Bio sam na putu kući kad sam umro. To se desilo u automobilskoj nesreći. Nikakva posebna nesreća, ali ipak smrtonosna. Iza sebe sam ostavio suprugu i dvoje dece. To je bila bezbolna smrt. Hitna pomoć je dala sve od sebe da me spasi, ali bez uspjeha. Moje tijelo je bilo tako skršeno da je bolje što sam umro, veruj mi. I tada sam ga upoznao.

“Šta … šta se dogodilo? “ Pitao sam. ” Gdje sam ja?”
“Ti si umro,” rekao mi je, činjenično odsutno. Nema smisla uljepšavati riječi.

“Bio je kamion… koji je proklizavao…”
“Tako je.” potvrdio je.
“I. .. ja sam umro?”
“Jesi. Ali nemoj se osjećati loše zbog toga. Svi umiru.” odgovorio mi je.

Osvrnuo sam se. Oko mene nije bilo ničega. Samo on i ja.

“Kakvo je ovo mjesto?” pitao sam. “Je li to život poslje smrti?”
“Više ili manje”, odgovorio je.
“Jesi li ti Bog?” pitao sam.
“Jesam.” potvrdio je. “Ja sam Bog.”
“Moja djeca … Moja žena,” sjetio sam se.
“Šta je s njima?”
“Hoće li biti u redu?”
“To je ono što volim videti,” rekao je. “Samo što si umro, a glavna briga ti je tvoja obitelj. To je lijepo.”

Pogledao sam ga fascinirano. U mojim očima nije mi izgledao kao Bog. Izgledao je kao neki obični čovjek. Neki nejasni autoritet. Više nekako kao gimnazijski profesor nego Svemogući.

“Ne brini”, rekao je. “Oni će biti u redu. Tvoja djeca će te se sjećati kao savršenog roditelja u svakom pogledu. Nisu imali vremena da osjete prezir prema tebi. Tvoja supruga će zaplakati, ali će potajno osjetiti olakšanje. Budimo iskreni, tvoj brak se raspadao. Ako ti je za utjehu, ona će osjećati veliku krivicu zbog tog osjećaja olakšanja.”
“O”, rekao sam. “Pa šta će se sada dogoditi ? Moram otići u raj ili pakao ili tako nešto?”
“Nijedno”, odgovorio je. “Bićeš reinkarniran.”
“Ah, Dakle, hindusi su u pravu.”
“Sve religije su u pravu na svoj način”, odgovorio je. “Prošetaj sa mnom.”
Pratio sam ga u stopu dok smo šetali u prazninu. “Gdje idemo?”
“Nigdje posebno,” odgovorio je. “Samo je lijepo hodati dok razgovaramo.”

“U čemu je onda poanta?” Pitao sam. “Kad se ponovo rodim biti ću samo prazna ploča, zar ne? Beba. Znači, sva moja iskustva i sve što sam učinio u ovom životu neće biti važno?”
“Ne baš!” odgovorio je. “Ti u sebi imaš sve znanje i iskustva svih svojih prošlih života. Ti ih se samo ne sjećaš u ovom trenutku.”

Zaustavio se i uhvatio me za ramena. “Tvoja duša je veličanstvenija, lijepša i veća nego što uopće možeš zamisliti. Ljudski um može sadržavati samo jedan maleni dio onoga što jesi. To je kao da staviš prst u čašu vode da vidiš da li je vruća ili hladna. Stavi mali deo sebe u tu posudu, i čim ga izvadiš van, stekao si sva iskustva koja je imao.”

“Bio si čovek posljednje 34 godine, pa se još uvek nisi ispružio i osetio ostatak svoje ogromne svijesti. Ako bismo duže ostali na ovom mestu počeo bi se prisećati svega. Ali, nema smisla to raditi između svakog života.”
“Koliko puta sam se onda reinkarnirao?”
“O, mnogo. Jako mnogo. I u mnogo različitih života.” rekao je. “Ovaj put ćeš biti kineska seljanka iz 540 godine nove ere. ”
“Čekaj malo?” zamucao sam. “Vraćaš me natrag kroz vrijeme?”
“Pa, tehnički gledano da. Vrijeme, kakvo vi poznajete postoji samo u vašem svemiru. Stvari su drugačije tamo odakle ja dolazim.”
“Odakle si ti?” upitao sam zamišljeno.
“Oh, da!” objasnio je, “Dolazim odnekud. Iz nekog drugog mjesta. I tamo postoje drugi poput mene. Znam da želiš saznati kako je tamo, ali iskreno nisi u stanju da to razumiješ.”

“Oh.” razočarano sam uzdahnuo. “Ali čekaj, ako me reinkarniraš na druga mesta kroz vrijeme, da li bih se u nekom trenutku mogao susresti sam sa sobom?”
“Naravno. To se stalno dešava. A kako su dva života svjesna samo pojedinačnog postojanja, nisi ni svjestan čak da se to događa.” odgovorio je.
“U čemu je onda svrha svega toga?”
“Ozbiljno?” Upitao me. “Ozbiljno? Pitaš me za smisao života? Nije li to malo stereotipno?”
“Pa, to je razumno pitanje.” Bio sam uporan.
Pogledao me u oči. “Smisao života, razlog zbog kojeg sam napravio ovaj cijeli svemir, je da ti sazreš.”
“Misliš čovječanstvo? Želiš da sazremo?”
“Ne. Samo ti. Napravio sam cijeli ovaj svemir za tebe. Sa svakim novim životom ti rasteš i sazrijevaš i postaješ veći i veličanstveniji um.”
“Samo ja? Šta je sa svima ostalima?”

“Kojim ostalima? Ne postoji niko drugi”, rekao je, mirno. “U ovom svemiru , postojiš samo ti i ja.”

Gledao sam ga tupo. “Ali svi ljudi na Zemlji …”
“Svi su ti. Različite inkarnacije tebe.”
“Čekaj. Ja sam svi!?”
“Sad shvaćaš.” Rekao je, lupivši me po leđima da mi čestita.
“Ja sam svaki čovek koji je ikada živio?”
“Ili koji će ikada živeti, da.”
“Ja sam Abraham Lincoln?”
“Ti si i John Butt.” Dodao je.
“Ja sam Hitler?” zaprepašćeno sam nastavio.
“I ti si milioni pobijenih.”
“Ja sam Isus?”
“I svi koji su ga slijedili i svi koji su ga pribili na križ.”
Ušutio sam.

“Svaki put kad nekoga učiniš žrtvom,” nastavio je, “sam sebe činiš žrtvom. Svako djelo ljubaznosti koje si napravio, napravio si sebi. Svaki sretan i tužan trenutak koji je doživio bilo koji čovjek jeste ili će biti doživljen kroz tebe.”
“Zašto?” Nije mi bilo jasno. “Čemu sve ovo?”
“Zato što ćeš jednog dana postati poput mene. Jer je to ono što vi jeste. Ti si jedan od pripadnika moje vrste. Ti si moje djete.”
“Opa”. Rekao sam u neverici . “Hoćeš da kažeš da sam bog?”
“Ne. Ne još. Ti si fetus koji još uvek raste. Nakon što proživiš svaki ljudski život kroz sve vrijeme, dovoljno ćeš narasli da se rodiš.”
“Znači, cijeli svemir,” rekao sam. “To je samo … ”
“Nekakva vrsta jajeta.” Odgovorio je. “Sada je vreme da kreneš u svoj sljedeći život.”
I poslao me na put.

http://radioliberum.org/kokos-ili-jaje-jaje-naravno/