Pravo Ime

 

Postoji priča za djecu i odrasle, o dječaku koji je tražio svoje pravo ime.

Naravno, on je imao ime kao i svi drugi, ali to ime kojim su ga ljudi zvali nosili su i drugi dječaci i zaključio je da to nije moglo biti njegovo pravo ime; Ime koje stvarno predstavlja njega.

I tako je dječak pošao u potragu za svojim pravim imenom.

I nakon što od ljudi nije dobio odgovor, potražio je odgovore od planine, sunca, mjeseca…ali ni ova najmoćnija vidljiva bića do kojih je mogao doći nisu mu mogla reći koje je njegovo pravo ime.

No potraga nije bila beskorisna; Na kraju ga je dovela do tišine, one stvarne, stvaralačke tišine iz kojoj sve nastaje, i u kojoj je našao i svoje stvarno ime…

 

----------

 

Bio je još jedan dječak, stvarni dječak, „od krvi i mesa“, koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih dječaka svoga vremena i okruženja, osim po nekoliko neobičnih susreta s tajanstvenim, starim mudracem s Istoka, koji će kasnije postati njegov učitelj i „brat“ u duhu.

I tek kada je ovaj obični dječak odrastao, bilo je jasno da se ipak ne radi o uobičajenoj sudbini zemaljskog čovjeka.

Izvana i dalje nije bilo ničeg posebno specifičnog, osim poduke „Mudraca s Istoka“, koji su pripremali novu kariku besmrtnog, svjetlosnog lanca.

 Slično kao nekada, prije dvije tisuće godina u Galileji, i još puno prije u Kini…

Jedna zajednica, jedno bratstvo, jedno Duhovno Sunce Zemlje, koje bez prekida u tišini zrači istinu o čovjeku i njegovu porijeklu.

A tek ponekad, ako je neophodno, izađe iz tišine i djeluje glasno i vidljivo pomažući mlađoj ljudskoj braći i sestrama da nađu svoje pravo ime, vječno ime u duhu.

Iako vidljivo sunce po nepromjenjivim zakonima uvijek izlazi na Istoku, Duhovno Sunce je jednom izašlo na Zapadu, i još uvijek svijetli i još će dugo svijetliti, iako za mnoge još nije svanuo dan u kome ga mogu ugledati.

 

------------

 

„Kada sam prvi put čuo svoju duhovnu braću,

s kojima sam sjedinjen u duhu

i koju izuzev jednog,

nikada prije nisam vidio u zemaljskom obličju -

da izgovaraju moje ime na način njihovih jezika,

toliko sam u nutrini bio potresen

da sam njih,

u duhu sjedinjene majstore koji su ga govorili,

jedva mogao vidjeti oko sebe,

kroz veo koji je prekrio oči…

 

Bilo je to za mene zaprepašćujuće i zbunjujuće -

da su me poznavali u mojem imenu -

imenu u vječnosti rođenom,

koje ja – jesam,

kao što je izvor voda

i sadržaj riječi njen smisao.

 

Ja sam zaista od vječnosti bio to -

što su oni izgovarali na glas,

koliko se to može izreći ljudskim glasovima,

ali ipak me nitko nikada prije u zemaljskom vremenu

nije nazvao imenom

u kome sam ja sebe poznavao,

onako kako me je vječni otac u „riječi“ nazvao.

 

Tada su mi veliki majstori,

i od tada moja braća,

„dali“ to isto ime u zemaljskim glasovima –

da bi ono pravječno,

baš tu u njemu iznova oblikovano,

bilo iznova objavljeno. “

 

Bô Yin Râ (Joseph Anton Schneiderfranken)

 

 

Napisala: Eloratea

http://eloratea.blogspot.com/