Mi ne možemo znati što se iscjeljuje, jer sve promatramo kroz prizmu programa i sjećanja. Jednako kao što u akupunkturi i akupresuri tretiraju stopalo da bi liječili bolesti glave, tako i iscjeljenje Duše teče putem energetskih meridijana zatočene ili slobodne svijesti.

Ne možemo otpustiti intelektom, jer prošlost nije tek samo priča ili uspomena, nego je i energija koju smo ostavili iza nas. Ako smo imali traumu u prošlosti, šok koji je nastao zapečatirao je energiju unutar našeg svjetlosnog tijela.

Ona tada biva zaglavljena, zatočena, van našeg dosega u svakodnevnom životu. To je prošlost: iritirajući trn zaboden u sliku sjećanja koja visi negdje na periferiji svjesnosti. Zato se čini nemogućim riješiti se prošlosti, jer stalno tragamo za tim “komadićima” energije, bilo svjesno ili nesvjesno, želimo ih natrag.

U stvarnosti želimo svoju cjelovitost (iscjeljenje), jer nemir u nama donosi osjećaj gubitka kojeg um tumači na razne načine.

Zamislite um kako igra pikado, gađa iritantne slike iz prošlosti i prikuje ih tamo negdje da ne mrdaju. Problem koji je sada nastao je u tome što isti taj um ne može niti dosegnuti strelicu, niti je otpustiti. Zašto?

Zato jer um ne zna sa energijom, ona je preapstraktna za njega! On u nastojanjima da otpusti, čini zapravo suprotno: drži te prizore još više prikovanim, jer ih obnavlja kroz unutrašnji dijalog.

Pa kako onda otpustiti?

Svi oblici energetskog iscjeljivanja su ustvari re-konfiguriranje informacija u našem energetskom polju. Kada dođemo do nekog bioterapeuta, on mahanjem rukama zapravo omogućuje informaciji iz Božanske svijesti, odnosno višeg Sebstva, da djeluje na “geometriju” našeg svjetlosnog tijela i vrati ga na početak, u stanje Nule.

To je tada otpuštanje na način energije. Tada se kroz naše nesvjesno, (jer mi/um nemamo pojma da se ta rekonstrukcija događa, nego samo vidimo vitlanje rukama), provlači svjetlosna informacija koja potom informira naše stanice i daje im upute da se obnove.

Iscjelitelj nam tada daje priliku da otpustimo stare informacije iz naših stanica, a dopustimo nove, Nulte. Mi ne pitamo iscjelitelja što on radi, ne tražimo objašnjenje, nego imamo povjerenje.

Pa čak i ako ga pitamo, a on pojasni da djeluje na naše svjetlosno tijelo, biti ćemo zadovoljni s tim, iako nismo ništa razumjeli! Zašto? Zato jer smatramo da je on ekspert u svom polju i da zna što radi!

Ho’oponopono djeluje na sličan način: “Hvala i Volim te” su ritualne geste sa kojima predajemo sve što “imamo” Božanstvu.

Odričemo se s ljubavlju naše “imovine” iz prošlosti i kažemo: “evo ti je, odustajem od nje, ne treba mi!”

Međutim, problem je što mi po difoltu težimo hopsati trgovački, i kažemo: “Hopsati ću samo ako imam dokaze da se iscjeljujem”.

To se čini kao OK, jer “nije do nas, programirani smo tako, nismo eksperti, ne znamo ništa o tome”. No, koja je razlika između neznanja što bioterapeut radi i neznanja da “Volim te” čisti? Samo u vjerovanju da je on majstor, a mi nismo!

Pa kako to da imamo povjerenje u njegov rad, iako nemamo dokaze? Imamo samo priče, ali ne i dokaze! Jednako tako, imamo sasvim iste priče i kod “Volim te, Hvala ti”, pa opet, ne vjerujemo im, pitamo kako otpustiti!

Dakle, ostao nam je samo jedan problem za riješiti kako bi prionuli otpuštanju bez ikakvih rezervi, sa punim povjerenjem: trebamo se riješiti vjerovanja da smo nemoćni, da ne znamo, da ništa ne razumijemo. Strah koji nas sprječava u upuštanje u avanturu iscjeljenja je usmjeren samo na nas same, upravo je tu najveći!

To je temeljni program na kojemu trebamo raditi. Namjera za iscjeljivanjem je ogromna, ona stalno nadire! To je kao da stojimo nad potokom bistre vode i govorimo da se ne znamo napiti iz njega! A žedni smo, nevjerojatno smo žedni.

Dakle, kako to da smo imali povjerenje u radnje koje su nas dovele do problema, bolesti, mrzovolje i patnje? Kako to da smo im dali cijeloga sebe, rekli: “evo uzmi moju sreću, moje zdravlje”? Razmislimo malo o neopiranju ovome, o iluziji prirodnosti kojoj smo se predali dok smo gacali po živom pijesku i vjerovali da smo na pravom putu!

Priča o povjerenju je ustvari vrlo prepredena, nema baš nekog smisla. Jer povjerenje dajemo svemu bez ikakvog problema, a ne dajemo svojoj moći da se iscijelimo. Citirati ću opet malo Paula Seliga:

“Vaša duša sa sobom je ponijela lijek za sve vaše bolesti.”

Ono što moramo učiniti jest energetsko iscjeljivanje, omogućiti ispravnim informacijama da preoblikuju naše svjetlosno tijelo. Jer odatle sve počinje.

Svaki put ima u sebi “pragove”, nekakve stanice, odmorišta ili evolucijske skale koje označavaju neki progres. Jedini način da dođemo do slijedeće stepenice jest rad i predanost – posvećenost. Ho’oponopono je jedan takav put. Hodanje njime zahtijeva povjerenje nas kao iscjelitelja, baš kao i svaki drugi put.

Iscjelitelj mora imati svijest o odgovornosti svojih postupaka kojim se želi iscijeliti. Otpuštamo dakle predanošću iscjelitelja i odgovornošću za svoj život. Odgovornost znači prihvatiti iscjeljenje.

Ako pušimo, a unutrašnji dijalog nam govori: “neće meni rak pluća, to je tamo negdje drugo” – to je tipičan primjer neprihvaćanja i neodgovornosti, iako imamo sve informacije o posljedicama.

Ako nas djevojka ili momak odalame par puta prije stupanja u brak, ne-djelovanje i vjerovanje umu koji kaže: “pa popraviti će se ona/on, biti će dobro kada budemo u braku”, jest poražavajuće za postupak iscjeljivanja kojeg smo došli učiniti ovdje na zemlji. A imali smo sve informacije.

Jednako tako sada imamo sve informacije o praksi Ho’oponopona (ili bilo kojeg drugog puta na kojeg smo privučeni, jer se želimo iscijeliti).

I opet, hopsamo trgovački: “bit će ovo, ako bude ono”, to jest, kažemo da ne znamo kako otpustiti. A prava istina je da smo istinski majstori u tome!

Otpuštamo dakle, davanjem sve svoje “imovine” nečem sasvim apstraktnom. Ne pogledavamo ima li kusura, vraća li se nešto, koliki je poklon. Dajem, odmah se okrećem i odlazim.

Put iscjeljenja je staza u kojoj neprestano Izvoru predajemo svoju privrženost prošlosti i kročimo naprijed.

Nenad Ljubić / alternativainformacije.com