Pjesma Duše

 

Ja nemam domovinu, ni rodbinu,

bliske prijatelje, sestre ni braću.

 

Ne pripadam ovdje nikome,

niti meni itko pripada.

 

Živim u okruženju koje mi je strano,

i izražavam na jeziku koji mi nije maternji.

 

Samo prividno prilagođena,

koračam putevima koji nisu moji.

 

Moj glas je tih, jedva čujan,

kao onoga koji govori u pustinji.

 

Iako mnogi o meni razmišljaju

i neki misle da me poznaju,

tko me stvarno vidi

i stvarno čuje?

Tko mi stvarno može pružiti ruku?

 

Iako je svjetlost moja bit,

sama u tami, tamom okružena,

ne mogu se vratiti gdje pripadam,

ako mi netko ruku ne pruži

i iz labirinta me ne povede.

 

Osuđena na čekanje

ja pjesmu pjevam,

prizivajući pomoć

i budeći prisjećanje -

na dane u radosti,

na život u svjetlosti,

na postojanje u slobodi, jedinstvu i ljubavi.

Napisala: Eloratea

http://eloratea.blogspot.com/