Foto: Nadbiskupija Ria de Janeira

( BRAĆA I SESTRE NA ULICI - U Brazilu postavljen ‘Isus beskućnik’ – kip koji nam pomaže prepoznati Isusa u marginaliziranima) 

"Idite i propovijedajte po svem svijetu"! - To vrijedi za sve kršćane...a katolici kao da to vrlo revnosno čne - propovijedaju gdje god stignu? A kako žive? Lako je moralizirati, lako je soliti pamet i po forumima, gdje se skrivamo iza nika, a kad i vidimo oko sebe u svojoj sredini nešto - opet "propovijedamo", pa eto...seljaci su sami sebi krivi...jer su glupi(?), krivi Slavonci jer im ne smetaju "Vezovi"? Ja noćas nisam zaspao do 03 sata ujutro zbog dreke i urnebesnih decibela iz luna-parka, ali kad drugima ne smeta moram šutjeti i ja(valjda je i Ivana 2009. imala taj problem)! Ma znamo da je lako kritizirati, ali ŽIVJETI?... Svatko može zaviriti u dušu i srce(ako hoće)...ali kakva je večina nas katolika evo primjera. Događaj je istinit. ...................

-Imate li kunu-dvije? -Za kruh? -…Mmm…može i za kruh! Starija gospođa izvadi 5 kuna i da ih 40-godišnjem muškarcu. Iako je već bila kasna jesen na sebi je imao samo stari olinjali sako. A i hlače su vidjele bolje dane. Muškarac se zahvali i vrati se do svoje klupe, na kojoj su sjedila još tri muškarca približno istih godina. Čupava kosa, ne baš ugodan rječnik i s vremena na vrijeme tupo zurenje pred sebe bilo im je zajedničko. Iduće nedjelje gospođa je opet prolazila. Opet onaj isti muškarac. I opet 5 kn. I ovaj put gospođa ode, ali nakon 70-80 metara stane i povuče se u grmlje. Nakon što su "ogulili" još 6-7 prolaznika sva četvorica ustanu. Prođoše pored gospođe koja ih je pratila pogledom. Ušli su u prvu gostionicu. .

Za tu grupicu beskućnika znao je svatko tko je prolazio pored crkve. Ta klupa, malo povučena u sjenu breza nasuprot katedrali, bila im je kao dnevni boravak. Onaj u sakou (znali smo većina) nije imao zaposlenje, vjerojatno ni ostala trojica. A zdravlje im je svima bilo narušeno. Onoga u sakou nazovimo…Nikola, može? Naš tzv. Nikola bi zaustavljao i kler…nije birao. A sve što bi iskamčio, završilo bi u blagajni gostionice. I tako su prolazili mjeseci. Nije moguće da župnik, i "službenici" uz biskupa nisu primijetili da, ako naš Nikola nastavi ovako, da mu se ne piše dobro.

Danas se pitam, kome su upućene riječi kardinala Bozanića kako ne smije da se dogodi da pored kršćana ima gladnih? A Nikola i njegovo društvo to su svakako bili…ali im je "žeđ" bila jača. Đakovčani, naviknuti da pred katedralom viđaju prosjake nisu marili, pa ni ja. Prokomentirao bih koju sa svećenikom i na tome bi ostalo. Je li ta četvorka bila krštena? A Nikola? Poznavali smo se kao dječaci, no…svatko je otišao svojim putem! Tjedni i mjeseci prolaze, beskućnici su nekako pregurali zimu, došlo ljeto, a oni po starom...Brzo je došla i nova jesen. Nemalo sam se iznenadio vidjevši našeg Nikolu lijepo dotjeranog…ne više na klupi! Čuo sam da je dobio i stan, da ka je konačno netko uzeo POD SVOJE, da se skrbi o njemu, pa smo gotovo svi uskoro zaboravili na njega, no nakon samo tri mjeseca - parta! A na njoj Nikolina slika. Umro je. Od pluća? Od gladi? Ovo drugo je bilo malo vjerojatno.

Nakon sahrane sam se počeo raspitivati…a tada sam se osjetio kao pokisla kokoš. Ne znam kako ostali sumještani, svećenici i svi koji su Nikolu viđali pred crkvom, ali duboko u sebi sam osjećao teret odgovornosti - zbog propusta? I zbog njega. Mada je klupa bila u blizini župe, skrb za Nikolu preuzela je nepoznata grupica ljudi. Nema u tome ništa lošega, ne bi bilo....no o Nikoli brigu nisu vodili katolici.

Barem svoje zadnje dane proveo je okružen pažnjom. Ipak, ni jednom katoliku ne bi smjelo biti svejedno što je učinjen propust. Oni koji su se počeli brinuti o Nikoli pred njegovu smrt sigurno nisu zvali svećenika!

Pitate li se - ako već mi katolici to nismo učinili - tko je ipak preuzeo brigu za njegu Nikole do njegove smrti? Jehovini svjedoci!