Ima jedna zgodna priča o ljudima koji su bili na splavi, blizu brazilske obale, i umirali su od žeđi. Nisu imali pojma da je voda na kojoj su plutali slatka. Rijeka se s takvom silom ulijevala u ocean, da je slatka voda u njega probijala više kilometara, tako da su imali slatke vode tamo gdje su bili, ali nisu imali pojma o tome. Na isti način smo i mi okruženi s radošću, srećom i ljubavlju. Većina ljudi o tome nema pojma. Razlog: isprani su im mozgovi. Razlog: hipnotizirani su; spavaju. Zamisli mađioničara koji na pozornici hipnotizira nekoga tako da ta osoba vidi ono čega tamo nema, i ne vidi ono što je tamo. U tome je stvar. Obratite se! Probudite se! Ne oplakujte svoje grijehe. Zašto da oplakujete grijehe koje ste počinili spavajući? Hoćete li plakati zbog nečega što ste učinili pod hipnozom? Zašto se želite poistovjetiti s takvom osobom? Probudite se! Probudite se! Obratite se! Prihvatite novi duh. Prihvatite novi način gledanja na stvari! Jer “kraljevstvo je među vama!” Rijetki su kršćani koji to shvaćaju ozbiljno. Rekao sam vam da je prvo što trebate učiniti da se probudite, da se suočite s činjenicom da vam se ne sviđa kada vas probude. Radije ćete zadržati one stvari za koje, zato što ste hipnotizirani, mislite da su vam tako dragocjene, tako važne, tako važne za vaš život i opstanak. Drugo: shvaćanje. Shvatite da možda imate pogrešna mišljenja, i da ta mišljenja utječu na vaš život i od njega stvaraju takvu zbrku i da zbog njih ostajete spavati. Mišljenja o ljubavi, o slobodi, o sreći, i tako dalje. I nije lako slušati nekoga tko stavlja u pitanje ta mišljenja koja su vama postala tako dragocjena.

Ima zanimljivih studija o ispiranju mozga. Pokazalo se da ispiranje mozga počinje kada prihvatite ili “introicirate” neko mišljenje koje nije vaše, koje je tuđe. Smiješno je da ćete biti spremni umrijeti za to. Zar to nije čudno? Prvi test za provjeru ispranosti mozga i introiciranja uvjerenja i mišljenja je kada su ona napadnuta. Zabezeknut ćete se i reagirat ćete emocionalno. To je prilično dobar znak, nije nepogrešiv, ali je prilično dobar znak da vam je mozak ispran. Spremni ste umrijeti za neko mišljenje koje nikada nije bilo vaše. Teroristi i takozvani sveci prihvate neko mišljenje, cijelog ga progutaju, i onda su spremni umrijeti za njega. Nije lako slušati, posebno ako na neko mišljenje reagirate emocionalno. Čak i ako ne reagirate emocionalno, nije lako slušati, jer slušate u stanju programiranosti, uvjetovanosti, hipnotiziranosti.

Sve što čujete vrlo često tumačite u okviru svoje hipnotiziranosti, uvjetovanosti i programiranosti. Kao kad je jedna studentica koja je slušala predavanje iz poljoprivrede rekla: “Oprostite, profesore, znate da se u potpunosti slažem s vama da je najbolje gnojivo staro konjsko gnojivo. Da li biste nam mogli reći koliko bi konj morao biti star?” Možete li zaključiti odakle je bila ta studentica? Svi mi imamo svoje stavove, zar ne? I slušamo s tim stavovima. “Henry, kako si se promijenio! Bio si tako visok, a sada si puno niži. Bio si tako dobro građen, a sada si tako mršav. Imao si tako svijetlu kosu, a sada ti je tako tamna. Što se dogodilo s tobom, Henry?” Henry kaže: “Nisam ja Henry, ja sam John.” “O, i ime si promijenio?!”

Kako možeš takve ljude naučiti da slušaju?

Najteža stvar na svijetu je čuti, vidjeti. Ne želimo vidjeti. Mislite li da kapitalist želi vidjeti pozitivne strane komunističkog sustava? Mislite li da komunist želi vidjeti ono što je dobro i zdravo u kapitalističkom sustavu? Mislite li da bogataš želi vidjeti siromašne? Ne želimo gledati, jer ako bismo gledati, mogli bismo se promijeniti. Ne želimo gledati. Ako gledate, izgubite kontrolu nad životom kojeg tako nesigurno držite u rukama. I zato, da biste se mogli probuditi, ono što vam je najpotrebnije nije energija, ni snaga, ni mladost, čak ni velika inteligencija. Ono što vam je najpotrebnije je spremnost da naučite nešto novo.

Mogućnost da se probudite razmjerna je količini istine koju možete prihvatiti bez bježanja od nje. Koliko toga ste spremni prihvatiti? Koliko toga što držite vrijednim ste spremni izgubiti, a da ne bježite? Koliko ste spremni razmišljati o nečemu što ne poznajete?
Prava reakcija je strah. Ali ne bojimo se nepoznatog. Ne možete se bojati onoga što ne poznajete, nitko se ne boji nepoznatoga. Ono čega se zaista bojite je gubitak onoga što vam je poznato. To je ono čega se bojite.
Primjerima sam pokazao da je sve ono što činimo obojano sebičnošću. To nije lako čuti, ali razmislite sada malo o tome, uđimo malo dublje u stvar. Ako se sve što činimo temelji na koristoljublju – svjesnom ili nesvjesnom – što onda mislite o svojim dobrim djelima? Što se događa s njima? Evo jedne male vježbe za vas: sjetite se svih dobrih djela koja ste učinili ili samo nekih od njih (dat ću vam samo nekoliko trenutaka.) Shvatite sada da zaista izviru iz koristoljublja, bili vi toga svjesni ili ne. Što se događa s vašim ponosom? Što se događa s vašom umišljenošću? Što se događa s onim dobrim osjećajima koji su vas obuzimali, koji su vas pratili svaki put kada ste učinili nešto za što ste mislili da je puno milosrđa? Sve je to splasnulo, zar ne? Što se događa s vašim dignutim nosom dok gledate svojeg susjeda za kojeg ste mislili da je tako sebičan? Sve se to mijenja, zar ne? “Ali, moj susjed nema tako istančan ukus kao ja”, kažete. Vi ste opasnija osoba, zaista jeste. Čini se da je Isus Krist imao manje poteškoća s drugom vrstom ljudi, nego s vašom vrstom. Puno manje poteškoća. Njegove poteškoće su počele kad se sukobio s ljudima koji su bili uvjereni da su dobri. S drugom vrstom ljudi, s onima koji su bili otvoreno sebični i znali su to, s njima, čini se, nije imao većih poteškoća. Shvaćate li kako je to oslobađajuće? Hej, probudite se! To je osobađajuće! To je divno! Osjećate li se potištenima? Možda da. Nije li to divno kada shvatite da niste ništa bolji od bilo koga drugoga na ovome svijetu? Zar to nije divno? Jeste li možda razočarani? Pogledajte što smo pojasnili! Što se događa s vašom samodopadnošću? Hitjeli biste si priuštiti dobar osjećaj, da ste bolji od drugih, ali vidite kako smo raskrinkali jednu zabludu!

Jesmo li dobri, loši, ili imamo sreće?

Mislim da sebičnost dolazi iz nagona samoočuvanja, koji je naš prvi i najdublji nagon. Kako se možemo odlučiti za nesebičnost? To bi bilo gotovo isto kao i izabiranje smrti. Bilo kako bilo, kažem vam: prestanite se osjećati loše zbog svoje sebičnosti, svi smo mi isti. Jedan je čovjek rekao nešto jako lijepo o Isusu. Ta osoba čak nije bila ni kršćanin. Rekao je: “Najljepša Isusova odlika bila je da je bio tako blizak grešnicima jer ih je bolje razumio nego oni sami sebe.” Mi se razlikujemo od drugih – od kriminalaca, na primjer – jedino po tome što radimo ili ne radimo, a ne po onome što u biti jesmo. Jedina razlika između Isusa i drugih ljudi bila je u tome da je on bio budan, a ostali nisu bili. Pogledajte ljude koji dobiju novac na lutriji. Da li kažu: “Tako sam ponosan jer sam dobio ovaj novac, ne za sebe, nego za svoj narod i svoje društvo.” Kaže li itko nešto slično kada dobije na lutriji? Ne. Zato jer su imali sreće. Sreća. Sreća. Dakle, dobili su na lutriji, jack pot. Ima li u tome nečega zbog čega bi trebao biti ponosan?
Isto tako, ako postignete prosvjetljenje, postići ćete to za svoju korist, i to zato jer ste imali sreće. Hoćete li se time hvaliti? Čime biste se to hvalili? Shvaćate li kako je krajnje glupo biti ponosan zbog svojih dobrih djela? Farizej nije bio zao čovjek, bio je glup. Bio je glup, a ne zao. Nije stao da razmisli. Jednom je netko rekao: “Ne usuđujem se stati, jer ako stanem, neću znati kako ponovno krenuti.”

Dakle, kad biste stali i razmislili, shvatili biste da, na kraju krajeva, nemamo na što biti posebno ponosni. Kako to utječe na vaš odnos s drugim ljudima? Na što se žalite? Neki mladić požalio se da ga je njegova djevojka iznevjerila, da ga je varala. Na što se žalite? Jeste li očekivali išta bolje? Očekujte najgore jer imate posla sa sebičnim ljudima. Mladiću, ti si idiot – kovao si je u zvijezde, zar ne? Mislio si da je tvoja djevojka princeza, mislio si da su ljudi dobri. Nisu! Nisu dobri. Loši su kao i ti, loši, shvaćate  li? Spavaju kao i vi. I što mislite, što će tražiti? Tražit će svoje interese, isto tako kao i vi. Nema razlike. Možete li zamisliti kako će to biti oslobađajuće što više nikada nećete trpjeti razbijanje svojih iluzija, više nikada nećete biti razočarani? Nikada više nećete biti ostavljeni na cjedilu. Više se nikada nećete osjećati odbačenima. Želite li se probuditi? Želite li biti sretni? Želite li biti slobodni? Evo što tražite: odbacite svoja kriva uvjerenja. Prozrite ljude. Ako možete prozreti sebe, moći ćete prozreti bilo koga. I tada ćete voljeti druge. Inače ćete potratiti sve svoje vrijeme, hrvajući se sa svojim pogrešnim mišljenjima o njima, i sa svojim iluzijama koje se neprestano razbijaju u sudaru sa stvarnošću.
Vjerojatno izgleda previše neugodno mnogima od vas da shvatite da su svi, osim onih rijetkih koji su se probudili, vrlo vjerojatno sebični i traže vlastitu korist, na profinjen ili manje profinjen način. To vas dovodi do uvida da ne postoji ništa što vas može razočarati, nemate iluzija koje bi se mogle razbiti. Da ste bili u dodiru sa stvarnošću, nikada se ne biste razočarali. Ali, radije bojite ljude svijetlim bojama, nego da ih prozirete, zato jer nerado prozirete sebe. Zato morate platiti cijenu.
Prije nego što krenemo u daljnju raspravu, dopustite mi da vam ispričam jednu priču. Netko me je jednom pitao: “Kako izgleda prosvjetljenje? Kako izgleda buđenje?” To je kao kad se jedan beskućnik u Londonu spremao ići spavati. Tog dana je jedva uspio naći koricu kruha za jelo. Došao je do nasipa na Temzi, gdje je obično spavao. Počelo je kišiti pa se ogrnuo svojim starim, poderanim kaputom. Već je skoro zaspao kad se iznenada kraj njega zaustavi jedan Rolls-Royce. Iz auta je izašla lijepa mlada dama i rekla mu: “Jadniče, zar ste nakanili provesti noć ovdje na nasipu?” I klošar reče: “Da.” Ona reče:”Neću to dopustiti. Idete sa mnom u moju kuću, dobro ćete večerati i provesti ugodnu noć.” Inzistirala je da čovjek uđe u auto. I tako su se dovezli izvan Londona i došli do njezine vile koja je izgledala kao da je iz snova, okružena velikim imanjem. Unutra ih je uveo glavni sluga, kome je dama rekla da se pobrine za čovjeka: “James, smjesti ga u jednu od soba za poslugu, i lijepo postupaj s njime.” I James se pobrinuo za sve. Mlada dama se već bila skinula i htjela leći u krevet, kad se sjetila gosta. Nabacila je nešto na sebe i odšetala se niz hodnik do njegove sobe. Vidjela je kako iz sobe izlazi tračak svjetlosti, pa je nježno pokucala na vrata, otvorila ih i našla čovjeka budnog. Upitala ga je: “Je li sve u redu, dobri čovječe. Je li večera bila u redu?” “Nikada u životu nisam tako dobro jeo, gospođo.” “Je li ti dovoljno toplo?” “Da, krevet je ugodan i topao.” I onda mlada dama reče: “Možda trebate nečije društvo. A, da se malo odmaknete?” I ona krene prema njemu, on se pomakne i padne ravno u Temzu.
Ha! Ovo niste očekivali! Prosvjetljenje! Prosvjetljenje! Probudite se. Kada budete spremni zamijeniti svoje iluzije za stvarnost, kada budete spremni zamijeniti svoje snove za činjenice, sve ćete pronaći. Tada život konačno dobije smisao. Život postaje lijep.
Ispričat ću vam priču o Ramirezu. Star je i živi u dvorcu na vrhu brežuljka. Gleda van kroz prozor (nalazi se u krevetu jer je nepokretan) i ugleda svog neprijatelja. Njegov neprijatelj je star i penje se na brežuljak oslanjajući se na štap, sporo i teško. Trebalo mu je dva i pol sata da dođe do vrha. Ramirez ne može ništa učiniti jer sve sluge imaju slobodan dan. Njegov neprijatelj otvara vrata, ulazi ravno u sobu i iz kaputa izvlači samokres. “Konačno ćemo izravnati račune, Ramirez!” Ramirez daje sve od sebe da ga odgovori od toga: “Hajde, Borgia, ne možeš to učiniti. Znaš da više nisam onaj isti Ramirez koji je s tobom loše postupao dok si još bio mladić. Ni ti više nisi onaj isti mladić. Pusti to!” “O, ne”, kaže neprijatelj, “Tvoje slatke riječi neće me spriječiti u izvršavanju ove moje božanske misije. Želim se osvetiti i ti glede toga ne možeš učiniti ništa.” A Ramirez kaže: “Ipak ima nešto!” “Što?” upita neprijatelj. “Mogu se probuditi!”, reče Ramirez. I učinio je to, probudio se!

Kada vam netko kaže: “Tu se ništa ne može učiniti”; recite: “Može, mogu se probuditi!” i odjednom, život više nije noćna mora, kako je prije izgledao. Probudite se!
Dođe me čovjek nešto pitati. Što mislite, što me je pitao? Pitao me je: “Jeste li vi prosvijetljeni?” Što mislite što sam mu odgovorio? Zar je to važno!?
Želite li bolji odgovor? Moj odgovor bi bio: “Kako bih to ja mogao znati? Kako bih to ja mogao znati? Zar je to važno?” Znate što! Ako za nečim previše žudite, nalazite se u gadnom sosu. I znate još nešto? Kad bih bio prosvijetljen i kad bi me slušali zato što sam prosvijetljen, bili biste u gadnom sosu. Želite da vam mozak ispire netko tko je prosvijetljen? Kako bih to ja mogao znati? Znate, bilo tko vam može ispirati mozak. Kakve to veze ima ako je netko prosvijetljen, ili ne? Ali gledajte, želimo se osloniti na nekoga, zar ne? Želimo se osloniti na nekoga za koga mislimo da je uspio. To nam daje nadu, zar ne? Čemu se nadate? Zar to nije samo jedan oblik želje?
Nadate se nečemu boljemu od onoga što sada imate, zar ne? Inače se ne biste ničemu nadali. Međutim, zaboravljate da već posjedujete to čemu se nadate, samo što toga niste svjesni. Zašto se ne usredotočite na sada, radije nego da se nadate boljim vremenima u budućnosti? Zašto ne biste razumjeli sadašnjost, radije nego da je zaboravite, i nadate se budućnosti? Nije li budućnost samo još jedna zamka?

Anthony de Mello
.Preuzeto sa : Transformacija svijesti