Prije nego što su ga počeli upotrebljavati protivnici ratifikacije Istanbulske konvencije (IK), nisam čuo za izraz „rodna ideologija“. Međutim, dosta sam vremena proveo proučavajući duhovne vidove seksualnosti, odnosa i općenito ljudske spolnosti, pa sam se susreo sa zamislima o odvojivosti roda kao uloge koju čovjek ima u životu (ne smo svjetovnom nego i duhovnom), od spola koji je određen tjelesnim spolnim obilježjima.

Ako zanemarimo svu zbunjenost, pogrešne informacije, nenamjerno ili namjerno izvrtanje činjenica, pobuna protiv IK (neopravdana, ali to trenutačno nije važno) svodi se na svjetonazorski sukob oko odgajanja djece.

Hoćemo li djecu odgajati u rodnom stereotipu muško/žensko, ili ćemo ih odgajati izvan tog rodnog stereotipa i pustiti im da sami „odluče“ što su i tko su?

Već samo to pitanje zastrašujuće je za pripadnike konzervativnog svjetonazora. „Nećemo dopustiti da netko indoktrinira našu djecu“, kažu oni. Zaboravljaju, međutim, da je svaki odgoj indoktrinacija. Svi roditelji indoktriniraju svoju djecu, prenose im svoj svjetonazor, odgajaju ih. To isto čini i društvo. Povici protiv indoktrinacije su besmisleni. Pitanje nije hoćemo li ili nećemo indoktrinirati djecu, već samo čime ćemo to učiniti i kako. „Tradicionalni hrvatski način života“ ili nešto sasvim drugo, potencijalno opasno, a opet s primamljivim okusom ravnopravnosti i ispravljanja stoljetnih nepravda prema, uglavnom, ženama?

Djeca pritom nemaju nikakvo pravo glasa. Ne mogu imati, naravno. Ako im se dogodio život u konzervativnoj katoličkoj obitelji, zna se što slijedi. Ako im se dogodio život s roditeljima koji sasvim drugačije razmišljaju, siti su stereotipa i žele svojoj djeci pružiti nešto drugo, jednako tako bi se trebalo znati što slijedi.

Tolerancija znači da i jednima i drugima dopustite odgoj koji smatraju najprimjerenijim za svoje dijete. Ako nema očitih kršenja djetetovih prava, nasilja ili druge zlouporabe, vrsta odgoja pripada roditeljima. Država bi se trebala pobrinuti da svaki roditelj, kakvog je god svjetonazora, svojoj djeci pruži odgovarajući odgoj uz državnu potporu. Vika i strka na ulicama opravdana je jedino u slučaju ako bi netko katolicima želio nametnuti odgoj koji omogućava slobodu izbora roda. Jednako tako bila bi opravdana ako bi država SVIMA nametnula katolički odgoj. Koliko vidim, uglavnom se događa ovo drugo, jer katolički svećenici obilato posjećuju škole, upravljaju događajima u društvu, glasni su i zauzimaju ogromne količine prostora i vremena na državnim medijima. Što je u biti nedopustivo, jer mediji također sudjeluju u indoktrinaciji, to jest odgoju djece. Unatoč tome, strka na ulicama je zbog navodnog prvog razloga, što cijelu stvar čini još besmislenijom.

Rješenje je jednostavno: država treba omogućiti svima da odgajaju svoju djecu kako žele. Želite rodno neutralan odgoj? Super, evo vam takav vrtić i takva škola. Želite rodno fiksiran odgoj, s katoličkim okusom? Super, evo vam takav vrtić i takva škola. I nitko ne smatra da jedno ne smije postojati zato što postoji drugo.

Stvar se može riješiti vrlo brzo, ako su svi dovoljno tolerantni. Naravno, preduvjet tolerancije je i da se religija makne s državne televizije, i nasilno nametanje indoktrinacije na teret svih građana prestane. Jer, ako nismo sekularni, onda smo neravnopravni u samom startu.

Ovaj je članak, međutim, namijenjen jednoj drugoj temi. Otkad je svijeta i vijeka, rađali su se ljudi čiji rod i spol nisu bili čvrsto povezani. Također, pitanje duhovnosti i duhovnog rasta često dodiruje tu osjetljivu temu. Usputne žrtve konzervativne isključivosti bit će transrodne osobe, a mnogi su u Hrvatskoj danas uvjereni kako se radi o „izopačenosti“. Čak i ako su im srca otvorena prihvaćanju, uglavnom ne razumiju o čemu se radi i često na to gledaju kao na „bolest“ ili „poremećaj“, a na svjetonazor koji odvaja rod od spola kao na suvremenu izmišljotinu koja nema nikakve veze s duhovnim tradicijama svijeta.

Međutim, tome nije tako. Ne samo da je uočavanje manjinske pojave razlike između roda i spola unutar nekog čovjeka bilo prisutno od davnina (dakle, samim tim postaje dio onog što zovemo prirodno), nego su mnoga društva i duhovne tradicije imale vrlo tolerantan stav prema tome, dopuštajući takvim ljudima sva prava koja su pripadala većini, a u nekim su ih slučajevima smatrali i posebno vrijednim i duhovnim članovima zajednice.

 

…i u meni on uvik isto pitanje budi
šta tribamo činit da bili bi ljudi?– TBF

 

Što doista čovjeka čini čovjekom? Je li to njegovo tijelo, materija od koje je načinjen, ili možda nešto drugo? I bi li čovjek bio čovjek da nema tijelo, ili da mu je tijelo umjetno stvoreno? Pod pritiskom razvoja tehnologije, filozofi, teozofi, znanstvenici ali i obični ljudi, ubrzo će biti prisiljeni odgovoriti na vrlo teško životno pitanje: što je zapravo „čovjek“?

Pretpostavljam da će biti onih koji će tvrditi da čovjek ne može biti čovjek ako njegovo tijelo nije začeto i rođeno na prirodan način, s genitalijama na pravom mjestu i u skladu s njegovim ili njenim osjećajem roda te, naravno, strogo kontroliranom seksualnom praksom određenom religioznim pravilima.

Međutim, siguran sam da će biti i onih koji se na sve to neće obazirati i koji će tražiti neke druge, ne tako materijalne dokaze ljudskosti, poput empatije, sposobnosti za ljubav, humora, nesebičnosti, znatiželje ili slobodoumlja.

 

Imali li božanska osoba spol i rod?

Duhovna problematika spola i roda u religiji počinje s poimanjem božanskog. Ako je Bog muško, to će muškarcima dati prednost, a žene će biti, kako je to zgodno, a opet zastrašujuće rečeno, drugotne. Međutim, postoje, ili su postojale, religije koje su stvoriteljstvo pripisivale Majci, dakle ženi Boginji. U tom bi slučaju žene imale prednost. Međutim, s duhovnog stajališta mogli biste jednostavno prevazići pitanje božanskog roda i spola te reći da je moguće i jedno i drugo; odnosno da u božanske osobe toga nema. A ako nema, i čovjek je stvoren na sliku božju ili mu/joj se želi približiti, onda rod i spol nisu bitna obilježja, već prolazna, površna očitovanja iste ljudskosti, to jest božje prirode u čovjeku.

Kao što vidite, s duhovne je strane vrlo jednostavno riješiti pitanje ravnopravnosti žena i muškaraca. Štoviše, ako božanskoj osobi ne možemo pripisati ni rod ni spol, to baca sasvim drugačije svjetlo na čovjeka koji se približio Bogu. Na određeni način takav čovjek postaje sličan svom stvoritelju i kao takav ne određuje se ni spolom ni rodom. Nije ni jedno ni drugo. Rođen je u tijelu muškarca ili žene, ali njena ili njegova ljudskost, a posebice božanskost, nadrasta tjelesne oznake.

Takav koncept u indijskoj je kulturi poznat kao Sadashiva, spoj ženskog i muškog arhetipa u jednoj osobi. Slična se stvar javlja u mnogim zapadnjačkim duhovnim tradicijama, u obliku potrage za animom ili animusom. Javlja se i u šamanskim tradicijama kada muškarci pronalaze svoj „ženski duh“ ili „ženskog vodiča“, a žene „muški duh“ ili „muškog vodiča“.

Iza takvih duhovnih praksi stoji zamisao da spol i rod ne određuju ljudskost, već da je tijelo privremeni izraz nečeg bezvremenog što nije određeno spolom ni rodom.

Štoviše, u nekima od tih tradicija, kao što je to u slučaju Sadashiva tantre, nadilaženje ograničenja tjelesnog spola smatra se duhovnim uspjehom; sposobnošću koja govori da tijelo više ne predstavlja nikakvo ograničenje.

Ako na stranu stavimo religiozne tradicije i okrenemo se duhovnom idealu prosvjetljenja, i tu nailazimo na potpunu relativizaciju spola i roda. Štoviše, izlazak iz bilo kakvog konceptualnog okvira ne dopušta trajnost nijedne osobne značajke, a kamoli tako trivijalne kao što je rod. Svaka identifikacija nestaje, pa nije moguće više sa sigurnošću reći radi li se o muškoj ili ženskoj osobi. Tijelo je i dalje prisutno, međutim ono djeluje funkcionalno, u skladu s trenutačnim impulsima koji više nisu regulirani osobnim potrebama ili obrascima, bilo mentalnim, bilo karmičkim.

Ovo su samo kratke natuknice o mogućim putokazima o nadilaženju spola i roda unutar područja duhovnog. One govore o tome da je inzistiranje na nepromjenjivosti bilo jednog, bilo drugog, to jest određivanje „prirodnosti“ i ljudskosti prema čvrstom obrascu tjelesnih obilježja, s duhovne strane potpuno nepotrebno. Štoviše, u određenom smislu, sposobnost promjene, to jest prijelaza iz jednog iskustva u drugo, bilo da je taj prijelaz namjeran ili spontan, mogao bi biti znak duhovnog napretka, a to znači povećanja božanske prirode u čovjeku.

Ovakav zaključak u oštrom je kontrastu s javnim optužbama o izopačenosti onih koji iz bilo kojih razloga nemaju čvrsto povezan spol i rod, ili su im seksualne sklonosti izvan okvira uobičajene dihotomije muško/žensko (istospolna orijentacija ili biseksualnost). Da bi se obračunale s neistomišljenicima i osigurale svoju prevlast, postojeće velike religije već stoljećima koriste istu metodu: demoniziranje svega što je različito. Uspješna praksa zastrašivanja, otvoreno nasilje (progoni „vještica“, „pokrštavanja“, križarski ratovi) i stalna indoktrinacija potpomognuta ogromnim materijalnim bogatstvom i političkom vlašću; sve je to rezultiralo znatnim smanjenjem ili čak nestankom drugačijih duhovnih pristupa problematici seksualnosti, spola i roda.

 

Prirodna uloga seksualnosti

Katolička doktrina koja prevladava u Hrvatskoj poznata je po vrlo strogim pravilima prema seksualnosti. Štoviše, mogli bismo reći kako se dosta toga vrti upravo oko seksa; svećenici su samo muškarci i u formalnom su celibatu, seks je „prljav“ ako nije zbog prokreacije i zabranjen je prije braka, stavovi prema ženskoj seksualnosti su sumnjivi, a postoje i druge poprilično antiseksualne odredbe. Naravno, to nije značajka samo katoličke doktrine već se na ovaj ili onaj način može pronaći i u drugim velikim religijama koje su sve odreda patrijarhalne, to jest usmjerene na Božju muškost.

Unatoč tome, ljudi slijede svoju prirodu, a ona je u velikoj mjeri seksualna. Nema ni govora o tome da bi nam bilo prirodno upražnjavati seks samo kad želimo djecu. Seksualna je želja i u muškaraca i u žena stalno prisutna. Kao i neke druge nama bliske vrste, evolucijski smo usmjereni prema seksu kao načinu izražavanja. Putem seksualnosti komuniciramo svoju naklonost, ljubav i intimu. Također, seksualnost nas, ako joj ispravno pristupimo, dovodi u posebna, uzvišena stanja svijesti koja su nam nedostupna ako smo izloženi seksualnim zabranama i doktrinama zbog kojih osjećamo krivnju svaki put kad se prepustimo užitku dijeljenja ljubavi. Utjecaj takvih doktrina nije vidljiv samo kod aktivnih vjernika, već se uvukao i u duhovni svjetonazor u obliku osjećaja da je seksualnost niska i prljava, dok s druge strane navodno postoje „čista duhovna iskustva“.

Istodobno, seksualno zdravlje čovječanstva nije na visokim razinama. Broj seksualnih poremećaja povećava se i dosiže brojke od preko 30% za muškarce i preko 50% za žene. Seksualno nasilje je u porastu: svakih minutu i pol jedna je osoba u svijetu silovana (pretežito žene i djeca, naravno). Problem pedofilije i drugih oblika seksualnog nasilja također nije zanemariv. Često prisutnu pedofiliju među katoličkim svećenstvom crkva pokušava riješiti brzim reakcijama, premještajima i zataškavanjima, a zatim isprikama, ali ostaje činjenica da je, primjerice, samo u Americi 4392 klerika (svećenika, biskupa i ostalih) optuženo za pedofiliju (to je oko 4% svih koji su tijekom zadnjih desetljeća bili aktivni). Ne može se utvrditi točan broj takvih slučajeva u drugim zemljama, posebice onima koje nemaju razvijen pravni sustav.

Sigurno je da se problemi seksualnosti neće riješiti potiskivanjem i kontrolom, već boljim razumijevanjem onog što se događa kad volimo seksualno. A događa se nešto vrlo zanimljivo: stapanje i pretapanje s voljenom osobom. U seksualnom činu bez zadržavanja i krivnje pronalazi se ekstaza koje nema ni u jednom drugom iskustvu. Postignuto jedinstvo nadrasta ograničenja tijela i oslobađa od mnogih ograda. A jedna od tih ograda je i psihološka i duhovna identifikacija s tjelesnim i osobnim značajkama. Nadam se da ste mnogo puta osjetili jedinstvo duhovnog spajanja u seksualnom činu; jedinstvo u kojem ste nestali, pretopili se s voljenom osobom zajedno čineći cjelinu veću od vaših malih života. Doista, nadam se da vam je to gotovo svakodnevno iskustvo. Ako nije, mnogo toga propuštate u životu. Ako pak jest, imam pitanje za vas.

U tim trenucima božanske pretopljenosti, gdje ste vi? I kojeg ste tada roda?

Svatko tko je na taj način makar jednom bio preobražen ljubavlju, zna da su takva pitanja besmislena. Inzistiranje na muškosti ili ženskosti u tim je trenucima besmisleno. Bilo kome – svakome – božanska ekstaza jedinstva dostupna je putem ljubavnog čina obostranog predavanja. I kad se to dogodi, vaše će osobne značajke izgorjeti u vatri stapanja, neovisno od toga u kojem ste tijelu bili kad ste ljubavni čin započeli.

Ali, da biste razumjeli, a naposljetku i doživjeli takvu potpunu seksualnu ljubav, morat ćete odbaciti zamisli o tome da je „prirodno“ samo ono što je vezano uz razmnožavanje. Ljubav je jedina prirodna, a ona ne ovisi o tijelu, spolu ili rodu.

 

Umjesto da mislite da je seksualna ljubav samo popratna pojava potrebe za razmnožavanjem, možete na razmnožavanje gledati kao na popratnu pojavu ljubavi. Razlika je naizgled mala, ali presudna.

U tantri, posebice u sadashiva tantri, poznat je koncept „duhovne empatije“. Nastao je na osnovi zanimljivog iskustva prijelaza svijesti iz tijela jednog ljubavnika u tijelo drugog. To duboko seksualno, ali i nevjerojatno snažno duhovno iskustvo, predstavlja način da doživite drugo tijelo kao svoje vlastito. To znači da muškarac može doživjeti seksualni čin kao žena, a žena kao muškarac, ostajući u svom tjelesnom obliku. Iako je takvo iskustvo prilično rijetko u današnje vrijeme, ako ga možete zamisliti, probajte odgovoriti na pitanje kojeg ste roda kad, primjerice, u muškom tijelu doživljavate orgazam koji upravo u tom trenutku vašu partnericu dovodi do ekstaze?

Ovakva iskustva nisu uobičajena, štoviše, danas su rijetka. Ipak, ona su duboko duhovna i otvaraju ona ista pitanja o duhovnom statusu roda kao i ranije razmatranje božanske prirode unutar ljudskoga bića.

Jednom kad doživite takva duhovna iskustva, shvatit ćete da grubo ograničavanje na jednu moguću opciju i potpuno poistovjećivanje spola i roda s duhovnog stajališta jednostavno nije moguće.

 

Prirodna i duhovna raznolikost po pitanju roda

 

Ako stavite prokreaciju na prvo mjesto, a ljubav na drugo, vjerojatno ćete biti skloni proglasiti sve drugo osim dva spola i dva roda neprirodnim. Međutim, priroda će takav stav uvijek pobiti činjenicom da stvara ljude u kojima ta dva pojma nisu jednaka, baš kao što će tvrdnju o „neprirodnosti“ istospolne ljubavi pobiti stvaranjem ljudi koji su upravo takvi.

Ako mislite da je izdvajanje roda od spola neka suvremena „izopačenost“, varate se. Jedino suvremeno u toj problematici jest snaga kojom se predstavnici konzervativnih krugova danas bore ne bi li uskratili prava ljudima koji su prirodno drugačiji. Ne samo da je takvih ljudi oduvijek bilo, nego su postojale i kulture, očito tolerantnije i ljubavnije od naše, koje su ih tretirale kao ravnopravni dio svoje zajednice, a u mnogim su ih slučajevima cijenile kao poseban izraz božanskog među ljudima.

Ukazat ću vam na dva takva primjera koji su meni poznati. Ima ih, naravno, mnogo više, posebice među starijim kulturama svijeta. Znanje o tome je, međutim, nestalo zatrpano stalnom negativnom indoktrinacijom koja se provodila stoljećima.

U drevnoj Indiji, u predvedsko vrijeme, prije nego što su se – kao i u drugim dijelovima svijeta – pojavile izrazito patrijarhalne i autoritativne religije, kultura je u cjelini priznavala i prihvaćala raznolikost seksualnih iskustava koja nisu bila ograničena samo na dva čovjeka različita spola i roda, a to je uključivalo istospolnu seksualnu orijentaciju kao i postojanje raznih vrsta transrodnih osoba, to jest osoba u kojih rod i spol nisu jasno povezani. Iako je zbog nepostojanja pisanih dokaza teško govoriti o točnim podacima, kasniji zapisi (u ovom slučaju, primjerice, Kama Shastra, tekst koji se pripisuje mudracu imenom Vatsyayana, a zapisan je 300 godina p.n.e) jasno govore o prepoznavanju takva stanja, njegovih uzroka kao i posljedica po život. U nastavku članka pisat ću o tome, ali zbog trenutačne zbunjenosti i raširenosti predrasuda moram napomenuti i to da uz svu seksualnu slobodu na koju Kama Shastra ukazuje (a koja je ostala zabilježena i u djelima arhitekture i umjetnosti poput zidova Khaurajo hrama), postoje vrlo stroge odredbe PROTIV seksualne prakse koja uključuje djevojčice i dječake. Pedofilija je, dakle, bila isključena.

Što se tiče pitanja spola i roda, izrazi koji se pritom koriste nisu jednoznačni. Primjerice, neki od njih su napumsaka, kilba, sandha ili svairini. Prijevod tih i mnogih drugih riječi obično se zaustavlja na izrazu „treći spol“, a često obuhvaća mnogo toga: od djece koja su spolno nezrela, ljudi koji izabiru celibat bilo iz duhovnih razloga ili zbog toga što nemaju seksualnih želja, pa do različitih seksualnih orijentacija i transrodnih osoba koje nemaju jasno određenu društvenu ulogu žene ili muškarca (što može, ali i ne mora pratiti tjelesna obilježja).

Postoje čak i uvjerljivo točni brojevi odnosno statistika o učestalosti takvih ljudskih rođenja. Primjerice, jedno od dvadeset sedmero (27) rođene djece bit će čvrstog istospolnog seksualnog usmjerenja, tvrde ta stara znanja. Pri tome su sasvim u skladu s onim što sada znamo: otprilike 2,5 do 3% populacije je čvrstog istospolnog seksualnog usmjerenja. Što se tiče transrodnih osoba (u ovom slučaju to znači osoba koje bi mogle imati trajno drugačiji osjećaj roda u odnosu na tjelesna obilježja), brojka je malo drugačija: jedno rođenje u tri stotine šezdeset i šest (366). To znači otprilike 0,3%, što je opet u skladu s našim suvremenim statistikama.

Osim što je potrebno zamijetiti da su se ljudi oduvijek rađali takvi kakvi se rađaju i danas, te da se transrodnost bitno ne povećava ni ne smanjuje društvenim utjecajem (povećava se i smanjuje jedino patnja tih ljudi zavisno od toga kako ih društvo tretira), moram ovdje upozoriti i na simboliku brojaka. Možda će se nekome učiniti neobičnim, ali te brojke ukazuju na POSEBNOST takvih rođenja i na njihovu potencijalno duhovnu svrhu. Duboka duhovna znanja o odnosu čovjeka i svemira ukazuju na važnost broja 27 (broj podjela nebeskog kruga u jyotishu, znanju o zvijezdama i astrologiji) te 366 – zaokruženi broj dana u Sunčevoj godini. Za tadašnju kulturu, koja je bila izrazito duhovna, takve podudarnosti nisu bile slučajne. Na ovom mjestu nema potrebe ulaziti u tumačenje te simbolike, iako bi to bilo zanimljivo i moglo bi ukazati na posebnu duhovnu svrhu i zadaću koju takvi ljudi obavljaju u društvu. Međutim, jedno je bilo sigurno: zbog te posebnosti cijelo je društvo tretiralo takvu djecu i takve ljude s posebnim poštovanjem.

Poseban tretman poštovanja uključivao je prepoznavanje osam vrsti vjenčanja, pa stoga i osam vrsti brakova. Brak između osoba „trećeg spola“ (što u ovom slučaju uključuje i homoseksualne i transrodne osobe) bio je označen kao „gandharva brak“. Prijevod: brak između anđela.

Nešto od tih drevnih utjecaja probilo se i u religije čija je rigidnost oko seksa i prihvaćanja raznolikosti među ljudima uzrokovala mnogo patnje. Recimo, pogledajte prikaze anđela u zapadnjačkim religijama. Kojeg su oni roda? Njihova je neodredljivost po tom pitanju ono što ih čini duhovnim stvorenjima, posebnim i svetim.

No, da ne ostanemo samo na Indiji, jeste li ikad vidjeli fresku koja je pronađena u Knososu, na otoku Kreti? Zvali su je „Princ među ljiljanima“.

 

Ova freska naslikana je vjerojatno 1500 godina p.n.e. Prikazuje… hm, osobu kojeg roda? Na prvi pogled muško (nema baš izrazite grudi, iako su skrivene) ali kad malo bolje pogledate… izgleda prilično neodređeno, zar ne? Mali komad odjeće koji nosi oko pojasa pripadao bi muškarcu (iako je i među ženama u neolitskoj Kreti bilo uobičajeno da hodaju golog torza). Međutim, pravu sumnju izazvao je položaj njegove (njene?) lijeve ruke. Naime, muškarci su se slikali s uzdignutim rukama, a ovo je položaj koji zauzima žena. Zbog toga su je neki počeli zvati „Princeza među ljiljanima“. Mišljenja su i dalje podijeljena: predstavlja li jedna od najpoznatijih freski iz predgrčke povijesti muškarca ili ženu?

Svi se, međutim, slažu da ta slika predstavlja osobu koju su u društvo visoko cijenili. Arheolozi su pod utjecajem svog svjetonazora i kulture pretpostavili da se radi o nekome „plemenita roda“. Međutim, činjenica je da društvena hijerarhija na drevnoj Kreti nije baš bila izrazita, a gotovo je sigurno da nije postojala društvena elita u smislu koji mi to danas podrazumijevamo.

Zašto je taj i takav lik ipak postavljen na visoko i istaknuto mjesto u Knososu? Jedno od mogućih objašnjenja je da su drevni Krećani posebno cijenili transrodnost kao božji dar, te da su kombinacijom muško-ženskih elemenata u toj figuri željeli istaknuti njenu duhovnu ulogu i značaj.

Sve to je u oštrom kontrastu s izrazito krutim stavovima odbacivanja koji dolaze iz redova današnjih crkava i njihovih klerika, te strahom od „izopačenosti“ koji usađuju u umove svojih sljedbenika. S druge strane, drugačije kulture i širi pogled sasvim mijenjaju duhovnu sliku posebnosti i različitosti koje se javljaju unutar ljudskog iskustva. Nasuprot strahu od drugačijeg i posljedičnom odbacivanju i nasilju prema ljudima koji „nisu kao mi“, takva je slika u skladu s ljubavlju i drugim općeljudskim načelima poput dobrote i istinskog prihvaćanja.

 

Duhovna iskustva koja mijenjaju pogled na rod

Na početku članka spomenuo sam neka od duhovnih iskustava koja pod upitnik stavljaju pojam roda, ali ne više samo u društvenom smislu (uloga koju netko preuzima, poslovi koje obavlja, način na koji se ponaša itd.) već u duboko duhovnom smislu. Jednom kad doživite potpunu duhovnu empatiju s osobom drugog spola i roda, onda RAZUMIJETE. Ne zato što vam je netko to objasnio, nego zato što ste i sami proživjeli i znate, iz prve ruke, da vaša ljudskost nije uvjetovana takvom trivijalnošću kao što je rod.

Postoji izreka meni nepoznatog autora koja je našla svoj put do desetaka, ako ne i stotina, knjiga o duhovnosti i koju ste zasigurno već negdje pročitali. Pretpostavljam da vas se dojmila, jer pogađa duboko u srž našeg osjećaja ljudskosti. Evo je:

 

Mi nismo ljudi koji imaju duhovna iskustva;
mi smo duhovna bića koja imaju ljudsko iskustvo.

 

Izvan svake pameti bila bi pomisao da duhovna bića skrivaju genitalije negdje ispod bijelih haljina u koje su zagrnuta, baš kao što je izvan svake pameti zamišljati Boga s muškim spolnim organom, a ne sa ženskim. Nijedna od tih duhovnih zamisli, što uključuje i dušu, ne oslanja se na pojam spola i roda. Tijelo je poput odijela; oblačiš ga i svlačiš. Ono služi stvaranju iskustava i za to se koristi. Ne predstavlja suštinu i bit, već je poput alata koji ima svoju namjenu. Potpuno ista stvar može se reći i za osobnost s kojom se poistovjećujemo, a koju čak i za života mijenjamo i prilagođavamo.

Jedno od duhovnih iskustava koje jasno ukazuje na nepotrebnost poistovjećivanja s rodom jest sjećanje na prošle živote. Naravno, katolička će doktrina i to proglasiti nepostojećim, ali to neće umanjiti činjenicu da mnogi ljudi to iskustvo imaju. Što se događa s vama ako ste sada žena i prisjetite se života u kojem ste bili muškarac? Određuju li spol i rod vašu unutarnju bit? Jeste li manje žena sada, zato što ste nekada bili muškarac? Naravno da niste, ali ako ikad doživite takvo iskustvo, znat ćete iz prve ruke koliko je smiješno svoju ljudskost povezivati s rodom.

Jedan od načina da se objasni transrodnost je duboko i trajno unutarnje sjećanje na svoju duhovnu narav. Naravno, to je pojednostavljeno objašnjenje jer karmički razlozi mogu biti složeni, kao što i jesu kod mnogih transrodnih osoba. Međutim, sama činjenica da je njima takvo sjećanje dostupno (čak i ako je na nesvjesnoj razini), dok većini ljudi nije, ukazuje na njihovu posebnost.

Većina dubokih duhovnih iskustava koja nadilaze pojam roda (duhovna empatija, tantrička iskustva, prestanak poistovjećivanja sa značajkama tijela ili osobnosti, nepostojanje karmičkih i mentalnih obrazaca itd.) neće imati trajni učinak na spol i rod u kojem ste rođeni. Oni će i dalje biti takvi kakvi jesu, iako će njihova važnost izblijedjeti.

Huškači protiv „rodne ideologije“ tvrde da bi prihvaćanje odvojenosti spola i roda moglo potaknuti ljude na eksperimentiranje po rodnom načelu, a to bi opet moglo izazvati zbunjenost i nered u glavi onih koji su „ispravni“. Vjerojatno bi moglo, ako im netko to nametne i prisili ih da eksperimentiraju. S druge strane, moguće je da bi rodno neutralni odgoj omogućio izražavanje prirodnog osjećaja spola i roda, a uklonio neke nepravde koje se vuku kroz povijest (a odnose se uglavnom na povlašteni položaj muškaraca u društvenoj hijerarhiji). Kao što sam napisao na početku članka, rješenje je i dalje jednostavno: roditelji odgajaju djecu prema svom svjetonazoru, i to se svima treba omogućiti. Jer, uz pravilno razumijevanje raznolikosti ljudskog iskustva, nema nikakva razloga da se bilo tko osjeća ugroženim te da drugima i drugačijima nameće prisilu koje se sam pribojava. Uskraćivanje prava, a posebice neprepoznavanje transrodnih osoba (i ostalih koji izmiču utvrđenoj dihotomiji muško/žensko) čini nepopravljivu štetu i nasilje nad predivnim ljudskim bićima koja to nikako ne zaslužuju.

 

Posljedice društvenog nasilja nad drugačijima

19% transrodnih osoba doživjelo je nasilje od članova obitelji, 77% transrodne djece doživjelo je nasilje u školi zbog svog izgleda; 38% transrodnih osoba bilo je izloženo diskriminaciji i nasilju od strane policije; 21% bilo je ugroženo zbog nepružanja medicinske njege kad im je bilo potrebno; 26% njih izgubilo je posao samo zbog svog osjećaja identiteta, a 41% transrodnih u nekom je trenutku svog života pokušalo samoubojstvo.

Zamislite da ste žena po spolu, i da se u seksualnom i svakom drugom smislu osjećate kao žena. Ali, zamislite da živite u društvu u kojem se tako nešto smatra „izopačenošću“. Recimo da u tom društvu postoji crkva koja tvrdi da su svi ljudi transrodni, a da je poistovjećivanje s jednim spolom i rodom neprirodno. Ponašate se kao žena, onako kako se i osjećate, a cijela vaša okolina vas ismijava. Dođete u školu, a profesorica vas gleda poprijeko i poziva vaše roditelje na razgovor – jer, „kako su to odgojili svoje vlastito dijete?“. Uspijete odrasti, opirući se depresiji i očajanju, a kad pokušate dobiti posao, odbiju vas jer ne izgledate kako se pristoji. Zatim čujete sa svetog mjesta kako snažni i optužujući glas proglašava vas i sve druge koji su zapeli u jednom rodu anomalijom, perverzijom i sotonskim djelom. I, na kraju, tisuće ljudi u vašoj zemlji iziđe na ulice i uskraćuje vam pravo da se uopće izjasnite kao živo ljudsko biće.

Biste li htjeli živjeti u takvom svijetu? Zar bi bilo čudno da im u nekom trenutku i povjerujete da ste anomalija? Možda biste se pokušali prilagoditi, i neko vrijeme čak bi vam i uspijevalo. Međutim, na kraju ne biste izdržali pa biste jednostavno pukli i, kad vas već smatraju anomalijom, počeli biste se i ponašati kao anomalija. Negdje između očaja, naprezanja da shvatite i pokušaja da zadovoljite norme koje su vam nametnute, sigurno biste pomislili da je za vas bolje da se nikad niste ni rodili i pokušali biste sve to prekinuti.

Može li to zamisliti?

Ako možete, onda znate kako se osjeća transrodna osoba u našem društvu.

Cijela se stvar svodi na isključivost: ako smatrate da je vaš svjetonazor, vaš unutarnji osjećaj, vaša vjera, vaše bilo što, bogomdano i ispravno, a da su oni drugi neispravni, uzrokovat ćete osobne i društvene tragedije.

Vaše je tumačenje presudno: ako čujete „izopačenost“, rezultat je patnja i sukob. Ako čujete „prirodna raznolikost“, stvari se okreću u sasvim drugom smjeru.

Kad sam napisao knjigu „Anđeo pod maskom“, mnogi su bili oduševljeni drugačijim pogledom na rođenje hendikepirane djece i „anđeosku“ ulogu koju ona mogu imati u odnosu na roditelje, ali i sve druge oko njih. Ista stvar, pa čak i više, vrijedi u ovom slučaju. Poanta „anđela pod maskom“ nije u hendikepu, već u različitosti.

 

Anđeli su posvuda oko nas, zaogrnuti u masku drugačijeg.

 

Ako se vama rodi transrodno dijete, hoćete li znati što je ljubav kad mu pogledate u oči? Jeste li spremni na učenje od onih koji nisu poput vas?

 

Poruke ljubavi

Za kraj ovog podugačkog teksta (dogodilo se, ne bi stalo u manje riječi), imam tri poruke za tri različite skupine ljudi.

Najprije onima kojima su licemjeri zamutili um i srce. Jasno mi je da ne možete sve znati i razumjeti, ali prije nego što bacite kamen na nekog drugog, pokušajte barem saznati o kome se radi. Na kocki su ljudski životi. Prije nego što ih odbacite, probajte razlučiti istinu od laži. Ne izgleda mi da Bog u kojeg vjerujete od vas traži mržnju i odbacivanje. Upravo suprotno, poučava vas ljubavi. Zato vam šalje anđele – drugačije od vas – ne bi li vama pokazao tko ste.

Ako ih unaprijed odbacite, hoćete li jednom, kad stanete pred Njega, znati opravdati razloge zbog kojih ste ih mrzili, optuživali, ozljeđivali i ubijali?

Odbacite strah od navodnog utjecaja na vas i vaš život. Nitko vama neće oduzeti muškost i ženskost niti će vas staviti u situaciju kad bi tako nešto bilo zabranjeno ili odbačeno. Vaš svijet neće nestati ako dopustite da u njemu žive i oni koji su drugačiji.

***

Vama koji ste i bez posebnih objašnjenja shvatili da ljubav nije isključiva i kojima nije potrebna teorija da biste prepoznali čista djela srca, mogu samo čestitati što ste ljudi. Ali, pozivam vas da ne šutite. Prečesto se događa da su glasni samo oni nasilni i isključivi. Vi, slobodoumni, duhovni i nježni, ne želite se baviti takvim stvarima. U redu, ali sigurno ste primijetili da svijet oko vas iz godine u godinu sve više postaje nalik na noćnu moru sukoba, ograničenja i straha. Vaša bi šutnja mogla imati udjela u tome. I nedjelovanje ima posljedice.

Ne zovem vas na ulice. Ne pozivam na sukob. Pozivam na riječ i izraz. Nemojte šutjeti: proširite riječi koje govore o ljubavi.

***

I naposljetku, vama koji ste trenutačno u središtu raskola između ljubavi i straha. Ne mogu reći da znam kako vam je, jer pripadam većini po spolu, rodu i seksualnoj orijentaciji. Nikad nisam iskusio diskriminaciju zbog toga, iako sam je iskusio zbog različitog mišljenja ili životnog stila. Možda vam se čini kako dolazi mračno vrijeme u kojem će sve što je drugačije biti predmetom straha i mržnje. Ali, ne zaboravite da ima onih koji još uvijek gledaju očima ljubavi i koji će stati uz vas kad to bude potrebno.

Jer, na kraju svega, to je ono što trebamo činiti da bismo bili ljudi.

 Izvor: www.adriankezele.com

Autor: Adrian Kezele