Broj: 4192.                   Godina: XVI                 4. ožujka (marta)  2020.

 

"NAJČEŠĆA LJUDSKA MANA JEST PRETERANA, STRAHOVITO BOLNA I AUTODESTRUKTIVNA SKLONOST STRAHOVIMA. BOJIMO SE SMRTI , ODGOVORNOSTI, DRUGIH LJUDI, SVOJE SJENKE, LJUBAVI...". 

Bruno Simleša

 

Dragi prijatelji,

Svaka rasprava o konstanti, stožernoj točki, u matematičkom smislu o nepromjenljivoj veličini, dovede nas do ISTINE – a i sama riječ kaže, a riječ ne laže, ONO ISTO u ljudima i Bogu. Toliko je jasno, slikovito i potanko to rečeno u pjesmi iz "Bijele kule" za današnje tihovanje, da komentari nisu nužni:

 

27. KAD SE OVAJ HRAM

      JEDNOGA DANA BUDE URUŠIO...

 

        Kad se ovaj hram jednoga dana bude urušio, brda se poravnala, a ravnice se izdigle, kad se rijeke preliju u nova korita, a morska dna zasvjetlucaju bliže suncu, tada će doći neki novi ljudi da podižu novi hram, da ga podižu kao da nitko prije njih nije hramove gradio.

        I novi će hram blistati pod novim mjesecom, nove će se pjesme o njemu pjevati.

        Onda će opet, jednoga dana, novi hram ostariti, cigla će ga za ciglom napuštati, potres će promijeniti krajolik, nova će jezera potopiti staro tlo. I opet će doći neki novi ljudi, i opet će i opet sve ponoviti, bez svijesti o tomu da ponavljaju staru igru.

        Ako ubrzaš prolaznost, slika će smjenjivati sliku tako hitro da nećemo pravo razabrati ni oblik ni melodiju ni boju - samo kakvoću njihova juriša kroz desete i stote otkucaje vremena. Ako još više ubrzaš kotač prolaznosti, vidjet ćemo samo treptavi prostor oko nas. A poslije više ni to.

        Poslije će oko nas kružiti nepomična brzina vječnosti.

        Ti i ja smo u sredini toga kolobara, još uvijek.

        “Ostasmo nas dvoje,” Ti mi kažeš. “Sve drugo ode u neizmjerno brzom okretaju vremena. U polaganijem okretaju, sve je još uvijek tu.”

        Gledam Ti lice i govorim Ti iste riječi, koje sam Ti govorila u svim prolaznim hramovima vremena. Ti se smiješiš, i tada više nema razgovorno Dvoje, već Jedno koje govori u dva glasa.

 

"Bijela kula", kniga 63. Zapisala Vesna Krmpotić

 

4. ožujka 2020.

Duhovni poklonik treba primijetiti razliku između ponašanja fizičke (sahaja) osobe i duhovnog poklonika. Fizička osoba nema hrabrosti (sahana), arogantna je (ahamkara) i puna želja vezanih za svijet (jagat) kroz koji pokušava doći do zadovoljavajuće egzistencije. Poklonici koji kontempliraju o Gospodu (Sarveswara-chintana) neprekidno poput morskih valova (sagara) akumuliraju bogatstvo (dhana) jednakosti i jednake ljubavi prema svima, te su zadovoljni u misli da je sve Gospodovo i da ništa nije njihovo. Za razliku od fizičke osobe, duhovni tragatelj neće lako pokleknuti pred tugom ili gubitkom, ljutnjom, mržnjom ili sebičnošću, glađu, žeđi ili nesrećom. Svađati se oko svake sitnice, gubiti kontrolu, rastužiti se zbog najmanje provokacije, razljutiti se zbog najmanje uvrede, brinuti zbog žeđi, gladi ili manjka sna – to nikada ne mogu biti osobine istinskog duhovnog poklonika!

- Prema Vahini, 59. poglavlje

Da biste uskrsnuli ljubav i suosjećanje, morate odbaciti ljubomoru i sebičnost te pročistiti svoja srca.- Baba