Ime Uskrsa

Klara @upić

 

Kad počeh razmišljati o jeziku, uočih riječ Uskrs. Krist nije kao u njemačkom ili francuskom ustao, stao na noge, što zapravo znači ta riječ. Kao netko ko je pao ili umro, pa stao na svoje noge. Uskrsnuti znači, dići se uz krijes, dići se u svijetlo, jer u riječi krijes, sadržano je svijetlo koje nastaje kad se nešto kreše, kad nastaje iskra, kad se vidi iskra, koja riječ dolazi isto od kresanja. 

Uskrsnuti znači pretvoriti se u nešto što je kao svjetlo. Ali u evanđelima nema osim te riječi nigdje spomenuto, da bi se Kristos pretvorio u svjetlo, da bi njegovo tijelo tada, kad ga je prva ugledala Marija Magdalena, kad joj je rekao-ne dotiči me se , jer još nisam uzašao do Gospodina svoga-svijetlilo. Ne znamo da li je tada Krist imao fizičko tijelo, kao tada kad je Toma metnuo prst u njegove rane, ili je njegovo tijelo bio fantom satkan od svjetla.

Po onome što govori Sv. Pismo, mi ne možemo zaključiti kakvo je bilo tijelo u kojemu se je kao prvome prikazao Krist kad ga je vidjela Marija Magdalena.

Moramo, dakle potražiti psihološke razloge, zašto su oni Slaveni koji su prvi saznali za Kršćanstvo, rekli da je Krist uskrsnuo i da ga zato nisu našli u grobu, i zašto je rekao da ga se Marija Magdalena ne može dotaći. Zašto su drugi narodi rekli da je ustao iz groba.

Riječ Uskrsnuća postoji u svim slavenskim jezicima. Morala je postojati i tamo kad je

postojao onaj prvi slavenski jezik, kojim su govorili oni, koji su prvi primili Kršćanstvo.

Još je moguće da su Slaveni svoje Bogove uopće gledali u netjelesnom obliku, kao fantome, kao bića satkana od svjetla, mada to nije moralo biti vjerovanje neškolovanih ljudi.

Bilo kako bilo, tajna ostaje. Kristos nije za njih ustao iz groba, nego je Uskrsnuo.

Ali morao je postojati pojam, da se mrtvo tijelo može pretvoriti u svjetlo, svejedno kao vjera u čudo, ili kao mogućnost svakog tijela. Moguće je jedno i drugo. Jer je nekad bilo poznato ljudima jednog tajnog školovanja u misterijama, da je život proisticao iz svjetla i da se, dakle opet može pretvoriti u svjetlo. I oni, koji su vjerovali u život vječni, nisu taj život vječni mogli predstavljati kao što to danas u doba materijalizma predstavljaju u tijelima poput naših, već u tijelima satkanih od nestvarnih substanci, iz svjetla i topline. Uskrsli je onaj koji je mogao svoju kondenziranu tjelesnost pretvoriti “uz krijes, u toplinu i svjetlo”.

Nemamo zapisa da su prvi misionari Kršćanstva gvorili o “Uskrsnuću”, jer te riječi izgleda još nije bilo. Ne poznajemo slučaj da se negdje za nešto upotrebljavala ta riječ. Ne uskrsava ni sunce, niti sjemenka položena u zemlju. Moglo bi se reći da pre Krista, toj riječi nema traga. Ona je morala biti doživljena od onoga ko ju je prvi postavio, kao oznaku pojma što ga ima danas.

I moramo reći da ta riječ upravo označava tačno ono što označava, mada se ne doživljava u njoj, njezino pravo značenje.

Krist je dakle, Uskrsnuo. Njegova je tjelesnost bila i jest svjetlo. Kao svjetlo, prisutno je u životu Zemlje, kao svjetlo, djeluje u nama, u našoj svjesti, u savjesti. Svagde gdje Ga doživljavamo.

Krist je i prije no što je došao na Zemlju, bio svjetlo. Jedna meditacija kaže:

Svjetlo je ljubav,

Ljubavni žar jednog svijeta,

Koji nas od nezamišljenih vremena, drži na svom srcu,

i koji nam je na posljetku dao,

svog najvećeg duha

u ovoju ljudskog tijela.

Sve što je na Zemlji ličnost ili snaga, morala je biti ličnost u duhovnom svijetu. Ljubav je negdje biće iz koga izvire, iz koga je nastalo ono što zovemo duhovnom sposobnošću. Ta sposobnost je došla po nekoj volji na svijet, ona od nekud vuče svoje snage.

Ono što je Krist objavio u svijetu, prepoznajemo kao najveću objavu sposobnosti ljubavi. Veća se ne može ni zamisliti. Zemlja je planet na kome se ljubav ima razviti u čovjeku do razumne mjere, kao što se mudrost razvila na Mjesecu.

S Kristovim dolaskom na Zemlju, promjenile su se mnoge stvari na Zemlji. Počela je djelovati ta, Njegova snaga u tjelima, u biljci i u životinji, u mineralima i u svim tvarima.

Ljubav koja se mora razviti na Zemlji, kao što se je mudrost razvila na Mjesecu. Ljubav se mora razviti u tjelima i tvarima Zemlje. Po njoj sve postaje drugačije.

I mora se razviti i u ljudskoj duši, u sposobnostima, kao što su se razvili misao, osjećaj i volja. Ljubav danas već i djeluje u misli. Stvari koje ne gledamo sa ljubavlju, nego samo sa mudrošću, ne vidimo u pravom svjetlu. Gledamo ih kao da nisu osvjetljene, kao da stoje u polumraku. 

Stvari koje ne ljubimo, kao da ne vidimo, kao da nam ih skriva neka sjena. Stvari koje činimo bez ljubavi, biti će zato urađene na pola ili nepotpuno. Samo što nam to ne dolazi do svijesti.

Ne upoznajemo čovjeka, koga ne gledamo s ljubavlju. Vidimo ga izvana, a često ni to. Duševne mu sposobnosti niti vidimo, niti nam dolaze do svijesti. Ravnodušno gledanje u drugog je kao gledanje u prazno.I mnoga njegova djela ne razumijemo. Zapravo je svako gledanje čovjeka tako, da vidimo njegovo biće, gledanje s ljubavlju.

Nema čovjeka koji bi mogao biti toliko milosrdan, pravedan, koji bi mogao toliko praštati, koji bi se mogao toliko žrtvovati, kao Krist.

Krista prepoznajemo u svojoj savjesti. Jer savjest uvijek govori. Ne govorimo mi, znamo da je to što govori savjest, istina jednog, od čovjeka, daleko višeg bića. I kad bi nas netko zapitao, odakle znamo da je Krist s nama uvijek u svim prilikama, odgovorili bismo mu da ga čujemo u svim svojim budnim stanjima, da nam uvijek kaže što nam je činiti, ali da smo mi preslabi da ga slijedimo. Kao onaj mladić koji je došao da Ga pita što da uradi da bi ga mogao slijediti, a kome je on odgovorio-razdaj sve i pođi za mnom! Svaki čovjek je bar jedanput u životu čuo - razdaj sve što imaš. I svaki je saslušavši svoju savjest znao, da to ne može. Morao bi da ima toliko ljubavi kao Krist, jer bi tad vidio bijedu drugoga i ne bi mogao drugačije. Govorimo u sebi-ne mogu, nisam anđeo, nisam Krist.

Ne bi bilo ratova da se čovjek može toliko žrtvovati kao što je On to mogao. Tužni smo da ne možemo, ali smo samo ljudi.

U nama tek treba da Uskrsne svjetlo.