Krishnamurti tvrdi da duboka tišina koja se javlja u umu oslobođenom od taloga prošlosti kao misli, koja je uvek stara i mrtva, jeste upravo ona snaga koja izaziva temeljnu promenu u samim moždanim stanicama. Ona ujedno znači i duhovno isceljenje pojedinca, a to je jedina istinska revolucija.

Jedini put u slobodu, prema Krishnamurtiju, jest put koji prolazi kroz teško prohodno područje izuzetno uslovljenog ljudskog uma. Prvi korak je stoga uvek i nužno razumevanje misaonog procesa. To samo razumevanje suštine mentalnih aktivnosti “pražnjenje je uma od poznatog” i zahteva jednu specifičnu disciplinu motrenja i ustrajanost u kontinuiranom učenju o samome sebi.

Sloboda od poznatog (1954-1969)

Krishnamurti tvrdi da duboka tišina koja se javlja u umu oslobođenom od taloga prošlosti kao misli, koja je uvijek stara i mrtva, jest upravo ona snaga koja izaziva temeljnu promjenu u samim moždanim stanicama. Ona ujedno znači i duhovno iscjeljenje pojedinca, a to je jedina istinska revolucija. Izmjena vanjskih okolnosti življenja u obliku preinake političkih poredaka ili provedbe gospodarskih reformi nikada neće dovesti do unutarnje revolucije u srcu pojedinca. Glavno pitanje je stoga kako izvesti tu psihološku mutaciju i pokrenuti suštinsku evoluciju svijesti koja uključuje i organsku promjenu mozga, odnosno cijelog ljudskog organizma. Krishnamurtijev odgovor je naizgled paradoksalan: ne postoji odgovor na “kako?” Sloboda od prošlosti, tj. od misli kao prošlosti i poznatog koje priječe čovjeka u opažanju onoga “što jest” – onemogućujući življenje u sadašnjosti, jedinoj dimenziji u kojoj je življenje zapravo moguće – nastupa samo onda kada je čovjek sasvim rasterećen potrebe za odgovorom na pitanje kako se osloboditi tog poznatog. To jednostavno znači biti slobodan za gledanje onoga što se uistinu događa u nama i oko nas iz trena u tren. Stoga nema drugog koraka, postoji samo motrenje i slušanje u sadašnjosti.

Ne najprije viđenje pa onda djelovanje, nego viđenje koje djeluje transformirajući neistinu u istinu, nered u red, životarenje u življenje! Upravo u tom intervalu između “spoznaje” i “djelovanja” promiče nam sam život, a uskaču svakovrsni “gurui”, svećenici i eksploatatori uvijek spremni na to da nam ponude odgovore na pitanje kako nam valja živjeti u svijetu posvemašnjeg nihilizma i sveprisutne destrukcije koji smo sami stvorili. Sadržaj svijesti svakog čovjeka tek je talog življenja u ljudskom društvu, nagomilano iskustvo, pounutrena kultura, tradicija i povijest jedne zajednice u vječnoj borbi za opstanak među drugim zajednicama. Dokle god je čovjek rob sadržaja svoje svijesti, on može samo ponavljati svoje vlastite i grješke svojih predaka. Dakle, istinska religioznost nema ništa zajedničko s vjerovanjem ili dogmom, nego je isključivo kvaliteta življenja utemeljena na posebnoj kvaliteti svijesti ili spoznaji o nama, našim odnosima i našim predodžbama o životu i smrti.

Odgoj i obrazovanje djece i mladih za slobodu stoga je od izuzetne važnosti u modernom svijetu. Krishnamurti je toga bio itekako svjestan, pa je tijekom svojeg dugog života utemeljio osam škola, šest u Indiji i po jednu u Sjedinjenim Državama i Engleskoj. Glavna ideja bila je osposobljavanje učenika za samospoznaju i stjecanje uvida u vlastitu uvjetovanost radi što kvalitetnijeg djelovanja i življenja. Budući da je sebičnost glavni uzrok svakog sukoba, pa tako i zla u svijetu, Krishnamurti predlaže kreiranje takvog “modela” obrazovanja koji će učenike doista osposobiti za “promatranje bez promatrača”, “moralni integritet”, “cjelovitost života”, “duhovnu uzvišenost” i “dobrotu”. Zlobni kritičari ukazivali su na “apsurdnost” škole u kojoj djeca gledaju zalaske sunca umjesto da ih se adekvatno pripremi za surovu borbu u društvu i nauči prihvaćanju autoriteta i hijerarhije. No, nije li apsurdno, odgovara Krishnamurti, upravo to što uporno inzistiramo na promašenim i anakronim konceptima obrazovanja producirajući uglavnom mediokritet i fragmentirane ljude? No bez obzira na činjenicu da su sve te škole bile eksperimentalnog karaktera u svojem začetku, one su ipak uspjele opstati do danas i prilično uspješno rade i dalje.

Krishnamurti je osobito volio djecu i mlade ljude zbog njihove nepatvorenosti, životnosti i znatiželje, pa je i s njima često raspravljao o temeljnim životnim problemima. Najpoznatije Krishnamurtijeve knjige koje se bave pitanjima odgoja su “Obrazovanje i smisao života” (Education and the Significance of Life, 1953) i “Počeci učenja” (The Beginnings of Learning, 1975). Vrlo popularni bili su i njegovi razgovori s učenicima i studentima u Indiji objavljeni pod naslovom “Razmisli o ovim stvarima” – uskoro pripremamo i hrvatsko izdanje – (Think on These Things, 1964), što je ujedno i najprodavanija Krishnamurtijeva knjiga. Objavljivanjem knjige “Sloboda od poznatog” (Freedom from the Known, 1969), koju je od izvadaka iz njegovih govora satavila već spomenuta Mary Lutyens na nagovor samog Krishnamurtija, započelo je posljednje razdoblje u njegovom životu, odnosno njegov duhovni utjecaj dosegao je svoj vrhunac, a doba njegove duboke starosti bilo je i njegovo najplodnije doba koje je sa sobom donijelo novu oštrinu i strogost pristupa ljudima i problemima.

Totalna sloboda (1969-1986)

Četiri glavne teme – život, smrt, ljubav i meditacija – provlače se kroz sve Krishnamurtijeve govore i spise. Integracija rascjepkanog pojedinca koji strahovito pati i živi proturječnim životom ispunjenim neprekidnom borbom i nepotrebnim sukobom ključni je problem suvremenog čovjeka. Krishnamurti predlaže raskrinkavanje trikova “fragmentiranog uma”, te “življenje, odnosno umiranje iz trena u tren” kao jedini “način življenja” primjeren čovjeku kao skroz naskroz slobodnom biću. To je potpuna zrelost i punina ljudskog dostojanstva, odnosno totalna sloboda od svake uvjetovanost prošlim iskustvom, od vremena kao faktora podjele između onoga što uistinu jest i onoga što bi, prema našem mnijenju, trebalo biti, te patnje uzrokovane nepoznavanjem čovjekove prave naravi. To je ujedno i apsolutna sloboda za ljubav, istinu i cjelovit religiozan život. Dimenzija “svetosti” i “istinske religioznosti” nezaustavljivo prodire u čovjeka onda kada se posve otvori prema životu i svijetu.

Takav um je nepotkupljiv i zna što je ljubav. Čovjek tada može opaziti ljepotu svijeta, osobito onu koja se skriva u krhkosti, nepostojanosti i prolaznosti svega živoga, prigrlivši smrt kao sastavni dio svojeg slobodnog življenja istine u ljubavi. Sveopća i sveprisutna mijena svega što postoji, odnosno neprestano nestaje, prihvaća se kao elementarna činjenica egzistencije, a svi iluzorni problemi proizašli iz straha i čovjekove nemoći da se suoči s realnošću posve iščezavaju, ostavljajući čovjeka posve nezaštićenim pred veličanstvenom zagonetkom opstojanja. Ono što potom nastupa temeljna je preobrazba ljudske svijesti u “blaženstvo čistog bivstvovanja” kroz totalni susret sa životom, koji uključuje i smrt. Početkom 1970-ih godina Krishnamurtijev kreativni zamah doseže svoj maksimum, a popraćen je objavljivanjem cijelog niza po mnogo čemu revolucionarnih i originalnih djela, kao što su “Hitnost promjene” (The Urgency of Change, 1971), “Nemoguće pitanje” (The Impossible Question, 1972), “Onkraj nasilja” – objavljeno i kod nas – (Beyond Violence, 1973), “Tradicija i revolucija” (Tradition and Revolution, 1972) i “Buđenje inteligencije” (The Awakening of Intelligence, 1973). Tijekom 1980-ih godina Krishnamurti sve više pozornosti pridaje tome što će biti s njegovim projektima poslije njegove smrti, pa je velik dio svoje kreativne energije posvetio izgradnji onoga što će se kasnije nazvati Krishnamurtijevim centrom. Riječ je o kompleksu u rustikalnom stilu projektiranih objekata, smještenom u blizini njegove škole Brockwood Park u Engleskoj, gdje se na jednom mjestu, u tihoj i ugodnoj atmosferi, može proučavati gotovo cjelokupna njegova ostavština u izvornom obliku. Centar je dovršen i otvoren za javnost 1987. godine, odnosno godinu dana nakon Krishnamurtijeve smrti.
Ni u svojoj 91. godini Krishnamurti ne odustaje od svojih iscrpljujućih putovanja iako je sve umorniji i teži svega pedesetak kilograma. Tijekom svojih posljednjih javnih govora u Chennaiju, mjesec i pol dana prije smrti, žali se na nedostatak enegije, pa na kraju svojeg posljednjeg govora održanog 4. siječnja 1986. godine gotovo nečujno izgovara: “Svršeno je.” Deset minuta poslije ponoći, 17. veljače 1986. godine, Krishnamurti umire mirno u snu.

Je li stvarno bio razočaran “učinkom” svoje životne misije teško je reći, no, činjenica je da je tijekom posljednjih nekoliko godina života Krishnamurti bio vrlo strog u svojim nastupima, kako u javnosti tako i u privatnom životu, postajući sve neosobniji i distanciraniji prema ljudima koji su ga slušali, postavljajući pred njih “izazov promjene” puno izravnije.
http://skajvoker.wordpress.com