeti doživotno zajedno. Mnogi se ljudi ne rađaju kao cjeline, nego kao razlomci, kao polovine, koje neminovno traže i pronalaze svoju „drugu polovinu.“ To je ona ljubav i ona veza o kojoj Biblija kaže: „Zato će čovjek napustiti oca i majku i prikloniti se svojoj ženi…“ Ovi su odnosi inspiracija umjetnosti i pjesništva. Ove veze održavaju ljudsko potomstvo. Doživljaj i iskustvo ove ljubavi pretvara prozu života u poeziju življenja i predstavlja glazbenu pratnju života. Mnogi su koji smisao života identificiraju s ovim doživljajima i ovdje se zaustavljaju  kao najvišem i najljepšem u ovoj dimenziji življenja.

No, život ovdje nije doveden do svoje konačnice. Postoje i daljnja iskustva življenja. Postoji još jedan antropološki fenomen, još jedno iskustvo življenja i doživljaja ljubavi utemeljeno ne na krvi nego na duhu. Čovjek čezne uspostaviti kontakt s Bogom. Tome ga vuče snaga njegovog vjerovanja. I čovjek traži mjesto i način da taj kontakt uspostavi i njeguje. Vjera u Stvoritelja svega stvorenog jest snaga koja održava ovaj kontakt. U tu svrhu čovjek traži posrednike: svete ljude, sveta mjesta, svete knjige…Ova čovjekova vjera stvara rodbinske veze s Bogom, koje ostaju postojane i vjerne. Na ovoj razini odnosa s Bogom mnogi ostaju  Ispunjeni samo mnogovrsnim zemaljskim partnerstvom i većina ljudi trebaju Boga samo kao Zaštitnika, a ne kao životnog partnera. Oni ostaju na stupnju slijepog  vjerovanja, a za partnerstvom s Njim ne teže.

Na našoj zemlji postoje i javljaju se pojedinci čiji odnos prema Bogu nadilazi samo rodbinski osjećaj prema Njemu, nego doživljavaju ljubavni odnos s doživljajem vatre ljubavi prema Njemu. Da, moguća je također zaljubljenost u Boga !

Oni, koji to dožive spremni su napustiti brak i svijet, jer im je doživljaj zaljubljenosti u Boga sve proglasila drugorazrednim i manje važnim. Ljudi s tim doživljajem postaju svećenici ili redovnici i stavljaju svoj život samo u službu Boga. Oni žele biti Njegovi glasnici i promicatelji Njegovog učenja. Njihovo potomstvo nije tjelesno nego duhovno. Onaj, koga on krsti i u koga utisne svijest o Bogu njegov je duhovni potomak. Zaljubljenici ove vrste spremni su napustiti oca i majku, brata i ženu i pripadati samo Bogu. Njega ovaj odnos s Bogom ispunjava do te mjere, da ne osjeća potrebu vezati se ni za koga i ni za što drugo. Sam Bog je dostatan ! To su oni pojedinci, koji su već rođenjem donijeli na svoj egzistencijalni konto sposobnosti i sklonosti živjeti život celibata i pripadati samo Njemu. To su oni muškarci i žene kod kojih su neutralizirane sve animalne i strastvene potrebe i sklonosti. Hormon strasti kod njih ne funkcionira, jer su ga neutralizirale snage duše. Snage njihove duše i svijesti upravljaju i gospodare nad svim emocionalnim i strastvenim snagama. Oni  žive životom anđela. Mnogi to ne shvaćaju i za njih je to neprirodno. Jest neprirodno, ali je nadprirodno ! To je antropološki fenomen kojeg život potvrđuje. Kažu, da svaki prosječan muškarac svakih pet minuta misli samo na seks. Ali postoje također i oni, koji svake minute misle samo na Boga. Zato imamo jednog Stepinca, biskupa Kuharića, Bonaventuru Dudu, majku Tereziju…kao i mnoge inkarnirane anđele u mnogim redovnicima i redovnicama. Njihove radosti nisu u osjetilnim, nego u duhovnim užicima. Ovakvi se pojedinci rađaju uglavnom u onim sredinama, gdje se dozivaju da dođu i gdje je njihov život ideal i pomoć za duhovni razvoj i rad. U Islamu je celibat nepoznat i nepriznat, dok je u katoličkoj crkvi i u Hinduizmu – Budizmu ostvarenje duhovnog ideala. Potencijal za ovakav život donosi se rođenjem. Krivo je vjerovanje da se ovakav život postiže  snagom vlastite  volje i osobnog odricanja.