PRIČA O „SVJETLOSNOJ OLUJI“

 

 

(Odmah na početku želim objasniti i napomenuti neke stvari: imena koja se ovdje javljaju veoma su neobična pa je tako ime Johnima - muško, a Kalassu, -žensko ime. Ovdje se također spominje Richard Bock koji je još prije 1970., a i kasnije, snimio sve one prekrasne filmove o Svamiju, koji danas zlata vrijede kao povijesni materijal. Op. prevoditeljice.)

 

Johnima: O Sri Sathya Sai Babi čuli smo prvi puta 1968.godine. U to vrijeme nitko u Americi nije znao ništa o Sai Babi, ali Indra Devi Ga je srela dok je u Indiji vodila tečaj joge. Ona se, zbog Njega, vratila puna entuzijazma te je dala Richardu Bocku, našem zajedničkom prijatelju, malu Svamijevu fotografiju. Richard je fotografiju donio  kući onog istog dana kada smo mu mi došli u posjetu. Ušli smo, a tamo na njegovom noćnom ormariću stajala je mala, crno-bijela fotografija. Pogledali smo u sliku, cijela je kreacija mirno stajala u njoj. U srcu smo odmah prepoznali tko je On. Rekli  smo: „Gdje si bio tako dugo? Očekivali smo Te. Tražili smo Te. Zašto Ti je trebalo tako dugo da dođeš k nama?“ Pitali smo Richarda tko je čovjek na fotografiji. Rekao je da ne zna, da je to neki guru kojeg je Indra srela u Indiji te da će ona te večeri, u Kulturnom centru Istok – Zapad, govoriti o svojoj posjeti Indiji. Brzo smo se organizirali kako bismo prisustvovali njenom predavanju o Svamiju i vidjeli prikazivanje nekih kolor-slajdova o Njemu. Kada smo Ga vidjeli na ekranu, sjedili smo kao paralizirani u oceanu radosti i blaženstva. Osjećali smo da se vrelo smijeha prelijeva u nama dok smo se glasno smijali od radosti.

 

Ubrzo nakon toga okupili smo grupu pod imenom Lightstorm – (Svjetlosna oluja). U početku se grupa sastojala od četiri čovjeka, ali od 1976. bilo nas je samo dvoje i, naravno, Svami. U to vrijeme otvorili smo prvi Sai Babin centar u Hollywoodu, na Sunset Boulevardu. Sastajali smo se baš kao što to činimo i sada i pjevali smo Bogu. Židovski bi kantor došao i pjevao prekrasnu molitvu, došao bi budist i recitirao budističku mantru, katolik bi pjevao predivnu himnu. Bili smo svi jedna mala obitelj, voljeli smo jedni druge i Boga u nama. Bilo je prekrasno ali, naravno, u ono vrijeme, kako je grupa postajala sve veća i veća, stvari su se počele mijenjati. Cjelokupna struktura naših sastanaka postala je više organizirana, što je slučaj u velikim grupama, drugačije nema izgleda za red, no izgubili smo intimnost iskonske obiteljske jedinice. Ako bi bilo tko od nas imao problem, svi smo ga dijelili, svi smo pomagali jedni drugima na koji god način smo mogli. Uza sve to, 1971.godine smo dobrovoljno otišli u Vijetnam, ustvari na prvu liniju fronte da bismo zabavljali trupe. Tamo smo pjevali pjesme o ljubavi da bismo podigli vibracije. Svuda po Vijetnamu pjevali smo Rock & Roll  bhajane i Country glazbu. Bili smo posljednja grupa koja je to činila, pa smo morali odraditi dvostruku turu, jer je grupa koja nas je trebala zamijeniti bila bombardirana! I nas su bombardirali i pucali su na nas i trebalo nas je spašavati u nekoliko situacija, ali znate, ni vlas s glave nam nije pala. Možete li zamisliti kako tisuću momaka u rovovima pakla pjeva „Om“!? Naravno, oni su mislili da pjevaju „Home“ – 'kuća', no ima li razlike?! Mogli smo vidjeti kako se uzorci aure oko ovih ljudi mijenjaju od tamno smeđe, sive i crne, u prekrasne plave i žute. Bilo je predivno. Svi su plakali iako još nisu shvaćali zašto. Mogli ste vidjeti kako cijela džungla oživljava. U polovici jedne od tih tura, otišli smo u Indiju, u posjetu k Svamiju.

 

Kalassu: Stigli smo u Madras i kako je tada tamo bio samo jedan let tjedno, imali smo vremena za prilagođavanje. Skinuli smo svu našu zapadnjačku odjeću. Muškarci su obukli bijela odijela, a djevojke su naučile kako se nosi sari. Željeli smo se uklopiti, a ne strčati kao glupi američki turisti sa svojim kapama za baseball i kratkim hlačama. Konačno smo doletjeli u Bangalore te smo uhvatili taksi za Whitefield gdje je, kako smo bili obaviješteni, Svami bio u Svojoj rezidenciji. Morate se prisjetiti da tih dana tamo nije bilo ničega osim drveća i pijeska, nekoliko seljačkih imanja i, naravno, Svamijeva mala, siva kućica. U ašram smo stigli kasno toga dana i otkrili da svi odlaze, jer je večernji daršan završio. I pored toga smo ušli te smo otkrili da se tamo nalazi manje od desetak ljudi. Johnima je sjeo i veoma nježno uz gitaru počeo pjevati božansku ljubavnu pjesmu Bogu. Pjevao je poklonstvenu pjesmu upravo Sveprisutnom Bogu. U međuvremenu, ja sam hodala okolo, misleći da sam u Raju, sve dok jedna gospođa nije došla do mene i rekla: „Recite svom prijatelju da bude tiho. Svami ne odobrava tu vrstu glazbe!“ Jedan iz naše grupe otišao je dakle do Johnime i zamolio ga da prestane pjevati i svirati. On je prestao svirati gitaru, ali je nastavio pjevati u pola glasa sve dok nije dovršio pjesmu. Zatim je prišao i pridružio se grupi kojoj se opet obratila ona gospođa pitanjem: „Gdje je vaš taksi?“ Rekli smo joj da smo ga otpustili. Ona je odgovorila: “Jeste li vi ludi? Trebali ste se bolje raspitati. Ovdje vani nema taksija. Gdje ćete odsjesti?“  Rekli smo joj da smo ponijeli vreće za spavanje. Odgovorila nam je: „Vreće za spavanje! A gdje ćete spavati?“ Pokazali smo joj drvo u ašramu. „O ne“,  rekla je, „Svami to ne dozvoljava.“ Odgovorili smo joj da ćemo otići i spavati u obližnjem polju. „Oh ne“, rekla je, „ima previše prosjaka i lopova i Svami to ne bi odobrio! Trebali ste se bolje raspitati, a onda tek otposlati vaš taksi pa zatim doći ovamo nakon daršana. Vi glupi Zapadnjaci, svi ste isti!“ Moram ovdje naglasiti da je i ona bila Zapadnjakinja. Pitali smo ju što ona ovdje radi i koga čeka? Odgovorila je: „Mi sjedimo ovdje pored vrata i pratimo kako Svami prolazi kraj prozora da bi ugasio svjetlo.“ Na to smo rekli: „Onda ćemo i mi također čekati, možda će On opet večeras izaći van!“  „Oh ne, “ odgovorila je ona, „mi smo ovdje već neko vrijeme i On nikada ne izlazi, osim da bi ušao u automobil i  odvezao se negdje.“  Rekli smo joj: „Ne postoji takva riječ – nikada“, a ona je samo pogledala u nas, zakolutala očima te je rekla: „Glupi Zapadnjaci!“ Koja dobrodošlica, zar ne?!

 

Kako god bilo sjeli smo, muškarci na jednu stranu, a žene na drugu i svi smo gledali gore u prozor, a tada je već bio sumrak. Odjednom je sve postalo potpuno mirno uz prekrasan povjetarac koji je lagano puhao. Bila je potpuna tišina. Iznenada je kroz vrata izašao Svami u Svojoj narančastoj haljini. Išao je ravno prema nama, idući najprije prema ženskoj strani te je rekao: „Ah! Došli ste. Veoma sam sretan.“ Zatim je pogledao dolje u mene te je pitao: „Odakle ste?“ Rekla sam: „Iz Kalifornije, Svami.“, a On je odgovorio smijući se: „Oh, ja imam mnogo poklonika u Kaliforniji, ali oni to još ne znaju!“ On me je tada pitao: „Kako dugo možete ostati sa Svamijem?“ Odgovorila sam: “Imamo samo tjedan dana.“ Svami je odvratio: „Oh, tako malo vremena, ali ne brinite. Dođite sutra i bit ćete moji gosti. Jesti ćemo i pjevati.“ Zatim je otišao na mušku stranu te je rekao: „Oh, gladni ste.“ Tada je nekud poslao jednog od svojih pratilaca koji se vratio s cijelim buntom banana i Svami nas je sve nahranio bananama! Zatim je otišao do one gospođe koja nas je onako grubo oslovila. Ona je izgledala jako pokajnički, a On je rekao: „TI… preuzmi brigu!“, te je pokazao na nas. Dogodilo se da je baš toga dana otišla njena cimerica, koja je imala mali bungalov pored njenog, upravo pokraj ašrama. Tako je bungalov bio prazan i čekao je na nas. Ona je počela plakati, a On joj je dopustio učiniti padanamaskar. Kada je Svami otišao, ona je došla k nama te je rekla: „Tako mi je žao. Nisam znala da ste Svamijevi gosti. Biste li opet htjeli zapjevati?!“ Dakle, skoro cijeli tjedan Svami nas je hranio vlastitim rukama i stalno smo bili s Njim te smo mnogo, mnogo puta zajedno pjevali. Održali smo koncerte za sve ljude, „otpuhavši“ svakojake načine razmišljanja, jer do tada nitko nikada nije čuo engleske bhajane, posebno ne Rock & Roll bhajane!

 

Jednog nas je popodneva Sai Baba poslao u Svoj vrt zajedno s nekoliko Svojih studenata rekavši nam: „Idite i učite indijske bhajane, a vi ćete njih naučiti engleske.“ Tako smo otišli i naučili nekoliko indijskih bhajana koje smo pjevali u Rock & Roll ritmu. Svami je to volio i uvijek nas je poticao da pjevamo „Brže!!“ jer je znao da naše pjevanje šokira Indijce. Jedne je večeri održao govor u kome je rekao da Bog prihvaća sve pjesme koje su pjevane iz srca, s ljubavlju i pobožnošću. Bog ne prihvaća samo indijske bhajane, iako neki ljudi vole misliti da je to tako! Svami kaže da bi svatko trebao pjevati na svom jeziku, jer pjesma treba izvirati iz srca. Ono što je važno, kada se pjeva bhajan, nisu riječi, nije melodija, nego ljubav koja teče iz srca, važno je otpuštanje ega. Dakle, Zapadnjaci ne bi trebali nastojati pjevati komplicirane indijske bhajane, nego bi se trebali usredotočiti na pjevanje onih jednostavnijih. Svami kaže: „Što jednostavnije, to bolje!“. Ako gledate Svamija, kad god je nešto jednostavnije, kada se pjevaju bhajani starijeg stila, On uživa u njima u potpunosti, ali  će često ustati i otići kada se pjevaju novi, jako komplicirani bhajani.

 

Johnima: Neki su govornici danas govorili o sveprisutnosti pa smo se morali upitati: „Što ta riječ znači? Što je to što je prisutno svugdje? Tko je, što je i gdje je Bog?“ Ako ne postavljate ova pitanja i ne kopate dublje u sebi, nećete naći odgovor. Knjige vam neće dati odgovor. Svami je rekao da su knjige samo putokazi. One samo pokazuju smjer te ako čitate previše knjiga, samo ćete postati zbunjeni. Nećete znati kojim putem treba krenuti. Svami je rekao da je najbolje istraživati unutar sebe, jer sveprisutni dio nas će uvijek biti tamo da nam odgovori. Ako naša potraga nije stvarna, ako to radimo samo zbog predstave ili nekog drugog egocentričnog razloga, možda ćemo i dobiti odgovor, ali tko zna odakle on dolazi. Može biti od ega ili od neke vrste karmičkog ostatka, zbog percepcije koju smo izgradili kroz mnoge inkarnacije koje smo imali. Ključ za našu potragu je ljubav. Ako istražujemo dublje i s ljubavlju, onda ćemo ostvariti povezanost. Svami kaže da je to kao električna struja koju svaki dan koristimo. Ta struja pokreće sva pomagala u kuhinji, toster, štednjak, frižider i.t.d., a svako pomagalo misli da je bolje od onog drugog, da je važnije od drugog, možda zato što ga se češće koristi? No jesu li ona svjesna da bez električne energije ni jedno od njih ne bi radilo? Svami kaže da je ta struja „ljepilo“ Kreacije, a što je ona, nego ljubav? Jednom nas je upitao: „Znate li kako možete odmah biti sveprisutni? Ako imate osjećaj ili misao ljubavi, vi ste smjesta i automatski spojeni s cijelom kreacijom, na svim nivoima.“ Mi bismo stalno trebali imati to na  umu ne samo kada smo budni, nego i u snovima isto tako. Tada bi postepeno počelo u nama svanjivati da je sve samo refleksija ljubavi Božjeg Sebstva koje mi zaista jesmo. Ovog jutra su govornici govorili o tome kako pronaći Božje sebstvo, o tome kako ući u istinsku unutarnju stvarnost onoga tko i što mi jesmo. Svami nam je jednom rekao: „Tako je lako biti Bog, jer vi to već jeste, samo se morate sjetiti živjeti kao Bog, misliti kao Bog, govoriti kao Bog i djelovati kao Bog.“

 

Kalassu: Imam prijatelja koji je kompjutorski „čarobnjak“. Ima vlastitu kompaniju i radi veoma naporno.Jednom mi se žalio: „Kako mogu sve vrijeme biti Bog? Nije mi moguće meditirati ni sat vremena u danu. Moram raditi.“ Pitala sam ga: „Što ti misliš da je meditacija?“ Rekao je: „Pa to je, kada sjedim kod kuće nakon napornog radnog dana, smirujući svoj um i pokušavam ući u više stanje svog bića.“ Odgovorila sam da u trenutku kada kažeš riječ 'pokušavam', već si kažnjen! Ili meditiraj ili nemoj! Svami nam je rekao da se meditacija sastoji od jedne stvari. U trenutku kada misliš na Boga to je meditacija, ali u bilo koje drugo vrijeme ti ne meditiraš, ti se samo koncentriraš. Dakle, koncentracija u meditativnom stanju, drugim riječima sjedenje u tišini i rad na kontroli majmunskog uma je izvanredna vježba, ali nije meditacija. Svatko mora naučiti kontrolirati svoj um, ali nikakav ritual vas neće dovesti do Boga. Istinska meditacija je stalno razmišljanje o Bogu. Dakle, kako ćete izbalansirati svoju potrebu za zarađivanjem za život i živjeti u fizičkom svijetu tako da mislite o Bogu? To je tako jednostavno! Moramo vježbati kako uvesti Boga u naš svakodnevni život. Rekla sam svom prijatelju - kompjutorašu: „Radije nego da radiš na kompjutorima i onda žuriš kući da bi meditirao, promijeni način na koji radiš. Zamisli da kada su tvoje ruke u kompjutoru da je Bog taj koji radi na njemu. Zamisli da si svemoćan te da stvaraš bolji kompjutor prizivajući blagoslove na njega, da svatko tko ga dodirne nakon tebe shvati Boga unutar sebe. Reci ili učini bilo što, što osjećaš da će proširiti tvoje svjetlo, tvoju ljubav i tvoju energiju na bilo koga tko koristi kompjutor. Nagrada za tvoj rad nije tvoj ček s plaćom, nego to na koji će način blagoslovljeni kompjutor doticati ljudske živote. Ako vozite kući nakon posla i najednom shvatite da ste taj dan zaboravili blagosloviti svoj posao onda je to dobro zato jer ste upravo načinili prvi korak. Isto je i sa hranom. Vi ne samo da nudite molitvu Bogu da vam blagoslovi hranu, vi molite da vaše uživanje u hrani bude podijeljeno sa svima u Kreaciji te da ni jedan gladni trbuh toga dana ne bude nenapunjen. Trebate postati onaj koji uključuje sve i voli sve u svim aspektima svog života. Što ćete se više podsjećati da tako činite to ćete više gubiti poistovjećenje s egom. Postajat ćete sve više onaj koji uključuje, nego isključuje.

 

Johnima: Svami nam je jednom rekao: „Veliki problem s čovječanstvom je taj što ono pati zbog krivog identiteta. To je sve. Ljudi se poistovjećuju sa svojim tijelima.“ Upamtite da vi niste vaše tijelo, niste vaš um, vaše misli i vaši osjećaji. Vi niste ni vaša sjećanja ni vaše 'volim' ili 'ne volim'. Niste niti jedna od identifikacija koje ste ikada načinili. Vi ste svijest o toj pogrešnoj identifikaciji ili, kao što je David rekao jutros : „Bio sam svjestan da sam svjestan.“ To je tako jednostavno. Ta svjesnost je uvijek s vama, bila je uvijek s vama i bit će zauvijek. Ego je taj koji je kompliciran. Kao što Svami kaže: „Ego je taj koji sve čini kompliciranim, čak i duhovnost!“  Koji je najgori ego s kojim ste se ikada susreli? Nije li to duhovni ego jer on je uvijek u pravu!? Dakle Svami nam pokazuje prečac - Voli sve, služi svima, jer Bog je ljubav.  Naše je pravo po rođenju da budemo Bog i mi to možemo biti. Što je služenje, nego ljubav koja se izrazila kroz djelovanje. Kada nešto radimo i mislimo da smo mi ti koji to radimo, čak i ako to može biti od pomoći, to nije istinsko služenje. Istinsko služenje je spontana ljubav iz srca koja se izrazila u fizičkom obliku.

 

Ako upamtimo da je sve Bog, da je sve odraz Boga, onda će se naš pogled na svijet dramatično izmijeniti. Život više nećemo uzimati tako ozbiljno te vidjeti sve kao crno-bijelu materiju, kao život i smrt. Svami nam je jednom rekao da trebamo prestati projicirati naš um prema van i početi ga projicirati u sebe te, ako ćemo ga uputiti prema njegovom izvorištu, da će on automatski nestati. Dao nam je i jednu analogiju za to. Naš hod kroz život je kao čovjek koji ide niz ulicu, a prati ga sjena. Ako on uvijek gleda u sjenu, ako uvijek gleda samo svoju tugu i bol, ako uvijek gleda u svjetsku tugu i bol, ako uvijek gleda u tamnu stranu Kreacije, onda će to biti njegovo poimanje života. Ali ako je onaj koji se okrene prema suncu, onda tamna sjena automatski nestaje. To sunce, sunce mudrosti je u svima nama. Ono zna sve.. Doslovno: nema ništa novo pod suncem. Nitko nam ne mora ništa reći, jer mi to već znamo. Na nesreću patimo od zaboravnosti. Zaboravili smo svoj unutarnji izvor mudrosti, pa se usredotočujemo na igru života i ulogu koju igra naš ego. Dakle, upamtite da mi nismo naše misli, naši osjećaji i naše emocije. Mi smo svijest o njima. Mi nismo ono što mislimo da jesmo. Nismo odvojeni ni pojedinci, mi smo jedno s cijelom Kreacijom. Prepoznavši tu činjenicu, pitam vas koja je korist od borbe s bilo kim? Koji je smisao posjedovanja bilo čega, želje za bilo čim što netko drugi ima? Nema potrebe trčati preko ljudi da biste dobili prvi red za daršan, jer trčite preko Boga da biste dobili Boga! Što više, gdje je Bog? Svami je rekao da će učiniti štogod bude trebalo da bi nas doveo do odvajanja od Njegovog lika te da će uništiti sve što će stajati tome na putu, čak i ako to bude Njegov vlastiti lik. On će to učiniti da bi vam pomogao da nađete svoje unutarnje sebstvo. Zar to nije najveća ljubav koju netko može ikada iskusiti?

 

Kalassu: Jednom kada smo napuštali Svamija, On je gledao u nas te je pokazao na naša tijela rekavši: „Ovo su sada moja tijela, a ovo,“ pokazao je na Sebe „ovo je sada vaše tijelo i mi sada zajedno idemo igrati igru života. Sada se možemo igrati bilo čime, čime poželimo, poštujući samo jedno pravilo - nema vezivanja za bilo što.“  Jednostavno, zar ne? No, pokušajmo to provesti u praksi! Svami mi je jednom dao veliki test o ovom vezanju. Prije nekoliko godina - baš smo se vratili iz Indije - kada smo otkrili da naša kćer Shanti ima trbušnu gripu, samo to nije bila gripa, bio je to meningokokni meningitis. Mi živimo u maloj planinskoj zajednici u Idahou gdje postoji samo ambulanta. Ustvari, oni su bili spremni prevesti je u glavnu bolnicu u Boiseu, koja je udaljena dva sata vožnje od nas. Nisu nam dopustili da joj se pridružimo u ambulantnom helikopteru, jer nije bilo dovoljno mjesta. Nakon što je liječnik provjerio njenu kičmenu tekućinu i nakon što smo je namazali vibhutijem izgovorivši nad njom Gayatri mantru, Johnima je otišao k njemu te ga je upitao kakve su njene šanse? On je odgovorio da kroz vrijeme koje je potrebno da se dođe do bolnice ona vjerojatno više neće biti živa. Njena je kičmena tekućina bila veoma mutna što je značilo da je ona prilično blizu smrti! Veoma malo ljudi preživi ovu bolest te ako ju i prežive, gotovo uvijek imaju teške posljedice.

 

U dva sata vožnje do Boisea, ja sam razmišljala o Svamijevim riječima. On je tražio od mene da imam tu djecu za Njega, ali u isto vrijeme je tražio da ne budem vezana, no koja majka nije vezana za svoje dijete? Pitala sam se: „Pa dođavola u što ti to zaista vjeruješ? Svakako je podcrtano pitanje, tko sam ja? Jesam li ja zaista majka? Slijedim li ja samo iluziju i postajem uhvaćena u dramu života? Ja znam da Shanti, koja je atma, nikada neće umrijeti. Ja znam da fizička tijela dolaze i prolaze, ali njihova bît će živjeti zauvijek. U srcu znam da ona zaista ne pripada meni niti ja njoj. Dakle, za čime ili kime ja to tugujem?“ Moram se suočiti sa svojom istinom ili ću se lako odsklizati na emocionalni put na kome ću biti majka umirućeg djeteta i bit ću svladana tugom kao svi drugi i, naravno, svijet će me poduprijeti u tom stavu! Bio je to trenutak odluke. Zaista sam se morala suočiti s istinom o tome što znam. U vrijeme dok smo stigli do bolnice počela sam uviđati da je život jedan veliki san te da imamo dnevne i noćne snove kao i to da u tim snovima ništa i nitko nije nikad bio povrijeđen. Dakle, ako je atma, koja je Shanti, željela otići ranije, onda je to dobro za nju!  Ona je očito obavila ono zbog čega je došla i više nema potrebu za svojim tijelom. U bolnici su svi gledali u nas sa tugom i žaljenjem, ali ja sam stajala čvrsto uz svoju istinu. Liječnik nas je došao vidjeti, no nije bio sretan, čak ni ljubazan prema nama. Rekao nam je da je Shanti još uvijek živa, ali je u komi te da joj on ne daje nikakve šanse da će se probuditi. Rekao je i to da ona ima još nekih osam sati vremena kroz koje se možda nešto promijeni. Ako se ne probudi kroz osam sati, otići će. Nakon toga smo se utaborili u čekaonici, pjevajući bhajane i ja sam utonula u san. Svami mi je rekao da će me uvijek učiti kroz meditaciju, snove ili vizije. Iznenada se, u vremenu potonuća u san, pojavio Svami koji je stajao ispred mene držeći Shanti za ruku te joj je govorio: „Sve si završila! Možeš poći sa Svamijem ili se vratiti natrag i pomagati mami i tati.“ Sjećam se da sam bila samo promatrač svega ovoga. Sjećam se da sam vidjela Shanti kako gleda gore i kaže: „Ah! Vratit ću se natrag i pomagati mami i tati.“ U tom trenutku netko je dotrčao u čekaonicu, probudio me iz ovog sna te je rekao: „Ona je budna! Ona je budna i zove vas!“ Otišli smo tamo trčeći i, Johnima, ti možeš nastaviti priču odavde dalje.

 

Johnima: Kalassu mi nije imala vremena reći ništa o svom snu. Ušli smo u odjel intenzivne njege. Tamo je bila Shanti sa senzorom na svom prstu da bi se, između ostalog, mogao pratiti rad njena srca. Ona se probudila i pogledala u nas te je rekla: „ET!“ Nije imala pojma gdje je pa smo joj rekli da je u bolnici u Boiseu te smo ju vratili u ono vrijeme u kom se sve ovo dogodilo. Budući da sam bio veoma znatiželjan rekao sam joj: „Sjećaš li se ičega?“ Rekla je: „Da!“ Još uvijek je lebdjela u i izvan svog tijela. Pitao sam: „Što se dogodilo?“ Odgovorila je: „Svami…“, a ja sam rekao: „Oh, bila si sa Svamijem.“ Ona je potvrdila. Tada sam ju pitao: „Da li je Svami razgovarao s tobom?“ Ona je odgovorila: „Aha! Pitao me je želim li ići ili ostati?“ Rekao sam: „Oh! Dakle ti si završila sve?“, a ona je odgovorila: „Da!“ Sada su već u sobi bili sestra i liječnik, a ja sam pitao Shanti: „Pa zašto si se onda vratila?!!!“ Trebali ste vidjeti njihova lica. Oboje su mislili: „Kakav je ovo strašan čovjek. Kakvog zamaskiranog demona imamo ovdje. On želi da njegova kćer umre!“ Ali onda smo rekli: „Veoma smo sretni što si nam se vratila.“ Bili smo spremni poći, ali je Shanti rekla: „Molim vas ostanite.“ Ostali smo s njom i ona se u kratkom vremenu oporavila 100%, bez ikakvih posljedica. Međutim, veoma jasno sam vidio to, da smo krenuli putem tuge i vezanosti ona se ne bi vratila. Shanti se ne bi vratila. Znam to kao činjenicu.

 

Dakle, mi imamo izbor u svakom trenutku svog života. Sve što mislimo, govorimo ili činimo, teče kroz nas kao 'djelo' i tako dugo dok se poistovjećujemo sa 'ja' koje nešto 'čini', onda je to učinjeno kroz mali i uskogrudni koncept o kome mislimo da smo to mi. Mi moramo paziti na svaku misao, riječ i djelo koje teče kroz nas. Moramo promatrati svaku našu akciju. Mi to možemo jer mi smo Bog, mi smo svemoćni, sjećate li se? Mi moramo promatrati svoj ego da bismo mogli u svemu uhvatiti laž. Nakon nekog vremena to postaje nova navika. Uskoro to radimop automatski. Kada ego želi preuzeti vlast, ti to osjećaš u svom solarnom pleksusu, kao kad postaješ ljut, kad se bojiš, kad si ljubomoran ili osjećaš simptom bilo čega drugog,  U trenutku kada to osjetiš, zaustavi sve što tog trenutka radiš i istraži odakle je to? Kakav je to osjećaj? Odakle je došao? Zašto se pojavio? Gotovo uvijek će to biti zbog nekog oblika vezanosti, koji onda stvara strah ili želju! Zašto nisam dobio ono što sam želio? Zašto ja nisam bio uključen? Zašto nisam bio tretiran na način koji sam očekivao? Većina nas je naučila (navikla) očekivati. U trenutku kada to činimo, osuđeni smo na razočaranje. Kada Svami pita: „Što želiš?“, što mislite da On zaista pita? Govori li On vašem sveprisutnom atma-sebstvu, sebi ili vašem egu? Atma - sebstvo je savršeno i ništa ne treba! Dakle, On pita vaš ego, što on želi?  Zašto On to čini? Zato jer želi da to imate, da uspijete u tome, da se očistite od toga. Čak i ako igramo igru i ne kažemo Mu, On svejedno zna što želimo i ipak nam to daje!

 

Ovog je jutra David govorio o oslobođenju. To je prekrasna tema, ali, kao što je David rekao, većina nas nema pojma što oslobođenje uopće znači. Većina nas misli da oslobođenje znači odmor od zemaljskih inkarnacija. Dakle, imam za vas novost! Svi vi znate staru poslovicu koja kaže da nisi prosvijetljeno biće ako cijepaš drva, nosiš vodu i psuješ „k'o vrag“, ali jesi prosvijetljeno biće ako cijepaš drva, nosiš vodu i smiješ se „k'o vrag“! Vidite li da svakako i dalje cijepate drva i nosite vodu?! Fizičko tijelo i dalje mora izvršavati svoje zemaljske obaveze. Svami kaže da tako dugo dok postoje karmički ostaci, misli na djela koja smo izveli u prošlosti,  nije važno jesmo li ostvareno biće ili ne, mi moramo iskusiti plodove tih ostataka jer smo ih mi stvorili. Prepoznajte to da sve situacije koje doživljavamo da smo ih sami stvorili sa svrhom da naučimo određene lekcije, a ako ih ne naučimo, onda će se one ponavljati. To je zaista tako jednostavno. Mi stvaramo sve prilike. Nema neke izvanjske sile, nema Svamija u narančastoj haljini, nema sveprisutnog Boga sa bijelom bradom koji nam postavlja karmu. Mi smo ti koji igramo igru života i mi smo ti koji stvaramo prilike (ili neprilike - op. prev.)

 

Kalassu: Onih davnih dana imali smo veoma blizak kontakt sa Svamijem. Jednom smo bili u Njegovom vrtu u kom se je On igrao sa Svojom slonicom Gitom, pa kako su tu bili i studenti sa koledža On je donio Svoju novu Polaroid kameru. U to vrijeme Polaroid kamera je bila sasvim novi proizvod u Indiji. Načinili smo njome nekoliko fotografija Gite, Svamija i studenata te smo promatrali kako se film razvija pred našim očima. Zatim je Svami dao svima da vide te fotografije. Onda je hodajući između nas rekao: „Znate, um je kao kamera, oči su leće, a meko, toplo srce je filmska emulzija. Kamera snimi Svamijevu sliku i sada je Svami utisnut u vaše srce zauvijek. To je najbolja slika koju treba imati.“ Onda se okrenuo i otišao dok smo mi razmišljali o ovoj primjedbi. Shvatili smo da nas je upućivao prema unutarnjem Svamiju, koji se od samog početka nalazi tamo gdje nam je pokazivao. Već prvi put kada je razgovarao s nama, rekao je: „Sve izvanjsko je iluzija.“ Upozorio nas je da ne pridajemo previše pažnje vanjskom Svamiju, nego da se usredotočimo na unutarnjeg, na našu svijest. „Ja ću uvijek biti tamo“, rekao je, “kao vaš unutarnji Svami, kao sveprisutni dio vas. Vi jeste Svami pa sada djelujte prema tome.“ Učio nas je ovom našem pravu od samog početka, iako ovo nije dijelio otvoreno s masama. Nepotrebno je napominjati da je na ovo skretao pažnju u mnogim Svojim govorima. Bio je uvijek tako izravan s nama. Rekao bi: „Zaboravite lik, odmah sada. Ne smatrajte ga posebnim. Mi smo isti, potpuno isti.“ Međutim ja to nisam mogla prihvatiti. Željela sam Ga učinit posebnim, jer sam željela da vodi brigu o meni. Željela sam Ga štovati kao Boga, ali kada štujete Boga onda se javlja odvojenost. Vi više niste jedno s Bogom. Štovanje Boga je izvanredna stepenica za postizanje cilja, ali jednoga dana morate poći iznad toga. Morate napredovati prema slijedećem koraku prema gore, a Svami kaže da ste vi taj sljedeći korak! On kaže da je On samo odraz onoga što mi jesmo. Ljubav koju vidimo u Svamiju je naša vlastita ljubav koja nam se savršeno odražava natrag. Od samog početka Svami nas je poučio da sve što postoji izvan nas, sve što mi primjećujemo na bilo kom stupnju, bilo fizičkom, astralnom ili kauzalnom, samo je iluzija, san. Bog sanja sve ovo pa tako i mi, kao Bog, sanjamo to isto.

 

Johnima: Kada smo svirali na koncertu za Svamija za vrijeme ljetne škole, na kraju koncerta koji obično traje 45 minuta ili otprilike toliko, On bi se nagnuo k nama te bi rekao: „Ima li neka nova pjesma?“ Konačno smo shvatili da je želio da stvorimo odmah sada jednu novu, jer je bio umoran od onih drugih. Jednog posebnog dana bili smo na pozornici ispred nekoliko tisuća ljudi, kada je Svami pogledao u nas, nasmijao se te je rekao: „Ima li neka nova pjesma?“ Bili smo veoma tihi gledajući gore prema Njemu. Gledali smo u Njegove oči, potonuvši u svoje sebstvo, sveprisutni dio nas samih, i nadahnuće je došlo. Stavio sam ruke na gitaru i akordi su počeli dolaziti dok je pjesma tekla, a kad smo zapeli s riječima Svami ih je stavio u nju umjesto nas. On je pjevao s nama.

 

A sada bih želio završiti s pričom. Ovo nije priča iz prve ruke, jer mi nismo bili tamo, ali nam ju je ispričao netko tko je bio. Bio je jedan poznati mudrac na Himalaji koji je došao vidjeti Svamija. Svami mu se pojavio u meditaciji te mu je rekao da dođe. Mudrac je doveo sa sobom neke svoje učenike. Neki od tih učenika bili su također i Svamijevi poklonici, pa su željeli biti sigurni da će njihov guru razgovarati sa Svamijem. Međutim, mudrac je bio potpuno zadovoljan da anonimno sjedi negdje otraga u daršan prostoru. Unatoč njegovim protestima, njegovi su poklonici insistirali da sjedne sasvim naprijed te budući da su imali neku vezu sa ašramskim osobljem, uspjeli su ga smjestiti u prvi red, točno pored vrata kroz koja Svami izlazi da bi dao daršan. Svami se pravovremeno pojavio te kada je prolazio pored mudraca samo je krajičkom oka kratko pogledao u njega. Nije ni pokušao razgovarati s njim, a niti je dao do znanja da ga je prepoznao. Kad je daršan završio, mudrac je bio u blaženstvu, ali su njegovi studenti bili jako uzrujani. Kako se Svami usudio ne prepoznati njihovog gurua i ne razgovarati s njim? Mudrac im se nasmiješio te je rekao: „Vjerujete li vi da je Sai Baba Avatar?“ Oni su odgovorili: „Da!“, na što je mudrac opet odgovorio: „Ne, ne vjerujete, zato jer da ste vjerovali da je Avatar, onda biste također znali i to da je samo jedan letimičan pogled krajičkom Njegova oka, sve što ćete ikada trebati u cijeloj ovoj kreaciji.“

 

              

Izvornik: http://www.ramalacentre.com/newsletter09_00_05.htm

 

Prevela: Lidija Horvat, travanj, 2009.god.