Ne živi čovjek samo o kruhu..

Što je kruh?

Tijelo...

Što je tijelo?

Riječ koja bijaše u početku..

Riječ tijelom postade...

Riječ je bila, kad ničega ne bijaše, kad je duh Božji lebdio nad vodama, i kad sve bijaše prazno..

Riječ je oduvijek bila..

Tijelo je tek njeno čedo...

Blagujemo tijelo.. Uživamo u tijelu.. Tijelo nas fascinira, tijelo nas vezuje, tijelo obavezuje...

Ali..

Onaj tko se zaustavlja na tijelu, blaguje ga, bez onog čarobnog okusa, kad bijaše samo riječ...

Tijelu često ne pristupamo kao hramu, tabernakulu, gdje čarobna riječ Ljubav ima prvo mjesto..

Kao što kruhu pregladnjeli pristupa pohlepno, ne razmišljajući i svetosti poklonjenog zalogaja, tako i tijelu, pregladnjele duše pristupaju blasfemički..

I nikad ne idu dalje od krvi i mesa..

Nikad ne doživljavaju transformaciju materije u duh..

I Riječ, koja sve stvori, nikad se ne utjelovi u takvim stanjima, ostaje lebdjeti u zraku, čekajući svoju inkarnaciju, poput abortiranog djeteta, čija duša ne osuđuje, samo čeka svoj novi trenutak života..

Znamo li istinski blagovati tijelo, potpuno uronjeni u riječ Ljubavi, koja bijaše u svemu tome od prapočetka?

Ljudsko tijelo je kruh.. kruh je svagdašnja relikvija za posvećenje..

Kada ga blagujemo, ne treba biti gladan..

I ako glad postoji, kada se tijelo ponudi, treba ga postepeno, strpljivo i sa svetošću blagovati.

Ljubav zapravo u početku bijaše riječ..I riječ bijaše ljubav, i Ljubav se nastanila u nama..

Tko u te sfere još nije zašao, na tijelu, koje smrtnošću odiše, ostaje..