EIN SOF
„Ein Sof - „postojanje u sebi samom iz sebe samoga“, „duh“ koji sve u sebi sadrži.
Budući da su snage svemira „uzroci“ mnogih „posljedica“, to vas je zavelo da tragate za prvim uzrokom.
Ali nikada nije postojao „prvi uzrok“ onako kako ga vi podrazumijevate!
Vječno se oblikuje „bog“ iz kaosa elemenata postojanja!
Ništa nije „uzrok“ tomu i ništa nije njegova „posljedica“!
Samo slobodna, svjesna volja duha oblikuje sebe samog, za sebe - u „boga“!
Elementi postojanja djeluju kaotično tamo gdje bivaju izbačeni iz prapostojanja stvarajući sebe same kao najdublje, stvaralaštvom bremenite moći praprirode.
Tamo su oni na djelu kao nagoni i impulsi bez samosvijesti u svom djelovanju.
Tamo oni još postoje samo svaki za sebe, svaki poimajući samo sebe.
Iz takovog samo-poimanja u razdvojenosti nastaju pak pol i suprotni pol - i time privlačenje, koje tijekom nemjerljivo dugog zemaljskog vremena priprema sabiranje…
U duševnomu aspektu zemaljskog čovjeka postaje stvarnošću ponovno ujedinjenje svih elemenata prapostojanja, ukoliko tomu teži ljudska volja.
Ako u tvom srcu sve vri i tjera na očitovanje, ako te stalno pokreće i drži u nemiru, to tjerajuće stremljenje da moraš negdje nešto postići - u tomu prepoznaj djelovanje prasnaga koje se u tebi žele ponovno, sada individualno određene, ujediniti!
Ali u tim elementima koji su u svom uzvišenom obliku potrebni tvojoj svijesti za očitovanje tvojih duševnih snaga, još uvijek djeluju mnoge volje na tebe…
Još uvijek se ne nalaziš u jednoj gospodarećoj volji koja zna sve druge u sebi sjediniti…
Sve što u tebi prema spolja kaže „ja“ i što u nutrini osjećaš kao „ja“, još uvijek je uglavnom od mnogih volja, koje se u jednoj, u svjetlu duhovne iskre tvoje samosvijesti trebaju ujediniti…
Tek u svjesnom postojanju može nastati božanska svjesnost iznova u pra-elementima!
Od strahovite – u nevidljivom kao i u vidljivom, pobuđene praprirode do ujedinjenja u svijesti jednog zemaljskoga čovjeka (a postoje mnoge „Zemlje“!) vodi put praelemente natrag, prema gore, „novom“, božanski svjesnom postojanju.
Ono što izvana promatraš i nazivaš „prirodnim snagama“ nije ništa drugo do posljedica, zrcaljenje i svjedočanstvo međusobnog utjecaja praelemenata, ali ni u kom slučaju nije s njima identično!
Ono što nazivaš „stvarnošću“ vidljivog i nevidljivog svemira, samo je utoliko „stvarno“ kao posljedica iskonskog postojanja, u praelementima na različitim stupnjevima oblikovanja, izraženo kao pojava.
Svemir „jest“ koliko „jesu“ i praelementi, ali ne iz sebe samoga!
Vi još govorite o „bogu“ kao „kreatoru“ svih stvari koji je „stvorio“ beskrajni svijet da ga slavi i koji on „održava“ sebi za slavu.
Ali takva predodžba o bogu i postojanju bila je oprostiva samo u pradavno doba kada se još nije ništa znalo o tomu kako se danas praelementi pokazuju u svom djelovanju i što bi već vašem mišljenju trebala biti povodom da ostavite stare predodžbe.
Htjeti ih još uvijek zadržati predstavlja u jednakoj mjeri ludost, kao i huljenje!
„Bog“ je samo stvaratelj sebe samoga u svemu što „jest“ i sve uistinu postojeće jest postojanje njegova postojanja!
„Bog“ je samo začetnik sebe samoga, a ne ljudi i stvari, onako kako se to zamišlja!
Snage koje tvore sunca i svjetove su oblici duha – praelementi koji se proživljavaju u vremenu i prostoru i tako kristaliziraju oblike u prostru i vremenu, samo privremene pojave i uvijek uvjetovane prostorom…
Ali praelementi bivaju stalno izbacivani iz prapostojanja i stalno mu se vraćaju natrag.
Tako je od vječnosti i tako će ostati do u svu vječnost!
Praelementi se u izmjeničnom djelovanju stalno rađaju – očitujući pojave i razarajući ih.
Ali oni sami „jesu“ od vječnosti do vječnosti, kako god se izmjenjivao njihov način djelovanja i njih nitko ne „pokreće“…
Nije nikada bilo „početka“ i nikada ne može doći kraj ovom pravječnom životu!
Cjelokupni, prostrani, formama bremeniti svemir sa svim vidljivim i nevidljivim u sebi, samo je valno ogledalo vječnoga, duhovnog „mora“, iz kojega se u vlastitoj snazi izdiže oblak božanstva!
„Bog“ uvjetuje svemir i svemir uvjetuje „boga!
Perpetum mobile“ koji su se mudraci i ludaci nadali da će pronaći već je tu i ne može biti po drugi put „izmišljen“…
Svi koji su težili njegovu pronalaženju samo su slutili, iako u pigmejski smanjenoj razmjeri, postojanje nemjerljive „cjeline“, postojanje onoga što „jest“ iz sebe samoga bez „početka“ i bez „kraja“, vječni „život“ – u kružnom toku svoga postojanja!
Bô Yin Râ, „Knjiga o živućem bogu“
i slijedim zakone bezvremene prirode.“
Bô Yin Râ
Napisala: Eloratea
bglavac
irida
edin.kecanovic
