Prolazne i vječne duševne snage
„Da su ljudi mogli životinjama negirati dušu čini se neshvatljivo besmislenim, s obzirom da i velika većina zemaljskih ljudi također poznaje samo tu životinjsku dušu kao vlastitu „dušu“ i da nije u stanju uopće, ili samo vrlo neznatno, opaziti u svojoj nutrini dušu koja se oblikuje iz vječnih duševnih snaga, onih koje su po svojoj supstanci trajno postojeće.
Ipak, tu se radi o sasvim razumljivoj pogrešci ukoliko čovjek sve nad-fizičke snage koje su u njemu kao i u duši životinje samo rezultat djelovanja života stanica njihova vidljivog životinjskog tijela, smatra već svojom vječnom dušom za koju je čuo da postoji - od onih koji su je mogli u sebi doživjeti.
Ali da je promatranje zemaljskog čovjeka vodilo opažanju i kod životinja istog ponašanja koje je on pripisivao kod sebe vječnoj duši, pokazuje i uvijek iznova javljajući motiv u bajkama - da se ljudi pojavljuju u odjeći životinja, ili da bivaju zlom magijom pretvoreni u životinje.
Ljudima je pak bilo neugodno i teško prihvatljivo to što su primjećivali duševnost kod životinja, jer prema većini vjerovanja one su morale biti „bez duše“, pa tako gdje je vjerovanje dozvoljavalo seobu duša bivale su stvorene predodžbe o tome kako su ljudske duše zarobljene u životinjama; A i vjerovanje u transmigraciju duša posljedica je opažanja istih osobina i ponašanja kod ljudi i životinja.
Kako sam u kratkom poglavlju „Ein Sof“ u knjizi: „Knjiga o živućem bogu“ sažeto pokazao - noć pra-postojanja samu sebe potresa i bez prekida izračuje mračne snage – iskre njene vlastite vječne, neiscrpive supstance, vječnog prabitka, jednake njoj samoj, koje se nakon određenog stvaralačkog ciklusa ponovno njoj vraćaju.
Tamo sam izložio kako te snage pra-postojanja tvore sve oblike u svemiru i kako se očituju u vrlo različitim oblicima. Pokazao sam da jedan od najsuptilinijih oblika ovih snaga predstavljaju snage koje zrače u apsolutnoj jasnoći u „Prasvjetlu“ iz kojih se oblikuju individualni oblici vječnih ljudskih duša. Ali to oblikovanje može uslijediti samo onda kada vječna „duhovna iskra“ - kao trajna individualizacija u vječnomu duhu i povod svake individuacije u vremenskomu – te duševne snage dovede do kristalizacije oko sebe, tako što ih volja zemaljskog čovjeka prepušta njoj na ujedinjenje.
Kao i sve oblikovano, tako je i ono životinjsko kod zemaljskog čovjeka, s time i njegova volja, samo posljedična pojava djelovanja onih pra-snaga koje se ponovno vraćaju u noć pra-postojanja nakon što su jednom ispunile ciklus svog vremenskog djelovanja.
Kod životinja se to događa oblikovanjem životinjske duše, što se i kod zemaljskog čovjeka u njegovom animalnom aspektu također događa samo kao prolazni rezultat funkcioniranja njegovog životinjskog organizma i prestaje postojati čim taj organizam više ne može ispunjavati svoje životne funkcije.
Odlučujuća razlika između čovjeka i životinje je u tome što čovjek još uvijek i u svojoj vezanosti za životinjsko ovdje na zemlji ostaje sposoban postati svjestan sebe kao „duhovne iskre“ iz Prasvjetla, a to je opet unutar zemaljskoga moguće isključivo zato što zemaljski čovjek nije samo posljedična pojava djelovanja pra-snaga koje stvaraju fizičke oblike, nego onih uzvišenih pra-snaga koje su u stanju prosvjetljavati i koje njegovoj duši na temelju svojeg vječnog trajanja i vječne konzistentnosti daruju „besmrtnost“ – odnosno koju čovjek u direktnoj vezi s njima onda pronalazi u sebi samom.
Neophodna je zadaća zemaljskog čovjeka - zadaća samog njegovog postojanja - da uzvišeni oblik snaga pra-postojanja, koje zrače kao „pra-postojanje“ u „Prasvjetlu“ i tvore njegovu dušu – ujedini u točki kristalizacije njegovog vječnog, tako da one konačno posluže stvaranju obličja duše koja će zauvijek ostati u „Pra-riječi“!
Ali to uspijeva samo stalnim djelovanjem volje zemaljskog čovjeka - koja je pak samo posljedična pojava djelovanja onih primitivnih oblika vječnih pra-snaga, čiji su najviši oblici zemaljskom čovjeku pristupačni kao njegove vlastite, vječne duševne snage.
Čovjeku „palom“ u zemaljsko bilo kakvo opažanje vječnoga moguće je samo pomoću vječnih duševnih snaga, ali samo onda kada one u njegovoj „duhovnoj iskri“ nađu svoga gospodara i majstora i u njemu svoje ujedinjenje.
Svaka je pojedinačna vječna duševna sama po sebi misteriozna i uzvišena, ali i svojevoljna i samo sebe svjesna i svoga vlastitog stremljenja – ako ne dođe do njenog vezivanja u određenoj individualnoj duševnoj formi.
Tako zemaljski čovjek usprkos svim svojim duševnim snagama može biti izgubljen svom vječnom aspektu ako svoju sekundarnu zemaljsku volju, koja je samo posljedična pojava, iako zemaljski ograničenog, djelovanja duhovnih pra-snaga, ne stremi stalno podređivati primarnoj volji duhovne iskre u sebi. Jer samo u toj volji koja je potpuno određena vječnim daju se vječne duševne snage ujediniti prema određenoj, duhovno zadanoj formi, u trajnu, vječnu ljudsku dušu.
Samo tako uspijeva ono slavljeničko sjedinjenje u kojemu ljudska - čisto zemaljska svijest - prima oplođenje iz vječno-ljudskoga, kroz poimanje vlastite, vječne duhovne iskre, nakon čega tada u duhovno prosvijetljenomu „njegov živući bog“ biva “rođen“ u vlastitoj, individualno oblikovanoj duši.“
Bô Yin Râ, „Knjiga božanskog umijeća“
Učenje o dvostrukom aspektu zemaljskog čovjeka (općenito ljudskog bića u bilo kojem dijelu materijalnog svemira) i o neophodnosti ovladavanjem različitim impulsima koji ga pokreću, neophodnosti njegova jednoznačnog usmjerenja, njegova centriranja u svojoj najdubljoj transcendentalnoj, duhovnoj biti, univerzalna je okosnica svih duhovnih učenja koja čovjeka prate kroz zemaljsku povijest postojanja.
Pri tomu je pojam duše i duševnosti dosta široko varirao, bivao proizvoljno i intuitivno korišten, i u većini učenja samo djelomično precizno korišten u širem kontekstu čovjekova duhovnog razvoja.
Također je i pojam duhovnog učitelja, nekog tko direktno i indirektno prenosi znanje o čovjekovom vječnom aspektu, uziman i još uvijek se uzima dosta relativno, i iako je točno da različiti učenici trebaju različite pristupe, različita učenja i učitelje postoji velika i bitna razlika, ne u tome kako oni na van formuliraju učenje, nego u tome odakle oni crpe tu „živu vodu“, iz kojih dubina, odnosno s kojih duhovnih razina.
Prilikom susreta s duhovnim tekstovima, koji su ujedno i susreti s dušom njihovih autora, duša čitatelja biva više ili manje dodirnuta, dotaknuta, preoblikovana. Bilo u smjeru uzdizanja u veću jasnoću, prosvjetljenje i kristalizaciju u vječno obličje, bilo u smjeru veće konfuzije i razgradnje...
Neka bi sve veći broj ljudi bio u stanju u svom srcu prepoznati najvrjednija i najuzvišenija učenja, ona koja struje iz izvora najbližeg najdubljem rudniku čistog zlata Ljubavi…!
i slijedim zakone bezvremene prirode.“
Bô Yin Râ
Napisala: Eloratea
bglavac
irida
edin.kecanovic
