Kažu da pravi prosvijetljeni majstor poučava u tišini. Zašto je tome tako? Jesu li riječi tako nepodobne za istinu da ih je potrebno izbjegavati? Djelomično je tako. Ljudski je um sklon tumačenjima, a riječi su vozilo uma. Možete biti prilično sigurni da će riječ izrečena ustima prosvijetljenog nositi drugačije značenje onome koji to nije.

Ipak, ako je netko majstor, zašto ne sastaviti kombinaciju riječi i značenja na taj način da se željnom slušatelju otkrije istina? Zapravo, i sam slijedim tu nit razmišljanja. Ponovno i ponovno stvaram nove kombinacije značenja u nadi da će one, u umu onoga tko sluša, nekako otvoriti dovoljno veliki prostor za istinu. Moglo bi vam se učiniti da i u ovom trenutku radim baš to, unatoč punoj svjesnosti o uzaludnosti takvih nastojanja. Ali, nije tako. Nešto drugo mi je na umu.

Jedno je sigurno: majstorove ili ne, riječi nikad neće prenijeti istinu do onog tko je sam ne poznaje. Ta tužna činjenica stvorila je instituciju munija – tihog prosvijetljenog majstora. Očito, nisam muni. Takvo mi stanje izgleda dosadno, iako cijenim njegove prednosti. Primjerice, u tišini nema mogućnosti da vas netko pogrešno protumači ili ne razumije. Nadalje, iz vaše tišine svatko može izvući što mu drago, cijeneći vašu mudrost, iako je možda nemate. Tišina spašava od kontradikcija, nesporazuma, neslaganja, sukoba i svakojakih neugodnih situacija. Lijepo, ali kao što sam napisao – dosadno.

Život želi da govorim (i pišem), pa to i radim. Na nesreću, tema koja mi je najzanimljivija jest upravo Istina. Kao što vidite, nalazim se u nemogućoj situaciji. Ali, što da čovjek radi nego da radi ono po čemu je čovjek?

Želim vam reći istinu.

Ali, ne mogu.

Koliko god pokušavao, ne mogu.

Istina se ne može izreći.

Dozvolite mi da vam objasnim zašto.

Ponajprije, važno je reći da sada ne govorimo o definiciji istine. Jer, vi jako dobro znate što istina znači. Znali ste to od djetinjstva; od onog trenutka kad vam je netko prvi put slagao. Upravo tada, iz nekih dubina svoga uma, izvukli ste razumijevanje pojma „istina“. Ne sjećate se tog trenutka, ali on se zasigurno dogodio. Nitko vas nije učio istini. Znali ste što je to jer ste bili svjesno biće. Dijete, ali ipak svjesno biće.

Dakle, kakva je to tajna istine koju ste znali tada, a koju znate i sada? Zapravo nema tajne. Jednostavno je da jednostavnije ne može biti. Istina je ono što jest, a ne ono što nije, jer ono što nije je laž. Istina je onako kako jest, a ne onako kako se čini da jest, jer onako kako se čini da jest, je laž.

Jednostavno. Značenje istine je jednostavno. I vi ga znate. Uvijek ste ga znali. Dakle, kad tražite od mene da vam kažem što je istina, na umu imate nešto drugo, a ne objašnjenje istine. Iako znate što je istina, niste zapravo sigurni na koji način primijeniti to znanje na svijet oko vas. Vidite stvari oko sebe, ali jesu li one stvarne? Možete li se osloniti na svoju percepciju? Čujete riječi, ali možete li vjerovati onome što prenose? Tko vam laže, a tko govori istinu? Što jest, a što nije?

Nemate problem s istinom, već sa sposobnošću razlikovanja točnog od netočnog. To je ono što vam nedostaje. I budući da je tako, pitate onoga tko, po vašem uvjerenju, tu sposobnost ima.

Ponekad, pitate mene. Budući da govorim (i pišem) o iluziji, pravoj stvarnosti, slobodi od laži i pogrešnih uvjerenja, mora da znam što je istina, zar ne? Pa, kaži mi Adriane onda, je li karma iluzija? Što je s ljubavlju? Je li i ljubav iluzija? Svijet u kojem živimo – je li to samo magla, oblak misli, hologram? Tko je pravi vladar našeg života? Financijska zavjera, duhovna mafija, demonska hijerarhija? Cvijet, ptica, dijete, osjećaj… je li to sve ništa; titraj snolike svijesti koja čak nije ni naša?

Imate pravo sve to pitati, naravno, a ja vam mogu odgovoriti što god mi padne na um (to je moje pravo), ali evo skliskog dijela priče. Budući da sami ne znate, morat ćete odlučiti je li ono što ste čuli od mene (ili bilo koga drugoga) istina, zar ne? Čut ćete moj (ili bilo čiji) odgovor na svoje pitanje i morat ćete odlučiti radi li se o istini ili o laži.

A kako ćete, pobogu, to učiniti!? Nemate sposobnost razlikovanja istine od laži, sjećate se? Zato ste i počeli postavljati pitanja. Kad biste imali tu sposobnost, pogledali biste sami i znali to što želite znati. Ne bi bilo potrebe pitati nekog drugog (niti mene). Dakle, u kakvoj ste zapravo situaciji?

Imate izbor između a) vjerovati mojem odgovoru i b) ne vjerovati mojem odgovoru. Vjerovanje i nevjerovanje su ista stvar. (Ne)vjerovanje NIJE znanje.

Mogli biste vjerovati (ili nevjerovati) u moj odgovor jer vam se sviđa (ili ne sviđa) kako izgledam, govorim ili se češem iza uha. Mogli biste vjerovati (ili nevjerovati) u moj odgovor jer je on suprotan svemu što ste vjerovali (ili nevjerovali) cijeloga života. Ukratko, vaše je vjerovanje za istinu potpuno nevažno! Još i gore od toga, ono je u svakom slučaju laž. (U engleskom jeziku postoji zgodna igra unutarnje strukture riječi BELIEVE – vjerovati. Riječ počinje sa BE LIE – biti laž.)

S ovoga mjesta stvari postaju još nezgodnije. Kada vjerujete (u bilo što), stvarate laž. Ljudski um ima neobičnu sposobnost projekcije stvarnosti prema svojim željama ili prema onome što smatra ispravnim. Zbog te sposobnosti (koju advaita filozofija naziva maya) možemo se uvjeriti u bilo što, i to nešto postaje naša stvarnost. Kada vjerujemo, postajemo laž, a naš se život pretvara u iluziju.

Muni ne želi da živite u iluziji. Zbog toga je tih i ne govori ništa. Zna da ćete mu vi, što god on rekao, ili vjerovati ili nevjerovati. U oba slučaja, stvorit ćete laž. Ne hvala, misli muni. Tišina je bolja. U tišini, barem postoji mogućnost da ne zabrljate stvari užasno, već samo malčice.

Mogao bih tako. Biti tih. U mnogim slučajevima i jesam. Kada me pitate o tome je li neka zamisao, događaj ili izjava istina ili iluzija, uglavnom ću biti tih. Zašto hraniti vašu potrebu za stvaranjem još iluzija u koje možete (ne)vjerovati? Tišina je mnogo bolja. Ali, ako me ikada zapitate KAKO razviti sposobnost razlikovanja istine od iluzije i na taj način samo uvidjeti što jest a što nije – tada ćemo sigurno razbiti tišinu i početi razgovarati o tome.

‘Istina’, pomislila je. ‘Užasna poput smrti, ali ju je teže pronaći.’
Philip K. Dick: “Čovjek u visokom dvorcu”

www.adriankezele.com