RECI JE LI TI DUGOCASNO + Bonusi Sai Ram :)

"KAD COVJEK SVOJIM DJELIMA UGODI BOGU, BOG CE I NEPRIJATELJE UCINITI PRIJATELJIMA".　

　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　　 Starozavjetna poslovica

Sai Ram!

Sutra je dan majke Easwaramme. Tim povodom nam Nada Djurekovic salje kompilaciju Svamijevih navoda o majci.

Recimo: "Volite svakoga. To je prva i najvažnija poruka majke Easwaramme."

Kompilacija je objavljena u proslogodisnjem broju Sanathane, no aktuelna je i sada. Hvala Nadi na brizi i trudu.

Istovremeno je stigla i poruka dana koja takodjer govori o obavezi zahvalnosti roditeljima:

Glas Avatara

Īśvarammin dan 1999.

Hranjen ljubavlju svoje majke Putlibai, Gandhi je postao mahātma;

Amma je prva riječ koju čovjek nauči u životu,

a prvo slovo riječi amma je ujedno i prvo slovo abecede.

Utjelovljenja ljubavi!

Na ovome svijetu ima mnogo vrsta odnosa, no ni jedan nije ravan odnosu majke i djeteta. Zbog te se prisne veze s majkom i vlastitu zemlju naziva majkom domovinom, a vlastiti jezik materinjim jezikom. Među roditeljima, prvo mjesto pripada majci, a tek drugo ocu. Ne samo u svakodnevnom životu, nego i na duhovnom polju, majkama i ženama se iskazuje najveće poštovanje. Na primjer, kad spominjemo imena božanskih parova kao recimo: Sītā-Rāma, Rādhā-Krišna, Lakšmī-Nārāyana, itd., imena božica dolaze prva. Koje je unutarnje značenje toga? Majka predstavlja Prirodu, koja je očitovani vid Boga. Isto su tako i tijelo i ātman, stvorenje i Stvoritelj, usko povezani. Tijelo ne može funkcionirati bez ātmana, a ātman se ne može spoznati bez tijela.

Bhagavadgītā se odnosi i na svadharmu, i na paradharmu. Sva se odnosi na ātmana, a para na tijelo. No ljudi danas pogrešno misle da se svadharma odnosi na dharmu vlastite kaste ili zajednice, kao što su: brāhmana, kšatriya, vaiśya i śūdra (četiri indijske kaste). Svadharama je ātmadharma. Slog sa označava Boga. No odnosi se i na četiri stanja kao što su: sālokya (razmišljanje o Bogu), sāmīpya (blizina Boga), sārūpya (istovjetnost s Bogom) i sayujya (stapanje s Bogom). Čovjek danas sve svoje aktivnosti čini s vjerom u vanjski svijet. No sve što je fizičko i vanjsko je privremeno. Samo je ātman trajan i vječan. Zapravo je ātman prava majka. Nije u redu da zaboravljate tu Božansku Majku.

Majci je dana najveća važnost u čovjekovom životu. Može postojati zao sin, ali ne i zla majka. Zbog majčinih plemenitih osjećaja sinovi postaju čestiti i inteligentni, te stječu visoke položaje, ugled i slavu. Vede objavljuju: “Mātridevo bhava, pitridevo bhava, ācāryadevo bhava, atithidevo bhava”, odn. “Štuj majku kao Boga, štuj oca kao Boga, štuj učitelja kao Boga, štuj gosta kao Boga.” Majka je ta koja vas hrani i njeguje. Ona je ta koja zna što najviše volite i koja zadovoljava sve vaše potrebe. Zato trebate biti vječno zahvalni svojoj majci. Iako Rāmu, Krišnu, Śivu i Višnua ne možete vidjeti, vi ih štujete jer vjerujete svetim spisima i starijima. Ali kako to da zaboravljate svoje roditelje koji su zaslužni za vaš napredak u životu? Najprije morate iskazati zahvalnost svojim roditeljima, morate ih voljeti i poštovati. Vaša krv, hrana, glava, novac – sve su to darovi vaših roditelja. Vi te darove ne primate direktno od Boga. Sve što se odnosi na Boga samo je indirektno iskustvo. Samo roditelje direktno vidite i osjećate njihovu ljubav. Zato smatrajte svoje roditelje Bogom. Bog će biti zadovoljan i ukazat će vam se samo kad volite i poštujete svoje roditelje.

Djeca mogu shvatiti značenje riječi lisica ili pas tek kad vide njihove slike. Isto tako, tek kad vidi roditelje, čovjek može shvatiti postojanje Boga. Tek kad volite i poštujete svoje roditelje, možete shvatiti i ljubav Božanskih Roditelja. To je ono što vam često govorim – ako shvaćate “Ja” princip u sebi, tada ćete shvatiti taj “Ja” u svakome. Vyašti, odn. pojedinac, pojavio se iz samašti, odn. društva, samašti iz srišti, odn. Kreacije, a srišti iz paramešti, odn. Stvoritelja. Tek kad shvatite načelo stvaranja, možete shvatiti i Stvoritelja.

Majka je ta koja vas uči sveta načela kao što su: ljubav, suosjećanje, strpljivost, snošljivost i žrtvovanje. Majka vam pokazuje oca, otac vas vodi učitelju, a učitelj vas usmjerava ka Bogu. Zbog toga između majke, oca, učitelja i Boga, majka dolazi prva.

Kad je Hanumān otišao na Lanku u potrazi za Majkom Sītom, našao ju je kako okružena demonima sjedi pod stablom u Aśokavani. Hanumān je bio tužan, videći Sītu kojoj su demoni neprestano dodijavali. Vratio se natrag Rāmi i rekao mu: “Gospode Rāma, vidio sam Majku Sītu kojoj neprestano dodijavaju i plaše je demoni s uperenim oštrim bodežima. Tresla se od straha kao papiga u kavezu.” (Stihovi na teluškom) Čuvši to, Rāma i Lakšmana se s vojskom vānara (majmuna) smjesta zapute prema Lanki, zapodjenu bitku s Rāvanom i ubiju ga. Na Rāminu zapovijed, Hanumān ode k Majci Sīti i saopći joj radosne vijesti. Potom je zamoli za dozvolu da kazni demone koji su je okruživali i koji su je stavili na velike muke. Sītā mu reče: “O Hanumān, podanikova je dužnost da izvršava kraljeve naredbe. Kao što ti slušaš zapovijedi Gospoda Rāme, tako su i ovi demoni slušali zapovijedi svoga kralja. Nije to njihova greška. Oni su postupali po kraljevim uputama. Stoga bi bilo nepravedno kazniti ove demone. Ja zapravo i nisam patila zbog njih, nego zbog odvojenosti od Śrī Rāme.” Rekavši to, ispriča mu sljedeću priču:

Jednom, u šumi, lovac, kojeg je progonio tigar, osjeti umor i popne se na drvo. No na vrhu drveta sjedio je medvjed. Tigar, koji se nije mogao popeti na drvo, čekao je dolje. Bio je jako gladan, pa je čekao da se dočepa lovca. Zamolio je medvjeda da gurne lovca dolje, tako da ga može ubiti i utažiti glad. Medvjed to odbije, rekavši da je lovac njegov gost i da je njegova moralna dužnost pružiti gostoprimstvo gostu. No tigar je nastavio čekati pod drvetom. Poslije nekog vremena medvjed zadrijema. Primijetivši to, tigar se obrati lovcu: “O čovječe, jako sam gladan. Svejedno mi je hoću li pojesti tebe ili medvjeda. Kad utažim glad, otići ću. Medvjed drijema. Zato ga odmah gurni dolje i ja ću pojesti njega, a tebe ću poštedjeti.” Čovjek nije imao morala čak ni koliko jedan medvjed. Pomislio je kako će, ako žrtvuje medvjeda kao mamac, izbjeći tigrove ralje. I tako počini nečasno djelo i gurne medvjeda dolje. No sreća je htjela da se medvjed, dok je padao, uhvati za granu, popne natrag i spasi od tigra. Tada mu tigar reče: “O medvjede, nikad ne smiješ vjerovati ljudskim bićima. Ovaj ti je lovac pokušao nauditi, iako si prema njemu bio dovoljno ljubazan da mu pružiš utočište i zaštitiš ga. Zato smjesta tu nezahvalnu hulju gurni dolje i ja ću ga proždrijeti.” No medvjed mu odgovori: “Ja sam samo izvršio svoju dužnost. Svatko se mora suočiti s posljedicama svojih vlastitih djela. Ja mu neću nauditi samo zato što je on pokušao nauditi meni.”

Ispričavši ovu priču, Sītā reče: “Bez sumnje, ovi su me demoni stavili na teške muke, ne znajući što je istina i što je dharma. No, kako sam ja supruga Gospoda Rāme, ne mogu se spustiti na njihovu razinu i tražiti osvetu. Ja ne želim nauditi nikome.” Hanumān joj na to odgovori: “O Majko, naravno da si ti, supruga Gospoda Rāme, širokogrudna i plemenita srca. Ta ti si utjelovljenje dharme! Ja sam pogriješio pomislivši da bi mi ti dopustila da kaznim ove bespomoćne demone.” Tada mu Sītā reče: “Hanumān, ne samo ja, nego sve žene obdarene su plemenitim osobinama kao što su suosjećanje i ljubav.”

Postoji izreka na teluškom koja kaže da dom odražava osobine domaćice. Žene, uz nekoliko iznimaka, nikad ne zastranjuju s puta istine i pravednosti, pa ni kad su suočene s opasnošću. Dok prosjak stoji na kućnom pragu, pružajući ruke za milostinjom, muž će ga možda i otjerati, no gazdarica će mu uvijek nešto dati. Kad se između oca i sina zapodjene rasprava oko imovine, majka će uvijek nastojati smiriti sina dobrim savjetom. Majka će uvijek moliti za sinovljevu dobrobit, ma gdje bio. Tu i tamo se može naljutiti ili imati drugačije mišljenje, no te su razlike kao prolazni oblaci. Čovjek ne smije zanemariti svoje roditelje povodeći se za svojim mušićavim umom.

Īśvaramma, majka ovog fizičkog tijela, prvo je, kad je rođena, krštena imenom Namagiriamma. No kad se udala, Kondama Raju, djed ovog fizičkog tijela, koji je bio jñānin, mudar čovjek, i blagoslovljen vidovitošću, počeo ju je zvati Īśvaramma, majka Īśvare, Boga. On je bio štovatelj Venkāvadhūte. Bio je glava ujedinjene obitelji. Imao je dva sina. Stariji sin, Pedda Venkama Raju, bio je otac ovog fizičkog tijela. Njegov mlađi sin bio je Chinna Venkama Raju. S njim su živjela i dva sina njegova pokojnog brata, Subba Raju i Venkatrama Raju. Jednog dana, budući su se pojavile neke razlike u mišljenjima, odlučeno je da se imanje podijeli. U to je vrijeme ovo tijelo imalo osam godina. Konadama Raju je rekao da ne želi ništa od imanja i da ga podijele među sobom. Svaki od četvorice braće zamolio ga je da ostatak života provede s njim. No Kondama Raju im je rekao: “Ne želim ostati s vama. Od vas ništa ne tražim. Sve što sam stekao podijelite među sobom. No dajte mi samo jedno – Sathyu! Ako je on sa mnom, ne treba mi ništa drugo.” Tada me je pitao bih li ja htio biti s njim? Ja sam odmah pristao. Obojica smo stanovali u maloj sobi. Ja bih ustajao rano ujutro, oprao suđe i skuhao obrok za obojicu. Pošto bih pripremio hranu, odjurio bih u Bukkapatnam u školu. Zvono za objed oglasilo bi se u jedan. Tada bih otrčao natrag u Puttaparthi, servirao mu ručak, ručao i sam i ponovo odjurio u školu na popodnevnu nastavu. Bio sam točan i u školi, i kod kuće. Kondama Raju, mudar kakav je već bio, uvijek je čeznuo za mnom. Jednog je dana pozvao k sebi svog sina Peddu Venkama Rajua i rekao mu da svojoj ženi promijeni ime u Īśvaramma. Rekao mu je to jer je osjetio božanski poticaj iznutra. Htio je time objaviti da je ona majka Īśvare, samog Boga. No Pedda Venkama Raju nije shvatio unutarnji smisao tog imena. Naprosto je bespogovorno poslušao zapovijed svog oca i ženi promijenio ime u Īśvaramma.

Novi mandir izgrađen je prije no što je Kondama Raju napustio svoje smrtno tijelo. Živio je 116 godina. No, i u tako dubokoj starosti, oči i noge dobro su ga služile. Tako bi svaki dan pješačio od starog do novog mandira, bez štapa. Ja bih mu govorio: “Zašto pješačiš tako daleko? Na putu bi se mogle naći krave i bivoli. Mogao bi si barem pomoći štapom.” On bi na to odgovarao da su mu noge u odličnom stanju i da mu ne treba štap. Bio je Svamijev gorljivi poklonik. Znao bi doći k meni rano ujutro, u pet. Videći ga u daljini kako dolazi, pokrio bih se dekom praveći se da spavam. On bi došao tiho, dignuo deku, dotaknuo mi stopala i vratio se. Dolazio bi rano ujutro, jer nije htio da ga itko vidi kako mi dodiruje stopala. Malo ga je brinulo što bi seljani mislili da vide 116 godišnjeg djeda kako dodiruje stopala svome unuku.

Jedne sam ga večeri otišao vidjeti u Puttaparthi. On je za to vrijeme sjedio na krevetu, duboko utonuo u pjevanje balade koja je opisivala Rāmino jadikovanje nad Lakšmaninom pogibijom na bojnom polju. Ta mu je epizoda iz Rāmāyane bila posebno draga. Rāma je jadikovao: “Na ovome svijetu mogao bih naći drugu majku poput Kausalye, ženu poput Sīte, ali sigurno ne i brata poput Lakšmane.” To si je pjevušio kad sam ušao u njegovu sobu. Rekao sam mu: “Djede, što radiš?” On je uskliknuo: “Oh Svami! Došao si!” i bacio mi se na stopala. Rekao mi je: “Svami, ja sam potpuno svjestan da ti nisi obično dijete, nego sam Īśvara. Rođen si u našoj porodici da da nas sve iskupiš. No, molim te, ispuni mi jednu malu želju. Daśaratha nije imao tu sreću da u času svoje smrti popije vodu iz Rāminih božanskih ruku. No Jatayu je bio te sreće da primi takav čin milosti u svojim posljednjim trenucima. Svami, neka i ja budem te sreće da dobijem gutljaj vode iz tvojih božanskih ruku kad mi dođe kraj.” Obećao sam mu da ću mu sigurno ispuniti želju.

Idući sam ga tjedan opet otišao vidjeti poslije posjete Subbaminoj kući. Kondama Raju je znao da dolazim k njemu. Smjesta je pozvao Īśvarammu i rekao joj: “Neću još dugo živjeti. Znajući da mi se bliži kraj, Bog mi dolazi udijeliti svoju milost.” Ona mu odvrati naivnim pitanjem: “Gdje je Bog? Kako znate da dolazi?” Tada joj Kondama Raju reče: “O luda ženo, još uvijek si u zabludi zbog svojih majčinskih osjećaja prema sinu! Gledaj, Bog stiže!” Rekavši to, pokaže na mene koji sam upravo ulazio u kuću. I ona je bila svjesna moje božanstvenosti, no ponijeli bi je majčinski osjećaji prema meni. Isto je bilo i s Yaśodom – iako je vidjela svih 14 svjetova u Krišninim ustima, mislila je da je to samo san ili priviđenje.

Kondama Raju je rekao Īśvarammi da Svami ne jede slatkiše. Od rođenja do danas nisam ni taknuo slatkiše. Zašto? Kad bih jeo slatkiše, tisuće poklonika počele bi mi donositi slatkiše. Ne jedem ni voće. Mlijeko i mliječne proizvode ni ne dotičem. Živim vrlo jednostavnim životom. Jedem samo kašu od ragija i chutney od kikirikija. I kondama Raju je volio tu hranu. Govorio bi: “Sathya, daj mi isto što i ti jedeš.” Rano ujutro bih pripremio ukusnu kašu od ragija, chutney od kikirikija i kari od zelenog lišća. Cijeloj ulici se sviđala moja kuhinja. Koji put bih na povratku iz Bukkapatnama našao ljude u groznici kako stoje u redu pred kućom, čekajući da se vratim. Kondama Raju bi mi rekao da svi čekaju da dobiju od mene papreni rasam (sos), jer im on olakšava muke. Ja bih smjesta pripremio papreni rasam i dao svakom po čašu. Oni bi zbog toga bili jako sretni i kasnije bi mi zahvaljivali govoreći: “Tvoj papreni rasam nam je puno pomogao.”

U to je vrijeme bio običaj da u vrijeme proslava, kao što su sankranti, yugadi i sl., perači, brijači, itd., dođu pred kuću po hranu. Kod nas u kući nije bilo nikoga osim Kondama Rajua i mene. Stoga sam morao skuhati hrane za mnogo ljudi. Īśvaramma, Venkamma i Parvathamma (Svamijeva majka i sestre) skuhale bi kod kuće u vrijeme proslava razne poslastice, uključujući i slatke purije. Kad su one mogle pripremiti purije, zašto ih ne bih i ja pripremio djedu? I tako bih i ja pripremio slatke purije i to ne samo za djeda, nego i za perače, brijače i ostale. Jednom takvom zgodom došao nas je, baš u vrijeme ručka, posjetiti Pedda Venkama Raju (Svamijev otac). Kondama Raju ga pozove na ručak jer – bio je praznik. Pedda Venkama Raju je ručao s nama i zaključio da je hrana bila odlična. Potom je otišao kući i izgrdio Īśvarammu i Venkammu što i njihova jela nisu tako ukusna. Rekao je: “Pogledajte Sathyu – kakav odličan kuhar! Zašto i vi ne znate kuhati tako dobro kao Sathya?” Od idućeg ih je dana počeo slati k meni, tražeći da mu donesu što god bih ja skuhao. Dolazile bi i žalile se da zbog mojeg kuhanja kod kuće trpe prijekore.

Kad mi je bilo devet godina, Seshama Raju, stariji brat ovog tijela, odlučio me je povesti sa sobom u Kamalapur u školu. Smatrao je da s Kondama Rajuom samo tratim vrijeme. Djed se tome usprotivio, rekavši da ja ne trebam nikakve škole. No, stvari su krenule putem kojim su morale.

Kad je sagrađen Prasanthi Nilayam, jedan dan sam otišao vidjeti Kondama Rajua. Zamolio je Īśvarammu da donese čašu vode. Rekao joj je: “Bog me je došao uzeti k sebi. Obećao mi je da će mi svojim božanskim rukama sipati vodu u usta prije no što napustim ovo tijelo. Došao je ispuniti svoje obećanje.” Zbunjena njegovim zahtjevom, Īśvaramma mu reče: “Niste bolesni, nemate ni gripu, ni prehladu – zašto mislite da vam je došao kraj?” Tada joj Kondama Raju reče: “Smrt dolazi Božjom voljom. Kao što nema razloga za rođenje, tako nema razloga ni za smrt. To je istina svih istina.” Īśvaramma se nije htjela s njim prepirati. Donijela mu je čašu vode kako je htio. On je sjeo na pod, a meni je rekao da sjednem na rub kreveta. Naslonio je glavu na moja koljena i rekao: “Svami, molim te poslušaj moju molitvu.” Īśvaramma je sve to gledala i mislila – kako to da toliko voli i cijeni svog mladog unuka? Kondama Raju reče: “Kao što znaš, imao sam mali posao kako bih sastavio kraj s krajem. Možda sam nekome ostao dužan koji novčić. Molim te blagoslovi me, tako da nikome ne ostanem dužan poslije smrti.” Rekao sam: “Neka bude tako” i počeo mu sipati vodu u usta. I dok je pio – izdahnuo je. Želja mu se ispunila. Prije no što je napustio svoje smrtno tijelo rekao je Īśvarammi da se ne da obmanuti svojom tjelesnom vezanošću. Rekao joj je: “Tjelesni odnos je privremen, dok je atmički odnos vječan. Zato, odbaci tjelesnu vezanost i veži se za ātmana.

Od tog dana, Īśvaramma više nije ostajala kod kuće – počela je boraviti u Prasanthi Nilayamu. Svakoga bi dana, i ujutro i navečer, dolazila gore i razgovarala sa Svamijem. I ona je vrlo dobro shvaćala Moju Božanstvenost. Kad bih se pred njom pojavio u liku Gospoda Śive, pitala bi me: “Što je ovo, Svami? Zašto si stavio te zmije oko vrata?” ja bih se pravio naivan: “Pa nemam nikakvih zmija na sebi.” Ona bi se okrenula, govoreći: “Gle, tu unutra ima zmija.” No kasnije, kad ne bi našla ni jednu zmiju, ispričala bi se. Tako je u mnogim prilikama doživjela iskustvo Moje Božanstvenosti. Isto je bilo i s Kausalyom i Yaśodom. Iako su znale da su im sinovi božanski, zavela bi ih njihova majčinska ljubav prema njima. Majke su izuzetno plemenite i pune vrlina. Njihova se plemenitost ne da opisati riječima. Nije važno hoćete li sakupiti svjetovno bogatstvo, ali je važno da steknete bogatstvo blagoslova svoje majke. Samo tako će vam život biti ispunjen.

Ishvar Chandra Vidyasagar bio je plemenita duša. Bio je rođen u siromašnoj obitelji. Živio je sa svojom ostarjelom majkom. Znao je biti jako tužan gledajući svoju majku u starim i poderanim sarijima. Kad je završio školovanje, zaposlio se i počeo zarađivati. Jednog je dana sjeo uz majku i rekao: “Majko, molim te, reci mi ako imaš kakvih želja. Sad kad sam počeo zarađivati, u mogućnosti sam da ti ih ispunim.” Ona mu reče: “Sine, ja nemam nikakvih želja. Meni je dovoljno to što ti živiš plemenitim životom.” Uskoro je dobio bolji posao i počeo zarađivati tisuće rupija. I opet je upitao majku da li ima kakvih želja. Ona mu reče da ima tri želje i da neće imati mira dok se one ne ispune. “Naše selo je malo i u njemu ima mnogo djece koja trate svoje živote time što ne idu u školu. Zato, molim te, napravi im malu školu od novca koji si zaradio.” Na želju svoje majke, Vidyasagar sagradi u selu školu. Tada upita majku koja je njena druga želja? “Našim suseljanima nedostaje medicinska njega. Nema nikoga tko bi brinuo o njima kad dobiju groznicu, prehladu ili kašalj. Zato, sagradi im malu bolnicu.” Vidyasagar sagradi i bolnicu. Poslije nekog vremena upita majku koja je njena treća želja? “Seljani nemaju pitke vode. Napadaju ih mnoge bolesti zato što piju zagađenu vodu.” On smjesta dade iskopati nekoliko bunara i tako opskrbi seljane pitkom vodom.

Kako je vrijeme prolazilo, tako se širila Vidyasagarova slava i ugled. Bio je dobar govornik. Govori mu se nisu temeljili na knjiškom znanju, nego na svakodnevnim stvarima koje su ljudima bile bliske. Stoga su se ljudi okupljali u velikom broju da bi ga čuli. Bio je vrlo jednostavan i skroman čovjek. Jednom je tako otišao govoriti na skup u jednom selu. Popeo se na vlak, noseći mali kovčeg. Istim je vlakom putovao i jedan indijski oficir koji je išao prisustvovati istom tom skupu. Nosio je malu ručnu torbu. Nikad prije nije vidio Vidyasagara. Čim je sišao s vlaka, počeo je dozivati kulija (nosača). Vidjevši to, Vidyasagar mu priđe i upita ga gdje mu je prtljaga. Ovaj mu pokaže svoju ručnu torbu. Tada mu Vidyasagar reče: “Zašto biste se razbacivali novcem? Zar vam treba kuli da vam nosi ručnu torbu? Dajte, ja ću vam je ponijeti.” I uzme nositi oficirovu torbu. Kad su stigli na odredište, oficir ga upita koliko mu je dužan? Vidyasagar mu reče: “Ja ne želim vaš novac. Učinio sam to kao sevu.” I oficir se pridruži skupu na kojem se očekivalo Vidyasagarov govor. Ostao je zapanjen, kad je vidio čovjeka koji mu je nosio torbu kako se penje za govornicu. Koja skromnost?! Koja poniznost?! mislio je srameći se.

Ishvar Chandra Vidyasagar potrošio je svu svoju zaradu ispunjavajući želje svojoj majci. I Īśvaramma je imala slične želje. Jednom mi je rekla: “Svami, naš Puttaparthi je malo selo. Kako nema škole, naša djeca su prisiljena daleko pješačiti da bi pohađala školu u nekom od susjednih sela. Znam da si ti ocean milosrđa. Molim te – sagradi malu školu u našem selu.” Pitao sam je gdje hoće da se podigne škola? Rekla je da ima komad zemlje iza svoje kuće. Neka tamo podignu školu. Sagradio sam školu prema njenoj želji. Iako je to bila mala škola, njeno je otvorenje bilo veliki događaj kojemu su prisustvovali mnogi poklonici. Drugi dan mi je Īśvaramma rekla kako je jako sretna zbog tog otvorenja i da ima još jednu želju. Htjela je da u selu bude sagrađena i bolnica. Rekla je: “Svami, ne bih te htjela uvaliti u nevolju. Budeš li ti u nevolji, cijeli će svijet biti u nevolji. Budeš li ti sretan, cijeli će svijet biti sretan. Zato, ako te to čini sretnim – sagradi malu bolnicu.” Po njenoj želji, dao sam sagraditi malu bolnicu. Bejawada Gopal Reddy, tada vrlo ugledna osoba, pozvan je da je otvori.

Otvorenje je bilo veličanstveno. Prisustvovale su mu tisuće ljudi iz susjednih sela. Īśvaramma nije mogla ni zamisliti da će to biti tako veliki događaj. Drugi dan je došla i rekla mi: ”Svami, sad mogu i umrijeti. Više nemam briga. Ti si ispunio sve moje želje i uvelike ublažio patnje seljana.” Rekao sam joj: “Ako imaš još kakvu želju, reci.” Ona mi oklijevajući odgovori da ima još jednu želju. “Ti znaš da se naša rijeka Chithravathi za vrijeme kišne sezone izlijeva iz korita. No ljeti potpuno presuši i ljudi nemaju pitke vode. Zato, molim te, daj u selu iskopati nekoliko bunara.” Rekao sam joj da se neću zaustaviti samo na tih nekoliko malih bunara, nego da ću i cijelom okrugu Rayalaseema osigurati pitku vodu. Īśvaramma reče: “Ne znam za Rayalaseemu, ali bit ću zadovoljna da naše selo dobije pitku vodu.”

Jednom u vrijeme Śivaratrija, pošto sam završio svoj govor, linge su bile spremne da se pojave iz mojih usta. Sav u bolovima, sjeo sam u stolac. Videći kako se mučim, Īśvaramma se digne iz mnoštva, priđe mi i reče: “Svami, zašto se toliko mučiš? Dođi unutra, dođi unutra.” Rekao sam da ne idem unutra. Ona je plakala i pokušavala me nagovoriti, no nisam se pomaknuo ni za milimetar. Ne mogavši me više gledati kako se mučim, ona ode unutra. Čim se makla, pojavi se hiranyagarbha linga. Razlegne se gromoglasni pljesak. Čuvši to, ona se vrati natrag. Do tada je linga već izišla i ja sam je pokazivao okupljenima. Svi su se digli kako bi je vidjeli, tako da je Īśvaramma nije mogla vidjeti. Drugi dan me zamolila da joj pokažem lingu. Rekao sam joj da sam je nekome dao. No ona reče: “Svami, ja je nisam vidjela. Hoću je vidjeti.” Rekao sam joj da će je u budućnosti i onako vidjeti. Ona na to odgovori: “Neću ti praviti probleme” i ode. Nikad mi nije pravila probleme. Kad god bi me za nešto zamolila, odmah bi me pitala da li mi to pravi neki problem. Sve poklonike koji su dolazili usrdno bi molila da Svamiju ne prave probleme. Uvijek bi se jako zabrinula kad bi neki ministar dolazio na moj darśan. U to su vrijeme prilike bile takve, da bi se seljani bojali i policajca s crvenom kapom. Zato se Īśvaramma jako bojala ministara, misleći da bi mi mogli na neki način naškoditi. To se sve događalo samo zbog njene neizmjerne ljubavi prema meni. U tome je veličina majčinske ljubavi. Zbog toga je mogla živjeti ispunjenim i mirnim životom. Da bi se ti sveti ideali širili, današnji se dan slavi kao Īśvarammin dan. Time želim naglasiti da svatko od vas treba usrećiti svoju majku. Kad je vaša majka sretna i Svami je sretan.

Svatko treba voljeti i poštovati svoje roditelje. No, ako i jedan odnos ili veza postane prepreka na vašem putu ka Bogu, nije pogrešno ako ga prekinete. Evo malog primjera: Mīrā je bila supruga maharaje od Chittora. Stalno bi sjedila u Krišninom hramu, potpuno utonula u pjevanje Njegova imena. Jednog je dana u hram došao kralj Akbar, donoseći gospodu Krišni zlatnu ogrlicu. Mīrā ju je prihvatila i stavila je oko vrata Krišninog kipa. No Akbar je bio maharajin neprijatelj i kad je maharaja saznao da je Mīrā primila ogrlicu za Krišnu iz ruku njegova neprijatelja Akbara, pobjesnio je. Shvatio je to kao uvredu i izbacio je iz hrama. Mīrā je bila jako tužna. Vrane krenu graktati na kukavicu kad počne pjevati, no to kukavicu neće odvratiti od pjevanja. Svjetovni ljudi su poput vrana. Pričaju što im se sviđa, no plemenite duše se ne daju smesti time što drugi pričaju. Tako je i Mīrā bila u dilemi – da li napustiti Krišnu ili muža? Odlučila je da neće napustiti Krišnu ni po cijenu života. Tada je napisala pismo Tulsidasu, moleći ga za savjet. Tulsidas joj odgovori: “Sa svjetovnog stanovišta, moraš poštovati svog oca, majku, učitelja i muža. No kad je u pitanju Bog, sve je drugo sporedno. Samo je Bog važan. Bharata je zbog Gospoda Rāme napustio svoju majku Kaikeyi. Prahlāda se zbog Gospoda Nārāyane odrekao svog oca Hiranyakaśipua. Kralj Bālī je zbog Boga napustio svog učitelja Sukracharyu. Zato nema greške ako napustiš muža zbog Krišne.” Prihvativši Tulsidasov savjet, Mīrā je napustila muža. Pjevala je: “O ume, idi do obala svetih rijeka Gange i Yamune, čije čiste vode hlade i pročišćuju tijelo.” (Pjesma na hindiju) Te dvije rijeke predstavljaju glavne živce – Idu i Pingalu, koji se sastaju između obrva. Počela je pjevati Krišni u slavu i krenula prema Brindāvanu.

Ima mnogo takvih velikih poklonika koji su žrtvovali sve za Boga. Žene simbolički predstavljaju žrtvu. Vede objavljuju: “Ni bogatstvom, ni potomstvom, ni dobrim djelima, nego samo žrtvom možeš postići besmrtnost.” Treba biti spreman sve žrtvovati za Boga. Ali žrtvu ne smijete napraviti iz sebičnih motiva ili za vlastito zadovoljstvo.

Bhagavadgītā kaže da žena ima sedam dobrih osobina, dok ih muškarac ima samo tri. Zato nikad nemojte s visoka gledati na žene. One su pune vrlina. One su samo utjelovljenje Prirode. Neke žene misle da bi uživale veću slobodu da su rođene kao muškarci. No to nije točno. Zapravo su žene jače od muškaraca. Sa svom svetošću u srcu, poštujte žene i budite poštovani. Poštujte svoju majku i slušajte je. Majka štiti svoju djecu na mnogo načina. Pa čak i kad umre, ona se vraća i pomaže vam na razne načine. Nikad nemojte ne poštovati ili razočarati svoju majku. Nemojte povrijediti njene osjećaje. Nastojte joj udovoljiti na svaki način. Samo tako će sjeme predanosti proklijati u vama. Svatko se mora držati izreke – mātridevo bhava, odn. poštuj majku kao Boga, i to i u doslovnom i u prenesenom smislu, i time zaslužiti majčinu ljubav.

(Bhagavān je govor zaključio bhajanom “Pibare Rāma rasam…”)