Bagavan Sri Sathya Sai Baba  

O ISPRAVNOSTI - DHARMAVAHINI  

 X. POGLAVLJE  

Božja Kuća  

A sada nešto o Božjoj kući, mjestu boravka Božjega predmetnog aspekta (koji se naziva alaya ili mandir), o hramu i pravilima dharme u njemu. Pravila su prerasla i zatrpala ove institucije jer su slijedila hirove i predrasude raznih autoriteta. Ona odvode ljude od ispravnosti (dharma) i Boga (brahman), pa čak i od pravilnog djelovanja (karma). Pravila poklonicima stvaraju neugodnosti jer su mnogobrojna i pretjerana. Na njima se slijepo inzistira što nanosi mnogo štete cijelome svijetu. Zapravo, ova su pravila i formalnosti prvi koraci koji dovode do udaljavanja od Boga. Ona u velikoj mjeri jačaju ateizam.  

Namjene hramova  

Dobro razmislite čemu hramovi služe. Oni su središta discipline, gdje početnik korak po korak stječe viziju istine. Hramovi su škole za duh. To su akademije za promicanje proučavanja spisa, oni su instituti uzvišene nauke i laboratoriji za provjeru životnih vrijednosti. Hramovi su bolnice za liječenje ne samo bolesti "rođenja i smrti", koja u čovjeku postoji odvajkada, već i za liječenje očitijeg problema "mentalnih poremećaja" što muče one koji ne poznaju tajnu postizanja mira (šanti). Hramovi su gimnazije gdje se čovjeka ponovno uči i liječi njegova neodlučna vjera, izblijedjelo uvjerenje i uzoholjeni egoizam.  

Svrha hrama jest da probudi božansko načelo (madhavatva) u čovjeku (manavatva), potičući čovjeka da vjeruje kako je njegovo fizičko tijelo u kojemu živi zapravo Božja kuća. Stoga sve hramske formalnosti kao što su obredi, ističu i njeguju sve znanje o brahmanu (brahma-jnana), istinu da je pojedinačna duša (jiva) tek jedan val mora.  

Predanost (bhakti) je kraljica  

Sveti spisi poučavaju čovjeka da sva njegova djela i sve njegove aktivnosti moraju na kraju dovesti do nevezanosti jer to je najbolji preduvjet za razvitak znanja o brahmanu. Između predanosti Bogu (bhakti), znanja (jnana) i nevezanosti (vairagya), predanost Bogu je kraljica. Pravila i obredi su dvorske dame. Kraljica se bez sumnje ophodi prema dvorskim damama s obzirom i naklonošću, ali ako ceremonije koje su samo "sluge" i "pripomoć" zanemare kraljicu, nemilosrdno će biti izbačeni. Dakle, sve formalnosti i obredi u hramovima moraju služiti veličanju kraljice, to jest odanosti Bogu (bhakti). To je sažetak i bit dharme koja mora usmjeravati i voditi sve hramove. Samo tada čovjek može doseći božanski cilj.  

Predanost Bogu najlakše pomaže da se postigne blaženstvo stapanja s Bogom, tako što usmjerava čovjekove mentalne uznemirenosti, osjetilne želje i čovjekove unutrašnje osjećajne porive ka Gospodu. U tom su pravcu usmjerene sve pojedinosti vezane uz štovanje Gospoda u hramu. Sve što se odvija u hramu — od "budnice Bogu" (koja se pjeva u ranim jutarnjim satima) pa sve do polaska na spavanje, do kasno u noć — namijenjeno je jačanju i promicanju devocijskih stanja uma. Svaki pojedini događaj pomaže uživljavanju u takve osjećaje na osebujan dražesni način. U uzvišenosti tog iskustva gubi se i nestaje nemir nižih osjećaja. Obični osjećaji svakodnevnog života uzdižu se na razinu štovanja i posvećenosti Svemoćnoj Prisutnosti.  

Gospod će u svakome izazvati onaj osjećaj kojeg ta osoba povezuje s njim. Ako ga se zamišlja kao čudovište (bhuta), on će plašiti ljude kao čudovište. Ako ga se zamišlja i vjeruje da je gospodar pet elemenata (bhutanatha), on će se tako i očitovati. Možda se pitate kako? Fundamentalnu glupost doba čini sam stav sumnje.  

Danas je postalo moderno dijeliti savjete, to je moda koju si dopuštaju i oni koji znaju i oni koji ne znaju. Njih nije briga slijedi li se savjet ili ne. Ljudi se odaju tom nadmoćnom stavu davanja savjeta samo da bi se osjećali važnijima i hvalisali se svojim statusom. Oni su zaslijepljeni vlastitom umišljenošću. Takve ljude treba više žaliti nego osuđivati, jer, nitko ne može tvrditi "ovako i nikako drugačije", kad je riječ o Gospodu.  

Štoviše, iako se znanje (jnana) i nevezanost (vairagya) mogu na neki način izmjeriti, predanost Bogu (bhakti) ima vlastita mjerila. Ona će poprimiti mnoge oblike, u skladu sa stajalištima onih koji su predani Bogu (bhakta). Kamsa, Jarasandha, Šišupala, Hiranyakašipu i drugi zauzeli su neprijateljski stav prema Gospodu, stoga se Gospod pojavio kao njihov neprijatelj i okončao njihove životne uspone i njihove borbe. Ako se Gospoda doživljava kao najvoljenijeg, kao što su to činili Jayadeva, Gaurahga, Tukaram, Ramdas, Surdas, Radha, Mira i Sakubai, on se pojavljuje kao najbliskije biće koje nas obasipa blaženstvom (ananda). Malo dijete poistovjećuje sunce s točkom kumkuma na majčinu čelu, ali stariji koji znaju što je Sunce, vide ga kao veliku kuglu koja nas obasjava svjetlošću i koje nam daje toplinu. To pokazuje učinak mentalne slike na proces razumijevanja. U slučaju božanstva kao i hrama, primjenjuje se isto pravilo.  

Čovjek bi u pravilu morao imati uzvišeni stav prema Gospodu kao i prema njegovu mjestu boravka, to jest hramu. Taj stav isto tako donosi veliku dobrobit. Dok je primjereno da čovjek zamišlja Boga (madhava) u ljudskom liku, nije poželjno gledati na Gospoda kao na običnog čovjeka. Načelo predanosti Bogu (bhakti) uključuje da se Boga zamišlja kao osebujnu osobu okrunjenu savršenom slavom.  

Navale osjećaja tokom štovanja  

Osjećaj pobuđen tokom štovanja mora biti sladak i skladan i mora neprimjetno preobraziti niže želje i žudnje ljudi koji su vezani za materijalno. Te želje i žudnje ne smiju probuditi ili potaknuti skrivene životinjske porive u čovjeku. Evo jednog primjera: Tyagaraja je zaboravio da bi trebao ići spavati, u svojoj želji da Ramu stavi u krevet. Ovdje ne biste trebali misliti kako je samo Tyagaraja uspavao Ramu u ljuljački, već biste trebali vidjeti kako je Rama posjeo Tyagaraju u ljuljačku odanosti (bhakti) i nježno ga ljuljao da zaspi (ili da zaboravi na sve materijalne stvari).  

Nemojte razmišljati o vlastitom djetetu, dok ljuljate svoje odabrano božanstvo (ištadevata) u srebrnoj ili zlatnoj kolijevci, radije njegujte stav da vidite svoje odabrano božanstvo (ištadevata) Ramu ili Kršnu u kolijevci kad zibate vlastito dijete. Stoga i vi, kad stojite pred ustoličenim izabranim božanstvom, morate biti uvjereni da ste ustoličili Boga (brahman) u svome srcu kao stvarni temelj vašeg postojanja znanja i blaženstva. Obredi i ceremonije koje se izvode u hramovima organizirani su s jednom svrhom, naime, da usade taj osjećaj. Stoga, ne biste smjeli smatrati Sita-Ramu, Radha- Kršnu, Lakšmi-Narayanu ili Parvati-Paramešvaru u hramu "običnim parom" koji nekako preživljava bijedu života u nekom usputnom svetištu, koji ovisi o hrani što mu je svećenik (arcaka) daje i koji taži žeđ onime što mu svećenik ponudi. Svećenici (arcaka) kažu: "Gospod spava" ili "Gospod jede" dok odbijaju otvoriti vrata svetišta. To je besmislica. Oni čak nekad prisiljavaju na tišinu jer "Gospod spava i buka bi ga mogla prerano probuditi". Ne žele čak ni u važnim slučajevima praviti ustupke.  

Tvrdnje poput ovih mogu stvoriti krive zaključke u čovjekovom umu. One izazivaju mnoga smiješna pitanja kao što su problemi da Gospod odgovara na prirodne potrebe dok je zatvoren u niši. Takve tvrdnje promiču ateizam među ljudima. I svećenici (arcaka) i zlobni nevjernici ne znaju stvarne principe štovanja u hramovima. To je razlog što se tako loše ponašaju. Morali biste biti dovoljno kulturni da izbjegnete niži svjetovni put.  

Pravila u hramu ne bi smjela biti kontradiktorna najvišim konceptima predanosti  

Hram uopće ne biste smjeli vrednovati kao nešto svjetovno. Jedino stav odanosti Bogu može omogućiti i uljepšati osjećaje koji vas inače povlače na niži svjetovni put.  

Danas su, zbog novih iskrivljenih gledišta, hramovi postali predmetom ismijavanja. To je tužno stanje stvari. Stoga je potrebno javno objaviti stvarni cilj štovanja u hramu i uzdići hramove na ono mjesto koje zaslužuju. Hram mora ponovo procvjetati. Kako je glupo biti pod dojmom da Gospod spava kao i vi dok se pjeva uspavanka, ili da se budi kao i vi, kad netko bučno zazove, ili da jede kad mu netko ponudi hranu, kao što vi to želite činiti, ili da postaje sve slabiji kao što se to vama događa, ako mu se redovito ne donosi hrana. Ispunjavajući cijeli svijet sve i do najmanjeg djelića atoma, nevezan vremenom, blještavog sjaja koji se ne može opisati, milostiv iznad svakog očekivanja, Gospoda treba doživljavati kao životnu energiju koja uvijek sve prožima. Kako je glupo podvrći Gospoda takve veličine zlobnom podrugivanju cinika i pogrešnim teorijama neznalica!   

Možete li vezati Gospoda za neki raspored kao što je to slučaj s bhaktom? Muke ne napadaju onoga koji ljubi Gospoda (bhakta) u neko određeno vrijeme, zar ne? Mora li bhakta čekati dok se Gospod ne probudi iz sna? O, kakva glupost! Dijete može zaplakati bilo kada za majčinim mlijekom i majka će se probuditi iz sna i nahraniti ga. Neće dakle ostaviti dijete, ljuta što ono vrišti dok ona spava. Gospod, koji je majka svega stvorenog, morao bi se dakle buditi milijun puta, kada bi uopće spavao.  

Sve to ovisi o napretku vaših mentalnih sposobnosti. One moraju doseći najvišu razinu. Gospod je svugdje u svemu sadržan, on sve može, on je sveprisutni svjedok. Nema ničega što on ne zna. Ove se istine moraju smatrati nepobitnima i svi obredi i duhovne discipline (sadhana) moraju se podrediti i tumačiti u skladu s tim istinama. Nikakav niži osjećaj i ponašanje ne bi se smjeli povezivati sa štovanjem Gospoda ili s njegovim imenom i likom. Stoga, najuzvišenija ljubav prema Bogu (bhakti) i obredi koji je prate od najveće su važnosti. Reći da će Gospodnji san biti narušen, da ga se ne smije prekidati dok jede i da tada vrata hrama moraju ostati zatvorena, u najmanju je ruku djetinjasto. To je pokazatelj da stajalište nije dalekosežno ni ispravno. Kad sazrije osjećaj ljubavi za Boga (bhakti) i rascvjeta se u potpunosti, tada niži svjetovni osjećaji nestaju.  

Sada sam se sjetio jednog događaja. Jednom u Calcutti, u hramu božice Kali kojeg je dala sagraditi Radžina žena Rani Rasmani, pao je kip Gopale i njegovo je stopalo napuklo. Kako su mnogi stariji izjavili da se prema šastrama napukli kip ne bi smio štovati, Rani Rasmani je kod jednog kipara dala napraviti novi kip. Ramakrishna je to čuo i prigovorio Rani: "Maharani, da je tvoj zet slomio nogu, što bi ti učinila? Što je ispravno, zaviti nogu i izliječiti je ili odbaciti zeta i umjesto njega naći drugoga?" Stariji i panditi ostali su bez teksta. Gopalino napuklo stopalo bilo je popravljeno pa je kip bio postavljen i ljudi su ga štovali kao i prije. Vidite, kad je ljubav za Boga pročišćena i uzvišena, Gospod će biti prisutan čak i u napuklom kipu. I to je dharma koju objavljuju šastre.  

Kad su vrata zatvorena, pravila mogu reći da se ne smiju otvarati, ali to je samo općenita uputa. Jer kad osobe kao što su Šankara, Sandana, Jayadeva, Caitanya, Gauranga i drugi dođu u hram, postaje nemoguće slijediti to pravilo, zar ne? Gospod se Kršna okrenuo Udipi da podari daršan svome bhakti, Šiva se pokorio pred silinom Nandine duboke ljubavi i odanosti. Razlog da se zatvore vrata nije povezan s Gospodom, takva su pravila uveli naši stari radi razloga koji nemaju nikakve veze s božanskošću.  

Morate imati pravila koja se ne sukobljavaju s najvišim idealima bhakte. Ako oni koji služe u hramovima nemaju točan raspored i ako je sve prepušteno njihovom hiru i mašti, hram neće moći usaditi predanost prema Bogu u um običnog čovjeka. Neka su ograničenja i pravila potrebna da bi se potaknulo strahopoštovanje i štovanje bez kojih nema predane ljubavi za Boga. To je razlog zašto su određeni sati za ulazak u hramove i za otvaranje svetišta za štovanje. Takva ograničenja nisu proturječna temeljnom principu jer je cilj hrama da promiče dharmu, da razvija unutrašnju kulturu i duhovnu disciplinu.  

Ljudsko ponašanje, djela i stavovi — sve to treba služiti korisnoj potrebi da se raste u svijesti o Bogu kao živoj prisutnosti. Stoga su neka pravila za ispravno obavljanje obreda u hramu bez sumnje potrebna. Inače obični ljudi neće naučiti čvrstoću, vjeru i disciplinu i neće rasti u dubokoj predanosti Bogu (bhakti]). Odgovornost što leži na svećenicima (arcaka) i redarima (dharma-karta) koji održavaju hram i onih koji u njemu vrše bogoštovlje uistinu je velika. Svi moraju biti svjesni svrhe koju imaju hramovi i potrebe da se izvode obredi u njima. Oni više od svega promiču nepokolebljivu vjeru (šraddha) i ljubav za Boga (bhakti). Stoga vrata hrama moraju biti stalno otvorena da omoguće gorljivim tražiteljima da štuju Boga. Nitko ne bi smio zaboraviti ili zanemariti ovu činjenicu da "hramovi postoje za čovjekov napredak i njegovu dobrobit".