Prva oda je za slavnu i slavljenu Atenu. 
Utjelovljenje višeg razuma
i sposobnosti apstraktnog mišljenja, 
sa željom za razumijevanjem principa stvaranja,
i s milošću ispunjenom težnjom,
da se znanje podijeli i primijeni,
za opće dobro
i unaprjeđenje ljudskog života
na svim razinama.
Ni mač, ni koplje i štit, nisu joj strani,
jer ona ne preže ni od borbe i bitke,
uvijek bez straha,
spremna stati u zaštitu i obranu
uzvišenih princip i svih onih koji ih zastupaju.

Neka bi neustrašivi,
veličanstveni duh moje sestre Atene,
jedne od drevnih ljudskih čuvara,
otvorio naše umove
za utjecanje univerzalne Gnoze.

Druga oda je za moju dragu sestru Artemidu.
To je uvijek ona koja nas pokreće
na novi, odvažni korak u nepoznato,
da raskinemo sve spone i okove
koji nas zarobljavaju.
To je njen duh uz nas,
kada stojimo sami u divljini i tami
i ne bojimo se.
Od nje nam je vatrena želja za slobodom
i nezaustavljiva volja da je ostvarimo.
Iz njene snage proizlazi i naša sposobnost
za ljubazno suosjećanje
sa svim živim bićima i prirodom,
i potreba da im pružimo svoju podršku.

I zato Artemida zauvijek zaslužuje
našu krajnju zahvalnost.

Sljedeća oda mora biti za moju lijepu sestru Afroditu,
tako slatku i veselu,
ali s duhom starim kao samo vrijeme,
čak i starijim.
Ona je direktni potomak najmoćnije snage.
Gdje bismo bili bez nje?
Život bi bio nezamisliv
bez ove dame od inspiracije,
bez ove neodoljive buditeljice srca.

Neka bi njen magični, iskričavi duh,
bio i zauvijek ostao živ u našim srcima.

I posljednja oda je za moju voljenu sestru Hestiu.
Za njeno besprijekorno obavljanje zadaće
kroz sva vremena,
za održavanje gorućom
vatre čežnje za našim nebeskim domom,
za to što nas je naučila
da se spustimo u tihe dubine naše duše,
što nam je pokazala,
kako se moli
i služi u hramu božanskog svjetla.

Dalje odavde,
ova se oda može nastaviti
jedino u tišini i djelima.

napisala Eloratea